Hasanbegović o zabranama simbola, ćirilici, etničkom čišćenju Talijana, NDH, Jugoslaviji, Dubokoj državi…

U srijedu je Novi list dogovorio intervju sa Zlatkom Hasanbegovićem i on ga u četvrtak nije otkazao. Pojavio se u dogovorenom terminu, čak je malo uranio. Nakon što mjesecima nisu uspijevali obaviti razgovor, to se, eto, napokon dogodilo.

– Uskladili smo termin, ha, ha… Božja providnost odredila je ovaj trenutak.

Nego ajmo mi na posao. Koje simbole, slogane i ljude treba zabraniti u Hrvatskoj?

– Odgovor je vrlo jednostavan – nikoje. Ništa ne treba zakonski zabraniti. To je moj osobni stav, mene kao povjesničara, ako me pitate u tom svojstvu, ali i to je politički stav naše stranke Neovisni za Hrvatsku kojoj pripadam. Naša je stranka utemeljena na starčevićanskoj demokratskoj i slobodarskoj predaji. Zabrane su kontraproduktivne i njima se ne mogu riješiti društveni prijepori nego još i više produbljuju podjele.

Vi biste dopustili »Za dom spremni«, svastiku, petokraku, četničku kokardu, sve?

– Kazneni zakon je jasan i sankcionira izazivanje rasne, etničke, vjerske mržnje, a zakonski se sankcionira i remećenje javnog reda i mira. Svaku situaciju treba zasebno prosuđivati i postojeći je zakonski okvir za to dostatan. Nama, i političkoj klasi i građanima, treba nova politička kultura, ono što stanoviti elementi, ali iz ideoloških razloga, nazivaju građanskim odgojem. Ta nova kultura postupno bi iz javnog života potiskivala pojave koje predstavljaju društvenu patologiju i zapravo su i sada marginalne, a ne ozbiljna politička platforma.

Kako od slučaja do slučaja procjenjivati izaziva li neki simbol mržnju? Kad kokarda ili grb sa četiri ćirilična »s« izazivaju mržnju, a kad su oni u funkciji njegovanja srpske narodne tradicije?

– Kad je u pitanju njegovanje srpskih tradicija i iskazivanje pripadnosti, onda to nije izazivanje Hrvata, a kada se tim simbolima, kao i bilo kojim drugim, izaziva i remeti javni red i mir, potpadaju pod zakonske sankcije. Znam da je ovo pitijski odgovor, ali jedini je koji vam mogu dati. Nema razloga da se bavimo hipotetskim situacijama.

Nije to hipotetski, grb sa četiri »s« kod nas se tretirao kao izazivački.

– Potpuno je jasno da niti jedno narodno ili vjersko obilježje samo po sebi ne predstavlja provokaciju. Druga je stvar kad se određeni simboli instrumentaliziraju u svrhu provokacije i zato se jedino može procjenjivati od slučaja do slučaja.

Niti ćirilica sama po sebi nije provokativna, pogotovo nije nekakvo agresorsko pismo. Vi ne biste branili javnu uporabu ćirilice u Vukovaru, što, uostalom, nalaže Ustavni zakon?

– Slažem se da ćirilica nije agresorsko pismo, nitko ozbiljan to nije niti govorio. Što se tiče Vukovara, Milanovićeva vlada je nasilno, metodom političkog slona u staklarnici, pokušala u jednom osjetljivom i istraumatiziranom području provesti neprijepornu odredbu Ustavnog zakona, ali zanemarujući drugu odredbu koja propisuje da primjena toga zakona treba pridonositi međuetničkom povjerenju. Zato su podjele u Vukovaru samo produbljene.

Mukotrpno uvođenje dvojezičnosti u Italiji

Kakve podjele ako, sami ste rekli, ćirilica nije agresorsko pismo s kojim su Srbi jurišali na Vukovar?

– Naravno, ali podsjećam na primjere mukotrpnog uvođenja dvojezičnosti u Italiji, francuskom Elzasu (Strasbourg) ili Austriji. Ti su procesi trajali godinama, pa i desetljećima, i to u uvjetima koji su neusporedivi s tragikom i žrtvama Vukovara.

