Život s Vlastom: Vaša djeca su sretna kada ste i vi sretni

Piše: Vlasta Janton

Nesretna mama i nesretan tata dovode do nesretne djece. Ništa ne može dijete toliko rastužiti kao što su to nesretna lica roditelja.

Mislite da su djeca možda još premala da bi nešto razumjela, ili da djeca ne vide vaše pravo emocionalno stanje. U krivu ste. Djeca sve vide, sve znaju, sve osjećaju. I ništa ih ne boli kao što ih bole vaše suze ili vaš umoran i tužan pogled. I vaš odgovor „Ma nije mi ništa“, ili „Ma čini ti se samo da nisam dobro“, kod njih neće proći, niste ih zavarali.

Vaša djeca su sretna onda kada ste i vi sretni. I tu nemaju nikakvu konkurenciju skupi pokloni, posebni izleti, najbolji koncerti. Tu sreću ne može ništa nadomjestiti, a niti kupiti. Sreću koje dijete osjeti u toplini i zadovoljstvu svog doma, sreću koju vidi u iskrenom zagrljaju, nježnosti i pažnji svojih roditelja nezamjenjiva je. Tek tu onda osjeti spokojstvo, mir, osjeti da je zaštićeno, sigurno i sretno.

Isprva mi se činilo vrlo sebičnim čuvši jednu majku koja je rekla da je ona sebi na prvom mjestu, tek potom djeca. Nikako mi se to nije svidjelo. Dok nije krenula objašnjavati. Ako se ona pobrine za svoje zdravlje i zdrava je, ne odgađa odlazak liječniku jer mora biti s djecom, njezina djeca će biti sretna, jer nije bolesna, jer se može brinuti za njih i neće je gledati kako bolesna pati. Ako ode na neki koncert ili druženje s prijateljicama vratit će se kući sretna i puna dojmova i tu veselu energiju prenijeti djeci. Ako radi posao koji voli vratit će se doma djeci smirena i zadovoljna. I njena djeca će opet biti sretna jer nije narušen njihov mir i spokojstvo. Moći će se s njima igrati i provoditi vrijeme u zadovoljstvu.

U suprotnom, ako roditelji nikada ne učine nešto za svoj gušt (druženje, kino, kava, zanimljiv izlet, posao koji vole) i vječno su nezadovoljni jer nisu ispunjeni, postaju sve ogorčeniji, nesretniji, pa čak i ljuti. I sve se to reflektira na djecu, ona upijaju sva vaša emocionalna stanja. I tu sam došla do zaključka kako ta majka nikako nije loša majka, niti sebična, samo zato što je shvatila da treba i sebi ugoditi i udovoljavati sa nekim njoj važnim stvarima da bi njezina djeca potom uživala u njezinoj vedrini i osmijehu.

Često znamo čuti izraz – Nije mi teško raditi po cijele dane samo da bude bolje mojoj djeci, ili Bolestan sam ali ne želim da to moja djeca znaju pa neću ići na bolovanje, radije ću trpjeti. U oba slučaja djeca trpe. Ako radite po cijele dane, vaša vas djeca uopće ne viđaju, ne mogu s vama razgovarati o njima važnim stvarima, nema poljupca i toplog zagrljaja, prepušteni su igricama, televizoru ili tabletu. Nema ruke koja će ih voditi. U drugom slučaju, slučaju bolesti, vaše dijete opet ispašta. Što ako se toliko razbolite pa se više nećete moći ni brinuti za dijete, već će se ono morati brinuti za vas?. Tako da, uopće nije sebično reći kako si trebate biti na prvom mjestu. To je jedina ispravna odluka kojom nagrađujete sebe a samim time vama je nagrada osmijeh na licu vaše djece.

Kada ste vi ljuti, ogorčeni, tužni, nesretni, vaše dijete vam želi pomoći, a ne može, jer ne zna kako bi vam pomoglo, a silno to želi. To ga samo frustrira, ta njegova nemoć. Onda se povlači u sebe, gleda vas tako tužne i ono samo se zatvara, šuti, kraj vas je poput sjene, nevidljivo. Jer, ne želi vas i ono dodatno razočarati kako bi bili još nesretniji. I na ta svoja mala pleća uzima vaše brige, vaše suze, vašu bol. I pati, zajedno s vama. A vi to ne vidite. Jer i to dijete glumi kako vi ne biste vidjeli njegovu tugu zbog vas. I svi ste zajedno u jednom začaranom krugu.

Na svijetu ne postoji ništa tužnije od tuge u dječjim očima. Vi, roditelji, vi ste njihova oaza sunca, radosti i sreće. Neka se vaša sreća pretoči u njihove nevine i nježne oči. Tek onda će najljepšim sjajem sjati.

Share This Article