Razgovarao: Neven Pavelić
Prof. dr. sc. Kristijan Krkač 2008. godine objavio je knjigu „Početak demokracije, razlozi za odbacivanje demokratske političke teorije“ u kojoj je sažeo prethodnih 10 godina bavljenja demokracijom i terorizmom, napose nakon napada na SAD. U istoj knjizi piše i korupciji, birokratizaciji, suvremenom terorizmu, asimetričnim oblicima ratovanja i nevidljivoj moći „druge države“, sve redom temama koje ga čine pravim sugovornikom povodom teme hibridnog rata koja je postala „buzz word“ u EU, pa tako i u RH.
Profesore Krkač u svojoj knjizi „Početak demokracije“ ste povezali teme demokracije, korupcije, rata i terorizma? Ne čine se lako povezivima i u principu spadaju u različita područja.
– Temom demokracije počeo sam se baviti pod filozofskim vidikom tek kad mi je postalo jasno da od tuzemne demokracije neće biti ništa, tj. negdje u razdoblju 1995.-2000., tj. da će ta demokracija biti umotana u „staru“ i „novu“ korupciji, birokratizaciju, a sve skupa pod kišobranom teze da se zaista ništa realno po tom pitanju nije moglo napraviti do 1998. godine, a nakon te godine to se možda više nije nit željelo. Mislim da nam pogreške danas dolaze na naplatu dijelom pod pritiskom EU. Na temu tuzemnog razvitka demokracije u groznim okolnostima Domovinskog rata (koji je već formalno govoreći 99% trajanja bio međunarodni, a ne građanski rat) što je samo po sebi malo čudo, pridodala mi se tema novog terorizma koji je postao svjetskom temom jer više nije bio stvar „udaljenih ratova“ velesile, nego napada na samu velesilu i to u njezino srce (SAD). Reakcija velesile putem navođenja informacija o tome kako neprijatelj posjeduje nuklearno oružje, a što nikad nije dokazano, bila je tipična informacija u okviru asimetričnog rata kao pripreme klasičnog rata, iako su svi ratovi otad bili i online ratovi. Korupcija ovdje pada u kontekst kao sjekira u med.
Koliko su teze iz knjige povezane s tuzemnim političkim stanjem do 2008. godine? Ima li stanje u SAD-u ili EU veze sa specifičnostima Hrvatske?
– Ima ali posredno. Temeljna zamisao knjige je obrana demokracije, ali obrana ne kao političke ili pravne teorije (ustavne demokracije), nego odbacivanje kao bilo kakve teorije i obrana demokracije kao gole i jednostavne političke prakse. Najstarije sporadične pojave demokracije prije Francuske revolucije nisu imale nikakvu teorijsku podlogu, a nerijetko čak niti ustavnu (npr. nordijska za razliku od starogrčke), ali su ipak bile praktično vrlo djelotvorne i izraz političke kulture i političke volje. Hrvatska ima svoje demokratsko nasljeđe (npr. Dubrovačke republike, ali i drugih primjera) koje nažalost zbog navedenih ratnih okolnosti, ali i nedostatka političke volje nije ugradila u temelje svoje demokratske prakse). Ipak, nastanak demokracije u RH od 1990. na ovamo obilježen je nesretnim okolnostima koje taj nastanak čine krnjim ili čak nedovršenim. Tu je na prvom mjestu rat kao izvanjska okolnost, ali svakako i kontinuitet gospodarskih, sudbenih, odvjetničkih, političkih i drugih elita iz totalitarnog u slobodarsko razdoblje. Paradoksalno ali iskustveno istinito, najveća sloboda u RH postojala je početkom Domovinskog rata kad je bila najmanje vjerojatna, a po svršetku rata i nakon Reintegracije slobode je bilo sve manje. Teme korupcije i birokratizacije počele su puniti stupce novina i tako je do danas. Hrvatska je čak i danas visoko na svjetskoj ljestvici korumpiranih država, visoko na ljestvici birokratiziranih država s velikih i sporim aparatima na državnoj i lokalnim razinama i s pravosuđem koje je još uvijek nešto za što nas EU podosta pritišće, pri čemu se tek sad polako pokazuje da taj pritisak nije zlonamjerno podmetanje Hrvatskoj, nego stvaran problem već 27 godina.
O tome ste pisali, ali načelno i filozofski.