Idemo na ulice i trgove. Ako nema zabranjenih ljudi, onda pretpostavljam da smatrate da u Hrvatskoj svakoj osobi može biti posvećena ulica, u ovisnosti od političke volje u jedinicama lokalne samouprave.

– Ne može svatko imati ulicu. U svim normalnim zemljama državni blagdani i ulice zrcale dominantno društveno shvaćanje u odnosu na ljude i događaje iz prošlosti. U pravilu ulice dobivaju nazive po imenima osoba o kojima ne postoje društveni prijepori već suglasje, ili da budem ciničan, barem nezainteresiranost. Maršal Tito bio je izvor snažnih i nepotrebnih podjela u hrvatskom društvu.

Tita ipak treba zabraniti?

– Ne radi se o zabrani. Sljedbenici njegova kulta i dalje imaju pravo javno iskazivati pripadnost tom kultu. U redovitoj proceduri u zagrebačkoj Gradskoj skupštini učinjeno je ono što je trebalo biti još 1990. i što je učinjeno u velikom dijelu Hrvatske.

Nije u cijeloj Hrvatskoj. Treba li zakonom ukinuti Titove trgove i ulice u čitavoj državi?

– O tome se može raspravljati, ali rekao sam da sam načelno protiv zabrana i skloniji sam razvitku društvene svijesti kako bi se određena obilježja uklonila u redovitoj proceduri na mjesnoj razini.

Lokalno je odlučeno da Mile Budak u deset gradova i općina ima ulicu i to je i danas tako.

– Te su ulice relikti jednog vremena, ako ih i ima toliko. Načelno, treba odlučivati od slučaja do slučaja, u skladu s mjesnim, društvenim i kulturnim tradicijama.

To znači da predstavničko tijelo u nekom gradu ili općini može donijeti i odluku o ulici Ante Pavelića, Jure Francetića, Ljube Miloša ili Dide Kvaternika. Zašto bi od ustaških prvaka samo Budak imao taj privilegij?

– Teoretski da. Ali, rekao sam da bi ulice trebale dobivati nazive po osobama o kojima nema dramatičnih prijepora, o kojima postoji nacionalno suglasje i koje nisu obilježene hipotekom zločina. O ljudima koje ste spomenuli nema tog suglasja, obilježeni su hipotekama i siguran sam da nikome u Hrvatskoj neće pasti na pamet nazvati ulicu po njima.

Ako postoje ulice Mile Budaka, nema niti najmanjeg razloga da ulicu ili trg negdje ne dobije Francetić ili Rafael Boban.

– Siguran sam da nitko politički pametan to ne bi napravio i to su hipotetske situacije.

Egzibicionistički pokušaji s pločom Juri Francetiću

Pokušaji postavljanja spomen-obilježja Juri Francetiću nisu hipotetske situacije.

– Ti su egzibicionistički pokušaji razriješeni, makar se to moglo i bez ideoloških obrazloženja. Stanoviti provokatori htjeli su ta obilježja postaviti bez ikakve procedure, a to se ne može.

Nema ovo veze s procedurom. Jedna skupina je prije dva mjeseca željela u Otočcu na privatnu kuću staviti spomen-ploču Francetiću, ali policija im ju je oduzela pozivajući se na članak Kaznenog zakona kojim se kažnjava javno pozivanje na mržnju.

– Ocijenio sam taj događaj političkim egzibicionizmom.

Ljudi nemaju pravo biti politički egzibicionisti?

– Imaju, ali oni tu ploču nisu niti postavili.

Nisu jer im je ploču policija zaplijenila.

– Dotična su gospoda trebala pokrenuti odgovarajući postupak, kako bi se utvrdilo je li im policija utemeljeno oduzela privatno vlasništvo. Koliko mi je poznato, oni to nisu učinili jer cilj su im bile besmislene provokacije. Uostalom, neka svatko u intimi svoga doma i spavaće sobe ističe po zidovima što god poželi.

