Je li izolacija stvarno pravi način postupanja s desničarskom Alternativom za Njemačku (AfD)? Samokritično preispitivanje uzroka uspona te mlade stranke bilo bi dugoročno bolji put, smatra Kay-Alexander Scholz, piše Deutsche Welle.
Tijekom posljednje rasprave ovog saziva Bundestaga jedna od tema na tribini za novinare bio je raspored sjedenja zastupnika: kako će se u dvoranu smjestiti predstavnici šest stranaka (koliko će ih najvjerojatnije biti poslije izbora)? Plenarna sala je ionako prilično tijesna. Uz to se mora napraviti mjesta za dva nova prolaza koji odvajaju stranke u parlamentu. Hoće li FDP onda biti u sredini? A Alternativa za Njemačku (AfD) sasvim desno? Netko je onda u šali predložio da se sve stranke osim AfD okupe u jednu skupinu, a da postoji samo jedan prolaz – onaj koji tu skupinu odvaja od AfD. Tako bi bila naglašena posebna distanca prema toj stranci.
Taj prijedlog prilično dobro odražava ono što se trenutno može čuti u strankama: one upozoravaju na opasnost od raspada političke kulture koju može donijeti nazočnost desničarskih ekstremista u parlamentu. Neki traže da se zastupnicima AfD-a zabrani sudjelovanje u radu parlamentarnih odbora. Nešto slično je već učinjeno: kako bi bilo spriječeno da političar AfD kao najstariji u Bundestagu predsjedava prvom sjednicom parlamenta, izmijenjen je poslovnik. Za AfD je to bila dobrodošla municija u predizbornoj paljbi – ta stranka je dobila povod za žaljenje na kartel starih stranaka i vlastitu ulogu žrtve.
Birači odlučuju
Krajnje je vrijeme da se podsjeti na to da su sve stranke i zastupnici predstavnici birača. Nijedna stranka nije zauzela parlament i nitko nema pravo uzdizati sebe iznad ostalih stranaka. Stranke mogu biti izabrane u Bundestag, ali i izbačene iz njega – na izborima. Nitko nije trajno pretplaćen na mandate u parlamentu. Da je tako, onda bi postojala diktatura tradicionalnih stranaka, ili bi to bar bila politička oligarhija.
Ako pogledamo Europu, vidjet ćemo koliko je stranački sustav postao dinamičan. Evo samo jednog primjera: u Francuskoj ili Grčkoj su socijaldemokrati nekada bili veliki, a danas je postotak njihovih glasova na izborima – jednoznamenkast. I u Njemačkoj demokracija diše: kada su 80-ih godina tradicionalne stranke ignorirale sukob između ekologije i gospodarstva, nastali su Zeleni. Kada je SPD svojom reformskom Agendom 2010 iznevjerio svoje birače, u čitavoj Njemačkoj je ojačala stranka Ljevica. Kada je FDP utonuo u bezlični neoliberalizam, nestao je iz parlamenta.
Mnogo toga je prešućivano
Strategija koju trenutno etablirane stranke primjenjuju u borbi protiv AfD-a je sadržajno slaba i svodi se na načelo: napad je najbolja obrana. A u stvari bi se trebali zapitati: što smo učinili pogrešno, a što uopće nismo učinili – zašto je AfD postao jak, a možda će biti i treći po veličini u Bundestagu? Ali stranke odbacuju vlastitu odgovornost za to i radije dijele udarce. Pri tome birači AfD-a nisu zabludjele duše koje sada treba vratiti na stazu političke vrline; njihovi glasovi su svjedočanstvo o promašenoj politici. Onoj koja je previdjela mnoge probleme i brige građana.
Onaj tko je doživio bezobzirnost kojom pojedini političari prelaze preko nekih stvari, ne čudi se reakcijama mnogih građana. Vjetrenjače za proizvodnju struje se prodaju kao romantični ukras pejzaža, iako njihova montaža za mnoge vlasnike zemljišta praktično znači da im je to zemljište oduzeto. Jer, tko će kupiti farmu nad kojom se stalno vrti bučan propeler? Dugo se prešućivalo da globalizacija proizvodi i gubitnike – iako je o tome diskutirano i u SAD-u, i to još prije Trumpa. Sjetimo se samo i one – za demokraciju štetne – rasprave o tome imaju li neki građani uopće pravo izraziti svoju zabrinutost.
Ova Njemačka je dosad najbolja
AfD ulazi u Bundestag i tamo mora uživati sva prava koja imaju i sve ostale stranke. Ali mora ispunjavati i svoje obveze: morat će naučiti koliko je politika mukotrpan posao koji zahtijeva kompromise. Ako pri tome zakaže, birači će ga kazniti za to. Neki pokrajinski parlamenti imaju iskustvo s ekstremno desničarskim strankama starog kova, ili s populistima poput onih u Hamburgu početkom 2000. Sve te stranke su odavno nestale.
Ali moglo bi biti i drukčije – da se AfD etablira. Kao što je to svojevremeno već uspjelo bivšim „dugokosim kaotičarima” (Zeleni) ili „komunistima” (stranka Ljevice). A ako se AfD bude dalje radikalizirao, na scenu će morati stupiti zaštitnici ustavnog poretka i sudovi.
Krajnje je vrijeme da se nešto nauči iz grešaka načinjenih u prošlosti. Tiha polarizacija, koja je glavni posao populista, mora biti zaustavljena. Ali tu ne pomaže smiješno pretjerivanje s reakcijama ili bespomoćno trzanje. Umjesto toga, zastupnici bi s ponosom, dostojanstvom i mirno, zajedno s građanima, trebali ovu lijepu, u inozemstvu omiljenu i gospodarski jaku Njemačku učiniti spremnom za budućnost! Jer i pored svih teškoća i izazova, ovo je već sada najbolja Njemačka koju smo do sada imali!