– Jesam. Demokracija pruža obećanja, poput slobode, općeg dobra, narodnosti, socijalnosti, javnosti djelovanja, deliberativnosti itd. Načelno, demokracije Zapada nisu ostvarile ta obećanja i ovo što se danas zbiva, prije svega u EU, reakcija je na neizvršavanje tih obećanja. U RH to je još očitije, jer moja hipoteza koju u knjizi postavljam, analiziram i opravdavam, iako ju ne verificiram, jer knjiga tad više ne bi bila filozofska, nego politološka, jest postojanje nevidljive moći „druge države“ i korupcije. Niti jedan od demokratskih modela ne odbacuje tu hipotezu kao nesuvislu osim deliberativnog koji je usko vezan uz participativnu i socijalnu demokraciju. Dakako, to je vidljivo i na primjerima puno razvijenijih europskih demokracija. Nakon te hipoteze okrećem se uzrocima ili neprijateljima takve demokracije kao jednostavne prakse i kulture. Najvažniji unutrašnji je korumpirana politička moć, u RH vezan uz birokratizaciju (kao neutralan pojam u knjizi rabim pojam administracije), a izvanjski je novi terorizam.
U kakvoj su svezi korupcija i terorizam?
– A u kakvoj nisu? U gospodarskoj jesu. U političkoj jesu. U strateškoj jesu. Ovdje se postavlja načelna filozofska dilema. Borba protiv korupcije i terorizma znači izbor između slobode i sigurnosti. Svako povećanje sigurnosti (fizičke, gospodarske, političke) znači smanjenje slobode i obrnuto. Kako bi rekao danski filozof S. A. Kierkegaard, to je „ili-ili“. No protuterorističko lice te dileme ima i korumpirano naličje. Naime, borba protiv terorizma koja vodi povećanju sigurnosti i ograničenju slobode može se bez imalo ograda zlorabiti za sve oblike korupcije koja tad pobjeđuje u sukobu s javnošću i transparentnošću vladanja. Ni prvi ni zadnji put nije izmišljen neprijatelj kako bi se opravdao bilo strateški nacionalni interes, bilo privatno vojno-industrijsko ulaganje, bilo korporativni interes (to traje od 2. svjetskog rata, a vjerojatno i prije, ali ne toliko globalno, sveprisutno i otvoreno). Ali izmišljen neprijatelj može se rabiti i za sukob s unutrašnjim neprijateljima, prije svega ekonomskim, a na površini političkim i društvenim. Ovo nije ništa novo i spada na abecedu i tablicu množenja asimetričnog ratovanja.
Ima li to kakve veze s ukupnom novijom poviješću RH i s trenutnim stanjem?
– Zaista ne znam, jer se tom temom od te 2008. godine, dakle već 10 godina, više ne bavim, čak niti načelno filozofski, iako sam ostao u kontaktu s nekim svjetskim predstavnicima stajališta deliberativnog modela demokracije, a još manje s obzirom na trenutne okolnosti RH. Mogu samo povezati opće pravilnosti s trenutno mjerljivim činjenicama, ali to zaista može učiniti svatko tko imalo prati zbivanja i barem iz tri neovisna izvora potvrdi bilo kakvu činjenicu prije nego što iz nje nešto zaključi kao više ili manje vjerojatno.
Možete li bilo što zaključiti s obzirom na trenutno stanje u RH, ali i u EU, a s obzirom na uporabu izraza „hibridni rat“?
– Ne mogu. Još manje bilo što tvrditi. S obzirom da dio mog obrazovanja uključuje i neke temelje vojnog obrazovanja (u HV-u), a i osobno bavljenje tim temama, mislim da je izraz „hibridni rat“ trostruko pretjeran. Prvo, svi znamo što u starogrčkom znači ὕβρις (hubris), a lekcije iz mitologije ne treba držati. Drugo, to je očito pomodan izraz koji ovih dana svatko barem jednom dnevno treba uporabiti kako bi bio shvaćen ozbiljno pri čemu većina ne zna o čemu se radi. Treće, hibridni rat vam je ukratko umjetni rat koji dobijete ako asimetričnom ratu (npr. terorizmu za razliku od otvorene borbe) pribrojite kibernetički rat (npr. cyber ili kibernetički kriminal korišten u ratne svrhe). Kao dodatak recimo da se u RH nikako ne radi o „ratu“ nego o hibridnim aktivnostima, a one su zaista standardne asimetrične aktivnosti koje su svuda konstantno na djelu (u gospodarstvu, diplomaciji, politici, pravosuđu itd.). Ništa novo. Ukratko, izraz „hibridni rat“ vrlo je pretjeran i kićen izraz iza kojeg vjerojatno stoji stvarnost „standardnih asimetričnih aktivnosti“ koje uključuju i npr. online fabriciranje informacija. Ipak, ta pretjerana uporaba samog izraza „hibridni rat“ od strane službenika izvršne vlasti RH ako je svjesna, znalačka i namjeravana, onda ili odgovara stvarnosti iz čega slijedi da je RH u ratu što bi bilo u redu i javno priznati, ili ne odgovara stvarnosti, nego je retoričko i erističko pretjerivanje iz čega slijedi da može i samo biti dijelom drugog hibridnog rata.
