U takvim situacijama obično se sve odvija na brzinu. Bio je utorak, 17. listopada, Ivan Klasnić je u društvu kćeri Fabiane Collien uživao na izletu u Essenu… I onda… U poslijepodnevnim satima stigao je poziv iz bolnice »Merkur«:
– Gospodine Klasnić, imamo dobre vijesti, trebali biste u što kraćem roku biti u Zagrebu.
Ostalo je samo toliko vremena da se rezervira avionska karta iz Düsseldorfa i – pravac aerodrom. Iste večeri Ivanu je transplantiran bubreg. Operacija je uspjela. Osamnaest dana kasnije Ivan je došao u Opatiju.
– Za sada je, hvala dragom Bogu, sve u najboljem redu. Još me malo zateže rana, ali novi bubreg dobro funkcionira. Često odlazim na kontrolne preglede, razgovaram s liječnicima koji su veliki optimisti. Vrijednosti su u normali, svi parametri su za sada u redu. Jedino u ovoj prvoj fazi moram paziti da ne pokupim nekakav virus, izbjegavam kontakt s ljudima i mjesta na kojima se okuplja puno ljudi, nosim preko nosa i usta zaštitnu masku da svedem mogućnost zaraze na najmanju moguću mjeru, rekao je za Novi list.
Ivanu je ovo treća transplantacija. Prva nije bila uspješna, tijelo je odbacilo bubreg što mu ga je donirala majka Šima. Kod druge je sve proteklo u najboljem redu, Ivan je s bubregom oca Ivana normalno živio i igrao nogomet na vrhunskoj razini, ali devet godina poslije i on je, na žalost, otkazao poslušnost. Transplantacija je opet postala nužnost. Pritom, ovaj put donor nije mogao biti nitko iz obitelji, stvorena su antitijela zbog kojih su liječnici izračunali da Ivan ima samo trideset posto izgleda da tijelo prihvati novi bubreg. To se i dogodilo, na Ivanovu i sreću njegovih najmilijih.
– Je li me bilo strah hoće li uspjeti ova posljednja transplantacija? Sve se odvilo takvom brzinom da nisam, praktično, ni stigao razmišljati. Kada su mi javili da moram što prije u Zagreb i da postoji velika vjerojatnost da ću dobiti novi bubreg, činilo mi se kao da gledam neki film. Da, ispalo je da sam ja glavni glumac u tom filmu. Ne, nisam nikome rekao. Čak ni roditeljima. Tati mi je toga dana bio rođendan, nazvao sam ga i čestitao mu, prekinuo poziv i krenuo prema Zagrebu. Nisam želio opterećivati njega i mamu, ionako su dosta zbog mene propatili… Javio im je brat Josip kada je sve već završilo. Mislio sam samo pozitivno, oduvijek sam takav, govori Ivan Klasnić i nastavlja:
– Uvijek sam na život gledao kao na dar. I zato sam se borio i kad mi je bilo najteže. Najviše me držala ljubav prema mojoj Fabiani i obitelji, zbog njih sam u svim tim dramatičnim razdobljima nastojao biti što jači. Ni u jednom trenutku nisam pao u apatiju, u depresiju. Uvijek sam razmišljao pozitivno i nadao se najboljem. Svaki put sam vjerovao da će biti dobro. Tako je i sada.
Što se promijenilo?
– Joooj, kakvo je ovo olakšanje, taj osjećaj kada možeš popiti tekućine koliko hoćeš, a ne da je mjerim mililitrima. Koliko sam smio popiti? Nekoliko decilitara, morao sam jako paziti, tijelo je zadržavalo tekućinu… Kakav je sada osjećaj? A kakav bi bio? Fenomenalan! Imam četiri bubrega! Osjećam se kao Superman, ha, ha, ha… Ona moja dva su prestala raditi, ali još uvijek su na istom mjestu. Transplantirani bubrezi su s prednje strane. Nosim štitnik da ih ne bih ozlijedio, kaže za Novi list.
