Piše: Prof. Slaven Letica, fb
U našem je malom mistu velika, neizreciva tuga: napustio nas je piloti i bivši dječak-ratnik Stipe Radonić, sin mog bliskog rođaka, izvrsnog ratnog i ne-ratnog kirurga prof.dr. Vedrana Radonića.
Stipe je kao klinac otišao braniti Domovinu i dio je njegove duše ostao vječno na bojištima. Zato je uludo tražiti odgovor na pitanje zašto je “digao ruku na sebe”.
Često sam pisao o tome kako je PTSP kriva dijagnoza za duševne patnje bivših ratnika te sam predlaga da se umjesto nje koristi naziv SIRD; sindrom ranjenih i izgubljenih duša.
Evo dijela jednog mog eseja na tu temu:
Izgubljene ili ranjene duša ratnika ostaju zarobljene na ratištima, s poginulim i ranjenim suborcima, ali i opterećene dušama ubijenih i ranjenih neprijatelja. One danju ponekad prošeću po procvalim i mirisnim banijskim, velebitskim, dubrovačkim ili vukovarskim prostranstvima, ali se onda noću vračaju ranijem vlasniku kao teške noćne more, tjeskobe, razdražljivosti, malodušja ili opasne agresije; češće prema sebi, ali dovoljno često i prema najbližima. Da je put s ratišta do obiteljskog i ljudskog spokoja i sklada dug i mukotrpan i da ga mnogi bivši ratnici nikad ne uspiju priječi znao je još Homer koji je u Odiseji opisao taj mukotrpni put, a u Ilijadi niz osjećaja koje bismo danas mogli nazvati PTSP-om.
Osobno sam oduvijek smatrao kako PTSP nije mentalni poremećaj ili duševna „bolest“, već kompleksni socio-psihološki problem: sindrom izgubljene ili ranjene duše – SIRD. Taj se sindrom tijekom vremena pretvara u obiteljske „mnemotičke obrasce“ koji se kroz procese „mnemotičke socijalizacije“, njegovanja obiteljskog i kolektivnog pamćenja, prenosi na buduće generacije, pa često živi desetlječima, stoljećima ili čak tisučljećima: židovski mit o izlasku iz egipatskog ropstva i dolasku u Obečanu zemlju; povijesne traume holokausta i genocifa; srpski Kosovski mit; američki Mit o Alamu; povijesna truma brojnih hrvatskih obitelji stradalih i koncentracijskim logorima NDH, Križnom putu i na Golom otoku; Vukovarski mit u nastajanju.
Osjećaje bivših ratnika možda je najbolje opisao Tomislav Bajsić, nadareni i proslavljeni hrvatski pjesnik, ratnik i ratni ranjenik (teško je ranjen na ličkoj bojišnici), u intervjuu znakovitoga naslova „Rat u meni ne može izbrisati ni ocean“: “Osnovno pitanje ljudi koji su punim plućima zaronili u ratne bitke jest: zašto sam preživio ja, a moj prijatelj, suborac, moj brat, nije? I ako smo preživjeli, u kakav smo svijet dovedeni, iz onoga za koji smo tijekom agresije na Hrvatsku mislili da ga nećemo moći napustiti, da smo u njemu zatočeni.“
Stjepan Stipe Radonić na Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih otišao je na Onaj svijet na kojem su duše – vjernih mrtvih hrvatskih ratnika.