Što mislite pod „drugim hibridnim ratom“?
– Ono što sam rekao o slučaju fabriciranja informacija, tj. npr. o tvrđenju posjedovanja dokaza za posjedovanje nuklearnog oružja od strane neprijatelja, a što je iskorišteno kao opravdanje za vojnu akciju s očito drugim ciljevima, jer cilj pronalaska nuklearnog naoružanja nije ostvaren. Naime, dokaza o tom postojanju nema. Dakle, asimetrični oblik ratovanja iskorišten je kako bi se opravdalo proširenje ratovanja s asimetričnog na klasično. Na sličan način asimetrične aktivnosti iskorištene su kako bi se obmanuo suveren SAD-a koji je povjerovao i želio vjerovati u opravdanost vojne akcije temeljem dokaza kojih nije bilo. Kako tu situaciju preslikati na situaciju u RH koja je prema međunarodnim pokazateljima sve samo ne nisko-korumpirano društvo, koja je sve samo ne stabilno gospodarstvo, koja je sve samo ne pravno uređena država, koja uzgred budi rečeno ima birokratiziranu administraciju na državnoj i lokalnim razinama do te mjere da se može govoriti o birokratizaciji koja je samoj sebi svrhom prepuštam vama, jer ja dovoljno informacija nemam osim onih koje imaju i svi ostali.
Zašto smo jučer mogli gledati emisiju na temu „hibridni rat“ pri čemu uopće nije bilo jasno zašto je to tema i još k tome na javnoj televiziji i još k tome u RH? U toj emisiji, koja me neodoljivo podsjeća na jednu emisiju „Hard Talk“ neposredno nakon terorističkog napada na New York, mogli smo čuti ponavljanje svega što predstavnici izvršne vlasti govore već danima, dakle marketing i PR izvršne vlasti i sve to lijepo umotano u stavove stručnjaka koji su se pak držali struke i očito su tematski odudarali od tog elementa sadržaja emisije. Zlonamjeran bi gledatelj, što zasigurno ne trebamo biti, mogao pomisliti – pa sama emisija o hibridnom ratu zaista i sama može biti dijelom „drugog“ hibridnog rata, iako nije jasno protiv koga, jer nije jasno tko se tu protiv koga bori, ali ako se sjetimo najava borbe danih samima sebi u zadaću, nije nevjerojatno za naslutiti štošta – a pomisliti tako nešto zaista bi bilo šašavo, jer ako takva hipoteza ima smisla, onda od demokracije, ako je tako nečega u posljednjih 27 godina uopće i bilo, nije ostalo ništa.
Vratimo se temi, kako to mislite da od demokracije nije ostalo ništa?
– Nisam rekao kako nije ostalo ništa, nego kako bi pomisliti tako nešto bilo moguće nekom zlonamjernom gledatelju. Jasno je da stručnjak za sigurnost po naravi posla vidi opasnost za sigurnost i spontano odabire sigurnost pred slobodom, ali rasprave koje su društvene mreže opisivale kao najveću opasnost suvremenoj nacionalnoj sigurnosti pod vidikom asimetričnih (protu)državnih djelatnosti, ipak trebaju biti postavljene u prirodni kontekst koji kaže da su te iste društvene mreže donijele slobodu koju političke prakse prije njih i silni zakoni desetljećima, a možda i stoljećima nisu uspjeli ostvariti, da ne govorimo o tome kako je pravovremeno dijeljenje istinitih informacija putem društvenih mreža u nedavnim nemilim događajima i tragedijama diljem svijeta spasilo na desetke tisuća nedužnih života koje sve vojske svijeta ne bi uspjele spasiti sve da im je to i prvotna zadaća što nije. Eto, to mislim. Mislim da demokracija nije nešto zadano, zacementirano prenapregnutim betonom kao vijadukt nad ljudskim divljaštvom ili vječna brana, ustava ili ustav koja slijepo djeluje preko izvršenja vlasti, nego je nešto za što smo se dužni izboriti svakog dana, svakim pa i najmanjim činom slobode i individualnosti s istovremenom jasnom odgovornošću i sviješću da sigurnost tim istim svakim danom sve više preoblikuje naše demokratske rutine, lijepe običaje i najuzvišenije ideale u koje nadam se vjerujemo barem onoliko koliko vjerujemo da je svaki nedužno okovan čovjek vrijedan slobode.