Kad su 2005. postavljena obilježja Francetiću i Budaku, Sanaderova Vlada je naložila policiji da ih ukloni i pritom se pozvala na izvorišne osnove Ustava. Ako Ustav brani ovakve stvari, onda je razgovor nas dvojice o ovome sasvim suvišan.

– Mislim da je to pozivanje na izvorišne osnove Ustava, po mome sudu potpuno nepotrebni balast ustavnoga teksta, u tim slučajevima bilo potpuno neutemeljeno, budući da je činjenica nepostojanja odgovarajućih dozvola bila sasvim dovoljna. Proizvoljno se i politikantski interpretirao ustavni tekst, a uostalom moglo se to napraviti i bez pompoznog pozivanja na preambulu koja je toliko apstraktna da se može višeznačno tumačiti, a relevantan je samo normativni dio Ustava.

Pupovac je veteran političkog reketa
HOS-ove ploče sa »Za dom spremni«, vaš je stav, trebaju ostati tamo gdje jesu, ako je pri postavljanju poštovana procedura.

– Tako je i o tome uopće ne treba raspravljati. Kontroverza u vezi s pločom koja je sada iz Jasenovca kalkulantski »dislocirana« u smjeru Novske ima plitku i banalnu politikantsku pozadinu. Tu nije riječ o uznemiravanju hrvatskog društva, nego o ucjenama dvaju koalicijskih partnera u Vladi Andreja Plenkovića, onog što se naziva Hrvatskom narodnom strankom i gospodina Pupovca, veterana političkog reketa.

Pupovac smatra da »Za dom spremni« potiče mržnju, pa onda taj ustaški pozdrav, u skladu s onim što govorite, ne bi trebalo dopustiti.

– To je samo Pupovčevo mišljenje koje je relevantno jedino zbog činjenice da barata s tri saborska glasa. Mnogi, recimo, misle da njegovo parastranačko glasilo, koje se financira novcem hrvatskih poreznih obveznika, potiče mržnju prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Svi mogu misliti što hoće, a presuđuju sudovi.

Za vas pozdrav »Za dom spremni« nije simbol mržnje?

– Ne u kontekstu teme i grba HOS-a o kojem govorimo. On je sastavni dio zakonitog grba zakonite ratne postrojbe hrvatske vojske. O tome ne može biti nikakve rasprave. Odnosno može, ali ona je irelevantna za hrvatski politički život, jer je i više od nacionalnog mazohizma problematizirati notorne činjenice.

Pripadnici HOS-a ginuli pod pozdravom »Za dom spremni«

HOS je »Za dom spremni« stavio u svoj grb jer su sebe smatrali obnoviteljima ustaškog pokreta.

– To je vrijeme konfuzije i bunta nakon sloma komunizma i početka agresije na Hrvatsku. Mi možemo razgovarati o političkoj pozadini nastanka HOS-a i različitim refleksijama na hrvatski stranački život, ali to sada nije tema, nego dragovoljačka postrojba koja nije sudjelovala u politici nego je na prvoj crti branila Hrvatsku, a njezini pripadnici ginuli pod znamenjem na kojem je među ostalim stajalo i »Za dom spremni«. Zato se danas obilježavaju mjesta pogibije i to upravo s tim grbom. Više skupina na takozvanoj ljevici poseže za simbolima proizašlim iz komunističke baštine, ali nitko pametan ne traži da im se to zabrani.

Nije li, u najmanju ruku, stupidno bilo 1991., pored postojeće policije i hrvatske vojske u nastajanju, formirati još i stranačku vojsku HSP-a?

– To je bio odraz tadašnjeg političko-stranačkog života i šireg (pred)ratnog konteksta i, ponavljam, stanovite konfuzije i prkosa. U okolnostima sređene države i njezinih ustanova odgovor na vaše pitanje bio bi jasan, ali je država bila tek u nastajanju te izložena ratu i agresiji i HOS je formiran u tom kontekstu. U smislu nacionalnog pamćenja irelevantna je stranačka pozadina HOS-a, već se danas sjećamo i odajemo počast ulozi jedne ratne postrojbe na prvoj crti bojišnice i njezinim pripadnicima koji su poginuli u obrani domovine.

