Prof. Koprić: Razmišljam već dugo o tome trebaju li se znanstvenici društveno angažirati, koliko i s kojim posljedicama i učincima

Piše: prof. Ivan Koprić, fb

Razmišljam već dugo o tome trebaju li se znanstvenici društveno angažirati, koliko i s kojim posljedicama i učincima.

Razumiju li drugi ljudi koliko je to teško, vremenski i na neke druge načine tegobno? Mogu li procijeniti koliko velik dio znanstvene zajednice zazire od ikakvih odnosa s medijima i zašto? Jesu li ljudi svjesni koliko je svatko od nas koji se javno zalaže za neke društveno važne teme, koji istupa u medijima, izložen pritiscima pa i verbalnoj i drugoj agresiji? Da ne govorim o šumovima u mobitelima, npr. koje su, sasvim sam siguran, posljedica slabih telekomunikacijskih veza i tehničkih poteškoća, ničeg drugog.

Spomenut ću par detalja, samo za ilustraciju, iz mojeg iskustva i uvida, premda pitanje zaslužuje ozbiljniju analizu pa i empirijsko istraživanje. Primjerice, svi znaju da ne živim u Zagrebu nego u Vrbovcu, nekih 40-50 km od centra Zagreba. Nikad po mene za javne nastupe nije dolazio auto, niti sam ikad dobio jednu kunu za troškove dolazaka i odlazaka s neke televizije ili radia, a znate da sam neki broj puta doista bio u raznim emisijama, od HR1 do raznih televizijskih emisija. Dobio sam u životu slovom i brojem jedan honorar u iznosu od nekih 800 kuna za tekst objavljen u Globusu. Gotovo svi ljudi misle da se za to dobije honorar, a kad kažem da nikad nisam dobio ni prijevozne troškove malo tko mi vjeruje. Ne znam dobivaju li drugi honorare i troškove, niti me zanima. Ali to je jedan od pokazatelja koliko je naša društvena kultura inficirana virusom sebičnosti i orijentacije isključivo na osobnu korist. U odnosima s medijima ostali su sati i sati mojeg života, koje nisam proveo sa svojom djecom, obitelji ili jednostavno ljenčareći. Upoznao sam mnogo vrijednih, pametnih i pozitivnih ljudi, novinarki i novinara, urednica i urednika koji jednako entuzijastično brane i zalažu se za javnu stvar, za građane, za dobrobit zajednice.

Pritom je svatko mogao napisati komentar o meni i mojim idejama, osobne napomene o meni, uvrede bez ikakvog poznavanja tko sam i što sam. Svaki državni dužnosnik me mogao izvrijeđati tako da mu ne mognem odgovoriti, govoreći pritom, naravno najviše o sebi. Mnoštvo me karijerista napadalo, jer oni žele opstanak predvidivih putova napredovanja, njima smeta svaka promjena sustava koji funkcionira.

Za razliku od članova političkih stranaka mi nemamo čak ni tu zaštitu svojih istomišljenika. Znaju mnogi da sam pristao biti čak i predsjednik jednog savjeta SDP-a, ali to sam učinio bez stranačkog angažmana. Nemam političkih ambicija, zasad, ali toplo se nadam ni ubuduće. Nisam nikome konkurent za potpredsjedničko, ministarsko ni nikakvo drugo mjesto. “Vijest” da sam član nekakve vlade u sjeni je opsjena, jer nikakva vlada u sjeni nije utemeljena. Nisam se angažirao stranački, da bih i dalje mislio, istraživao, djelovao i govorio slobodno. Inače bi se i moje ideje mogle pripisati nekoj stranci, a to ne bi s moje strane bilo korektno. Surađivao sam na edukaciji ili na kakve druge načine s mnogim, različitim strankama, ali nikad kao član. Kad me se pitalo, odlučio sam želim li ili ne odazvati se. Gotovo svi ti angažmani bili su ne samo dobrovoljni, nego i nenaplatni. Prihvaćam ih uvijek kad na taj način mogu unaprijediti moju struku i položaj ljudi s kojima živim u istoj zemlji, na istom prostoru, kojeg doživljavam šire od Hrvatske. Iskreno želim da europska integracija postane važan dio svijesti i života svakoga od nas.

Na kraju, za javno zalaganje osim brojnih pohvala i načelne potpore uglavnom dobijem sažalne ili, on nekih, mrke i oštre poglede, verbalne kritike i napade, a ponekad i prijetnje.

Zato većina mojih kolegica i kolega nerado ili uopće ne sudjeluje, ne odazivaju se na pozive za javnim nastupima. Oni sve svoje radne obaveze ispunjavaju, imam doista puno njih koji su znanstveno izvrsni. Rade istraživanja, uključeni su u međunarodne projekte, objavljuju u priznatim časopisima i kod danas važnih izdavača izvan Hrvatske, jer domaćih nema ili ih je histerija proglasila nevažnima, drže nastavu, mentoriraju studente, sudjeluju u službenim radnim skupinama, i ne daju se u medije. Ni u stranke, ni u udruge. Krajnji im je “domet” sudjelovati na nekoj domaćoj stručnoj konferenciji, jer ionako su danas važne samo međunarodne.

U sjeni toga događa se još jedna zanimljiva pojava. Ima i onih koji ne mogu na međunarodnu znanstvenu scenu, iz raznih razloga. Ne znaju jezik, nemaju kontakte, ne žele, lijeni su, nisu dobro obrazovani, disertacije im nisu relevantne pa ih nisu ni objavili, jer su im trebale samo da dođu na neko mjesto koje ih je već čekalo. “Međunarodne” skupove uspijevaju odraditi u mjestima susjednih država nastalih raspadom bivše države ili, još češće, u Hrvatskoj, tako da organiziraju skup sa sudionicima s područja bivše države ili sa simultanim prevođenjem. Nisu rijetki primjeri da oni utječu na odluke više nego oni koji imaju vrijedne karijere, ali u javnom i medijskom prostori su znatno rjeđe spremni sudjelovati. Mislim da intuitivno razumiju da bi ih to moglo razotkriti.

Ne očekujem pohvale za ovo što sam napisao. Samo bih htio potaknuti vas koji ovo čitate da razmislite o pitanjima koja sam uvodno spomenuo. Hvala.

Facebook Komentari