Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
(ČINJENICE) Činjenica 1: Referendum je valjan i politička volja suverena Katalonije eksplicitna je politička i demokratska činjenica (tko ne zna, neka se informira prije nego što priča gluposti).
Činjenica 2: Katalonija ima pravo na neovisnost jer je Španjolska potpisnica konvencija koje to omogućuju i koje kao takve imaju prednost pred Ustavom (tko ne zna, neka se informira prije nego što priča gluposti).
Činjenica 3: EK je šutjela danima, a zatim, negirajući činjenice 1 i 2, izjavila da je to unutarnje pitanje Španjolske što je de facto protivno činjenici 2.
Činjenica 4: EK i nekoliko članica, negirajući vlastitu izjavu iz činjenice 3, izjavile su da nasilje nije rješenje (upozorenje Španjolskoj) i da je dijalog rješenje (upozorenje Kataloniji). Naime, ako je to unutarnje pitanje Španjolske, odakle im onda pravo komentirati unutarnje pitanje? Činjenica 5: Postupak RH po pitanju Katalonije i referenduma je zaista samo ponavljanje stava EK. Tom stavu doslovno nije dodano niti oduzeto ništa, tj. negirane su činjenice 1 i 2.
(KOMENTAR) Ad. 1: Referendum je iznenadio Španjolsku i policijskim si je nasiljem zabila autogol. Započet je proces koji se ne može zaustaviti, a Španjolska će ga nastojati čak i po cijenu uništenja i onako slabašnog vlastitog demokratskog renomea, usporiti koliko joj je to moguće što de facto i čini. (Ukoliko postoji sličnost između povijesti i sadašnjosti Velike Britanije i Španjolske, utoliko postoji i sličnost između zahtijeva Škotske i Katalonije. To nisu slučajni procesi.)
Ad. 2: Zašto se šuti o činjenicama da je Španjolska potpisnica cijelog niza konvencija i deklaracija koje imaju snagu veću od ustava nije jasno, ali je jasno da se negiraju temelji pravne države samim time što je stvoren privid da se poštuje pravna država.
Ad 3: EK je zaista nastojala reći najmanje što je mogla bez da se obveže na bilo kakvo postupanje. Pitanje je što će reći kad padne prva žrtva, prvi građanin EU? EK ima ionako podosta problema s Brexitom i trenutno joj pri gospodarskom rastu ne treba daljnje osipanje EU, prije svega ekonomsko. Naime, dovoljno je pogledati činjenicu o tome što bi od Španjolske ostalo u gospodarskom smislu bez Katalonije. Napomena o tome da je to unutarnje pitanje Španjolske zaista je napomena o politici tako dugo dok to ne postane pitanje EU kao gospodarsko.
Ad 4: Cinična napomena Španjolskoj o suvišnom nasilju i Kataloniji o dijalogu zaista je vrhunac nesposobnosti EU da pod trenutnom organizacijskom strukturom vlasti istovremeno poštuje načela EU i političku volju naroda koji čine države članice.
Ad 5: Postupak RH koja kao papagaj bez imalo razumijevanja i sućuti doslovno ponavlja stav EK najbolje opisuje izvanjsku politiku RH, koja se trenutno svodi na učenike jednog jedinog čovjeka koji su na najvišim pozicijama vlasti, kao bezličnu i još važnije bezinteresnu. Koji je to poseban nacionalni interes iskazan tim stavom? Da su stav EK ponovile npr. Češka ili Slovačka još bi ga se i moglo shvatiti, ali RH? To je ipak neshvatljivo i to bez imalo primjesa romantike, a sa surovim gospodarskim činjenicama.
(P.S.) Problem secesionizma na razini EU i država članica zanemariv je tako dugo dok se odjeljuju dovoljno mala i dovoljno bogata područja koja imaju na to pravo i gospodarski su održiva (Baskija bi recimo bila sasvim drugačiji problem). Ono što nije zanemarivo je postojanje nacija koje su starije od država članica ali nemaju državu (Katalonija je dio Španjolske u najboljem slučaju 600 godina, dok je prije toga najmanje 1500 godina bila izvan Španjolske, a povremeno i samostalna).
Iako te nacije imaju pravo na državu kao države gospodarski govoreći u EU predstavljaju bogate i prosperitetne gospodarske regije. Time te regije postaju stvarni vladari EU i struktura vlasti se mijenja, a to mnogima ne odgovara. Samim time priče o secesionizmu, čak separatizmu, nacionalizmu, lokanom patriotizmu, romantici i sl. padaju u vodu kao najgore politikantstvo.
Radi se o gospodarskom preustroju EU koji mnogima ne odgovara. Ako se tim interesima ne izađe u susret, prvi rog dileme je ponavljanje Brexita, a ako im se izađe u susret, drugi rog dileme je primitak tih novih gospodarskih regija, koje su tek formalno države, u EU, a realno njezini novi vlasnici. Zna se bez koga nema EU i vrijeme je da se to i iscrta na karti, a hegelijansko poricanje činjenica posljednja je stvar kojoj se u ovoj situaciji treba predati.