Ako je to tako, zašto je toliko važan taj »Za dom spremni« u njihovom grbu? Sad ispada kao da su oni išli u rat zbog tog ustaškog pozdrava, pa ako im se on oduzme, ništa im više neće ostati.

– Važno je iz načelnih i simboličkih razloga jer je to autentičan grb i post festum uklanjanje nečega iz njega bila bi jedna vrsta orvelovskog totalitarnog brisanja prošlosti. Možemo raspravljati o tome što je utemeljitelje HOS-a nadahnulo da posegnu za ovom simbolikom, ali ona je sada sastavni dio njihova grba i nemoguće je i nepotrebno u njega intervenirati. Podsjećalo bi to na partizanske monografije iz kojih su, metodom tadašnjeg photoshopa, naknadno brisani nepoćudni pojedinci.

Vi, barem ne javno, ne iskazujete neke sentimente prema NDH, kao mlađi ste bili simpatizer te državne tvorevine.

– Nikad nisam mijenjao svoj temeljni povjesničarski stav, a niti politički. Etiketiranje mojeg djelovanja kao nekakvog neoustaštva potpuno je neutemeljeno i ne proizlazi iz moga bilo kojeg postupka ili izjave. Jedini argument za to je jedna beznačajna fotografska epizoda od prije 20 i kusur godina, te vađenje jedne misli iz prigodničarskog istupa na studentskoj političkoj tribini 1994.

Hrvatski narod je 1941. kao i 1991. želio svoju državu

Znači, NDH nije valjao?

– Nezavisna Država Hrvatska je završen fenomen i jasno je da moderna Hrvatska nije njezina sljednica. Rasprave o NDH-u traju samo zato što je na njezinim ruševinama 1945. uspostavljena jugoslavenska država i komunistička diktatura, naravno mimo volje hrvatskog naroda.

NDH je uspostavljen voljom hrvatskog naroda?

– Svaka je nacionalna država sama po sebi izraz narodne volje i nema nikakve sumnje da je hrvatski narod i 1941. kao i 1991. želio svoju državnu neovisnost, nasuprot Jugoslaviji. NDH i ustaški pokret, među ostalim, nose hipoteku poraza i zločina, a hrvatsko društvo u 21. stoljeću treba se s pijetetom odnositi prema svim žrtvama. Uostalom i predsjednik Tuđman, na kojeg se selektivno pozivaju apologeti titoizma, izrekao je 1990. onu poznatu tvrdnju da Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo nacifašistička tvorevina, već i izraz volje i težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Uostalom, državu treba lučiti od poretka koji u njoj vlada. Nakon Drugoga svjetskog rata, pod sovjetskom čizmom, uspostavljani su u istočnoj Europi komunistički režimi u postojećim nacionalnim državama. Na prostoru hrvatskih zemalja u Drugom svjetskom ratu su se, pak, sučelile ne samo ideologije, već i međusobno isključujuće državne koncepcije, hrvatska i jugoslavenska.

Niti jedna europska država proglašena pod patronatom nacista nije opstala nakon Drugog svjetskog rata, pa nije ni NDH. Na području NDH nije ni postojala značajna politička snaga koja bi zagovarala neku demokratsku Nezavisnu Državu Hrvatsku i obnova Jugoslavije bila je stoga jedina moguća opcija.

– Mogu vam odgovoriti povjesničarskom dosjetkom, ništa se drugo nije moglo dogoditi jer se dogodilo to što se dogodilo. Nema potrebe gubiti vrijeme na ono što se moglo dogoditi, to je ahistorijski. Povjesničari, koji nisu sastavljači horoskopa, fokusirani su na ono što se dogodilo i objašnjavanje zašto je to bilo baš tako.

U redu, ali što bi se 1945., nakon NDH s hipotekom zločina, dogodilo s hrvatskim narodom da nije postojao Titov partizanski pokret u kojem su značajno participirali i Hrvati?

– Mi to ne znamo. Komunistički poredak u tom slučaju svakako ne bi bio uspostavljen.

