Od 1. listopada prestaje regulacija tržišta šećera u Europskoj uniji. Kad je liberalizirano tržište mlijeka, to je bio udarac za malene proizvođače. Ali potrošači neka se ne nadaju previše da će slatkiši biti jeftiniji.
Gotovo pedeset godina je tržište šećera u Europi bilo regulirano. Postojale su minimalne cijene u otkupu šećerne repice i kvote za proizvodnju, a postojale su i odredbe koliko šećera može biti proizvedeno u Europi, a koliko smije biti uvezeno.
Svi ti propisi prestaju važiti s prvim danom ovog listopada. Ostavljeno je načelu ponude i potražnje da formira cijenu šećerne repe i drugih sirovina za šećer, što u pravilu znači da će veliki proizvođači lakše izaći na kraj sa nižim cijenama nego poljoprivrednici koji šećernu repu uzgajaju tek na manjim površinama. Ipak, ekonomski stručnjaci ne očekuju toliki pad otkupne cijene šećerne repe kao što se dogodio pad otkupne cijene mlijeka kada je pak to tržište bilo liberalizirano.
Masovno zatvaranje tvornica šećera
Europska unija je dugo vremena subvencionirala i izvoz šećera – toga se možemo sjetiti i u Hrvatskoj i u „šećernom skandalu” vezanom za belgijskog proizvođača šećera Beneo-Orafati prije nekoliko godina. Prosvjedom zemalja proizvođača poput Brazila pred Svjetskom trgovinskom organizacijom EU je otvorila svoje tržište sirovina za šećer prije svega za zemlje u razvoju i propisala da najviše 85% proizvodnje smije potjecati iz zemalja EU. Ali već taj prvi korak deregulacije je doveo do toga da je od 2005. do 2011. u Europi zatvoreno više od 80 tvornica šećera, a broj zaposlenih u toj proizvodnji je sa pedesetak pao na tek nešto iznad dvadeset tisuća djelatnika.
Iako i to ograničenje sada otpada, to neće značiti da će potrošačima i šećer i slatkiši biti zbog toga jeftiniji. Jer carine na šećer su još uvijek zastrašujuće visoke: na svjetskom tržištu tona šećera iz Brazila košta oko 360 eura, objašnjava Solveig Schneider iz Udruge proizvođača slatkiša. Ali na tu vrijednost onda u Europi moraju platiti carinu od preko 400 eura.
Ostali još subvencioniraju
Padom kvota i zbog visokih carina mnoge zemlje u Europi žele povećati svoju proizvodnju. Irska, Portugal ili Slovenija opet žele povećati proizvodnju šećerne repe, Mađarska želi čak utrostručiti količinu šećernog sirupa iz kukuruza. Do sada su najveći proizvođači šećera u EU bili Njemačka i Francuska koji su pokrivali po oko 24% ponude.
Veliki njemački proizvođači, poput tvrtke Südzucker naravno da nisu zadovoljni ukidanjem ovih propisa i žale se kako sada u Europi „imamo najmanje regulirano tržište šećera na čitavom svijetu”, kaže glasnogovornik te tvrtke Dominik Risser. Ali u toj tvrtki su odlučni uvelike povećati izvoz, uvjereni da mogu izdržati konkurenciju: konačno, Südzucker AG je najveći proizvođač šećera na svijetu sa 4 do 5 milijuna tona godišnje.
Makar se od Europske unije tražila liberalizacija, to ne čine i druge zemlje: „Sve dok zemlje poput Brazila ili Tajlanda i dalje budu masovno subvencionirale svoje proizvođače šećera, ovo otvaranje tržišta dovodi u opasnost domaću i stabilnu proizvodnju”, upozorava Günter Tissen iz Gospodarske udruge šećera.
Što će se dogoditi u našim trgovinama?
Ipak, kako su pale kvote i odredbe unutar Europske unije, tako više nema niti ograničenja za izvoz europskog šećera na svjetsko tržište. Isto tako, više nema niti odredbe po kojem samo pet posto šećera koji se nudi europskom tržištu može ostati u obliku polusirovine, dakle šećernog sirupa. To je bio mehanizam kojem se baš potrošačima osiguravala niža cijena šećera, jer industriji – proizvođačima slatkiša i svih mogućih proizvoda u koji ide šećer, je manje ili više svejedno koriste li kristalni šećer ili sirup. A to onda lako može značiti i da će cijena šećera u našim trgovinama ostati manje ili više takva kakva jest.
Stručnjaci upozoravaju i kako je tržište šećera izuzetno volatilno, odnosno da i cijene i ponuda veoma osciliraju. Razlog tome je i što se dobiveni šećer u svakom trenutku lako može pretvoriti u bioetanol za gorivo, ako se proizvođaču to više isplati. A sa druge strane, ukupna proizvodnja šećera je oko 180 milijuna tona godišnje, ali zapravo nema nekog proizvođača koji bi dominirao tržištem. Već i činjenica da je njemački Südzucker AG sa manje od 5 milijuna tona najveći na svijetu svjedoči postojanje golemog broja malih proizvođača.
Stručnjaci druge vrste pak upozoravaju da svi mi ionako šećera jedemo – previše. Potražnja šećera sustavno raste za oko 2% godišnje, dakle to je dodatna produkcija jednog Südzuckera AG i kada je riječ o europskom potrošaču, on konzumira oko 38 kilograma šećera godišnje. Medicinski stručnjaci upozoravaju kako bi nam već i polovica te količine trebala biti i više nego dovoljna za naše zdravlje, analizira Deutsche Welle.