Jugoslavenski i unatoč tome sigurno bi.

– Nema sumnje, tadašnji međunarodni čimbenici bili su za Jugoslaviju. Ali, podsjećam na primjer Grčke, u kojoj su postojala dva suprotstavljena pokreta otpora, komunistički i monarhistički. Grčka je potpala pod britansku sferu utjecaja i nije bila komunistička diktatura. Da su saveznici, kao u grčkom slučaju, željeli spriječiti komunističko preuzimanje vlasti u Jugoslaviji, oni su to mogli učiniti.

Nije baš zahvalno uspoređivati jednonacionalnu Grčku i višenacionalnu Jugoslaviju.

– Istina, Jugoslaviju su mogli obnoviti jedino komunisti i to uporabom sile.

Nisam mislio na to nego na odnos Srba i Hrvata u Jugoslaviji. Među hrvatskim desničarima rasprostranjeno je mišljenje da je komunistička Jugoslavija bila primarno uperena protiv Hrvata i da su Srbi u njoj bili povlašteni narod, što je potpuna besmislica.

– SFRJ je bio antihrvatski u mjeri u kojoj je svaka Jugoslavija kao takva. No, odnose u toj Jugoslaviji određivao je komunistički poredak, čijom propašću je okončana i ta država.

Srpski nacionalistički pokret nastao je osamdesetih na premisi da je Titova Jugoslavija najpogubnija bila baš za Srbe.

– U SFRJ je povlaštena bila komunistička nomenklatura, točnije vladajuća kasta, a unutar nje su bili stanoviti etnički omjeri koji se nisu nužno u svakom trenutku poklapali s udjelima pojedinog naroda u ukupnom stanovništvu. Mogao bih povući određenu paralelu sa Sirijom, za koju se pojednostavljeno tvrdilo da njome vladaju manjinski aleviti iako su na svim razinama tamošnjeg režima većinu uvijek činili sunitski muslimani. S druge strane aleviti su, to je istina, u važnim službama bili zastupljeni značajno više nego u ukupnom stanovništvu.

Ne znam na što točno aludirate, ali srpski utjecaj u SFRJ sigurno nije bio veći nego hrvatski. Uostalom, Srbiji su nametnute dvije autonomne pokrajine koje su bile trajni izvor njihove nacionalne frustracije. Da su Srbi bili vladajući narod u SFRJ to se, naravno, ne bi dogodilo.

– Rekao sam da su u SFRJ vladajući narod bili komunisti, s druge strane utjecaj komunističkih Srba, ne mislim na Srbe kao takve, u SR Hrvatskoj, unutar državnih sigurnosnih i upravnih službi, bio je znatno veći nego njihov udio u stanovništvu. Ponavljam, ključna je za SFRJ bila komunistička diktatura koja nije mogla riješiti niti jedan problem i koja je odredila njezinu sudbinu.

Besplodno je lamentirati što bi Tuđman da je živ

Smatrate li vi sebe tuđmanovcem?

– Tuđman nije bio nositelj neke posebne ideološke doktrine. Kad se govori o tuđmanizmu, načelno se misli na suverenizam i političku ideju stvaranja države i u tom smislu moderna Hrvatska predstavlja ozbiljenje toga tuđmanizma. Današnja zamršena društvena stvarnost prelazi okvire tuđmanizma, koji razumljivo sam po sebi ne može dati odgovor na probleme o kojima govorimo. To je potpuno jasno. Svi državnici izraz su svojeg vremena, a društva se mijenjaju. Sasvim je besplodno lamentirati što bi Tuđman da je živ danas učinio u rješavanju nekog problema, to je zadaća aktualnih političkih elita.

Ali, Ante Starčević je još stariji nego Tuđman, a ipak ste pored njegove, ne Tuđmanove slike, održali press konferenciju na kojoj ste faktično objavili svoj razlaz s HDZ-om.

– Starčevićanstvo je izvor mojega političko-nacionalnog nadahnuća. Starčević je otac moderne hrvatske nacionalne ideologije, pa je i Tuđman naglašavao da je starčevićanstvo jedan od temelja HDZ-a, kako ga je on zamišljao. Tuđmanova odluka je i da na najvrednijoj hrvatskoj novčanici od tisuću kuna bude upravo Starčević. To govori o Tuđmanovom shvaćanju hijerarhije važnih osoba hrvatske političke povijesti.

Svejedno su vam u HDZ-u zamjerili što ste tada stajali pokraj Starčevića, a ne Tuđmana. Zamjeravaju vam također i što ste kritičar Tuđmanove politike prema BiH u prvoj polovici devedesetih. Milijan Brkić je, primjerice, prije tri mjeseca izjavio i da nikad niste osudili zločine Bošnjaka na Hrvatima.

– Nisam čuo za takvu izjavu, ali je ona, tko god da je izrekao, apsurdna i neutemeljena. Franjo Tuđman je višeslojna povijesna ličnost i mi ga danas častimo i dajemo mu najistaknutije mjesto u hrvatskom nacionalnom panteonu kao arhitektu moderne Hrvatske, ako hoćete i kao tvorcu demokratskog poretka u njoj. Sve ostalo podložno je raspravi i ja sam jasno govorio i o Tuđmanovom odnosu prema BiH. No, za razliku od onih koji su taj odnos koristili tek kao toljagu za detuđmanizaciju, ja sam uvijek tvrdio da Tuđman nije pristupao Bosni i Hercegovini i bosansko-hercegovačkim muslimanima jednoznačno, već da je taj odnos bio promjenjiv i podložan raspravi i kritici.

Ako Tuđmanov odnos prema Bošnjacima nije bio jednoznačan, to implicira da je u određenim razdobljima bio pogrešan.

– Svaku politiku ocjenjujemo prema njeznim učincima, a oni iz vizure ostvarenja hrvatskih nacionalnih interesa nisu jednaki u Hrvatskoj i BiH. Međutim, kad već govorimo o bošnjačko-hrvatskim odnosima, koji su danas na razini onih iz 1993., samo nasreću bez ratnih sukoba, podsjetio bih da je Tuđman i jedan od ključnih aktera prekida hrvatsko-bošnjačkog rata i uspostave Federacije BiH. Sporazum Tuđman-Izetbegović iz 1999. i dalje je glavni regulator odnosa dviju država. Dva desetljeća u tim se odnosima nije dogodilo apslolutno ništa, bez obzira što su dva predsjednika, posebice jedan, sebe nazivali velikim prijateljima Bosne i bošnjačkog naroda.

Tko je kriv ako su ovi odnosi danas na razini 1993. ?

– To samo ukazuje na nezainteresiranost hrvatske politike za BiH i neshvaćanje važnosti procesa u toj državi. Što god smatrali poželjnim epilogom državno-pravnog razvoja BiH, jedan, tri, pet ili sedam entiteta, u čemu u Hrvatskoj postoje različita mišljenja, potrebno je BiH i hrvatsko-bošnjačke odnose vratiti u fokus hrvatske politike i javnog života. Danas odnosi naših država i dvaju naroda ne da su loši, nego zapravo i ne postoje. Imamo zastoj i postoje samo cikličke verbalne eskapade pojedinih tamošnjih i hrvatskih političara. Politika se ne vodi intervjuima, nego strateškim promišljanjem o nacionalnim interesima, donošenjem odluka i pokretanjem dijaloga s drugom stranom.

Duboka država upravlja Hrvatskom

Vaš najaktivniji zastupnik Željko Glasnović često u Saboru, ali i u medijima, govori da u Hrvatskoj i dalje vladaju nekakave stare udbaške strukture. Vjerujete li i vi da ta neka duboka država upravlja svim procesima u Hrvatskoj?

– Da, mi imamo problem s onim što se kolokvijalno naziva dubokom državom, proizašlom iz struktura i odnosa moći u kasnom jugoslavenskom komunizmu. Zbog postojećeg utjecaja te duboke države naša rasprava o prošlosti je zapravo rasprava o sadašnjosti i temeljnim vrednotama na kojima mora počivati moderna Hrvatska. U zabludi su oni koji misle da je bilo koji društveni problem, Agrokor ili INA-u, moguće riješiti bez raščlambe odnosa moći na podlozi kojih su oni nastali u komunističkoj prošlosti. Primjerice, nema suvislog rješenja, bez jasnog uvida u okolnosti nastanka Ine, po kojim se kriterijima u njoj zapošljavalo, koju je ulogu to poduzeće imalo osamdesetih u jugoslavenskom komunističkom društvu i gospodarstvu i kako su tadašnje strukture iskoristile tranziciju da očuvaju svoju moć.

Tko su protagonisti te duboke države?

– Svi oni koji zagovaraju društeni status quo i pod krinkom priče o političkoj stabilnosti zapravo žele održati društvenu moć i postojeće odnose snaga. Ti onemogućuju korjeniti društveni preokret, kao preduvjet izlaska iz ove višedesetljetne apatije i društvene stagnacije.

Ako itko govori o stabilnosti to je premijer Andrej Plenković. Je li onda on eksponent duboke države?

– Jasno sam rekao, prava podjela u hrvatskoj politici nije na crne i crvene, na takozvane ustaše i takozvane partizane, to je tek politički folklor. Prava je podjela između onih koji, pod krinkom borbe za stabilnost, žele zadržati status quo, nasuprot onima koji traže korijenite društvene promjene, koje bi, naravno, ugrozile stanovite odnose moći i utjecaje transgeneracijski nasljeđene iz razdoblja ocvalog jugoslavenskog komunizma.

Plenkovićeva vlada je na strani prvih?

– Vlada koja počiva na bezidejnosti, činovničkom mentalitetu, na dobroj volji klijentelističke skupine koja se naziva HNS, te na milosti i političkom kamatarstvu Milorada Pupovca, ne može biti za društvene promjene i korjenite zahvate u zatečene odnose, to je potpuno jasno.

Podjele su demokracija, nema ih u totalitarizmu

Trebaju li se Hrvati međusobno miriti?

– Hrvati nisu podijeljeni, nema podjele o ključnim nacionalnim pitanjima. Pitanje pomirbe u tom smislu bilo je deplasirano već i 1990.

U javnosti se svejedno stalno nariče zbog nekakvih podjela u narodu i šalju apeli za zajedništvo, u čemu prednjači predsjednica Republike.

– U političkoj eliti postoje podjele u vezi s interpretacijama pojedinih povijesnih događaja, o tome postoje i suprotstavljene obiteljske predaje, i zato ustrajavam da se moderna Hrvatska liši simbolike prije 1990. te se tako politički život oslobodi nepotrebnih podjela. Naravno, određene podjele svojstvene su svakoj demokraciji, njih nema jedino u totalitarnim poretcima.

Dosta ljudi u Hrvatskoj ne smatra pluralizam nekom naročitom vrijednošću.

– To je baština polustoljetne komunističke vladavine.

Veličaju Tita jer je proveo etničku čistku krajeva nastanjenim Talijanima

Imate li vi razumijevanje za ljude u Rijeci ili Istri koji tvrde da bez Tita i njegove diktature oni danas ne bi bili dio Hrvatske?

– Ja imam razumijevanje za svačije sentimente. Ali, višeslojne povijesne fenomene treba promatrati cjelovito, a ne selektivno. Jer, postoje, s druge strane, i oni koji Titu zamjeraju činjenicu da u Hrvatsku kao federalnu jedinicu nisu ušli određeni prostori koji su joj kroz povijest pripadali. Zato je danas smiješno kad titonostalgičari koriste argumente etničke nesnošljivosti da bi demonizirali, primjerice, Tuđmanov odnos prema hrvatskim Srbima i nametali hrvatskoj državi navodnu hipoteku protjerivanja Srba, a istovremeno veličaju Tita jer je proveo etničku čistku krajeva dominantno nastanjenim Talijanima kako bi se oni našli u Jugoslaviji i danas Hrvatskoj. To su dvostruka mjerila, piše Novi list.

Facebook Komentari