Ploča, Povjerenstvo, Praskaton: Kako zabraniti nostalgiju ma kakva god ona bila?

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Nick Praskaton (njem. Nick Knatterton, pravim imenom: Nikolaus Kuno Freiherr von Knatter) strip je i animirani lik njemačkog umjetnika Manfreda Schmidta (1913.–1999.). Tijekom Drugog svjetskog rata Schmidt je bio je regrutiran kao kartograf u odjelu propagande SS-a, a u razdoblju 1944.–1945. nacrtao je niz karikatura za vojne novine „Pazervoran“ koje su trebale potkopati moral savezničkih trupa. Poslije rata radio je za pacifistički magazin „Pinguin“ koje je vodio Erich Kästner („Emil i detektivi“), inače doktor filozofije.

Uzgred budi rečeno, crtić „Nick Praskaton“ sasvim se normalno objavljuje, prikazuje i reprizira u Njemačkoj (izvorno nastao od 1950. do 1959.) i nikome ne pada na pamet žaliti se čak niti na sljedeću scenu. U epizodi „Tajne Bara Alibi“ (njem. „Die Geheimnisse der Alibi Bar“, 02:04 min.), koja je prikazivana i na HRT-u, Nick kaže: „Ili možda nostalgično?“ pri čemu se zamišlja maskiran u Adolfa Hitlera što je i prikazano (https://www.youtube.com/watch?v=04Kw9xnphE8, https://www.youtube.com/watch?v=2MpFt4AyTZU poveznice su na kojima je dostupan crtić u njemačkom izvorniku i s hrvatskim prijevodom).

Schmidt je po osobnoj političkoj orijentaciji bio ljevičar i to podosta radikalan, ali i poznat kao sklon komediji, parodiji i ironiji, tako da se tu scenu usprkos stanju u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata može držati prije svega parodijom desnih snaga koje su iako manjim dijelom svakako preživjele rat u samoj Njemačkoj, a i izvan nje.

Navedeni se animirani film s nekoliko repriza svih epizoda prikazivao i na HRT-u i nepoznato je da se ikada itko žalio na ovu scenu. Nije poznato da se ijedan ljevičar, branitelj prava djece, dječji pravobranitelj ili čuvar prava ugroženih i manjinskih skupina u RH ikad požalio na ovu scenu što je začudno, jer je gledanost tog crtića bila vrlo visoka, a i ti ljudi imaju djecu. Autoru ovih redaka to je neshvatljivo, pa je zbog toga odlučio uključiti svoj kritički aparat do daske, jer ovime se svakako na mala vrata indoktrinira nedužnu dječicu, a parodija je samo za odrasle, a i to jedva jedvice. Kako je tako nešto dopušteno na tuzemnoj dalekovidnici?

Prvo, znajući o Schmidtu ono što znamo teško je pretpostaviti kako je on tom scenom doslovno mislio na to da je Praskaton ili on sam „nostalgičan“, iako je moguće kako je zaista bio nostalgičan kad je poslijeratnu Njemačku koja nije bila skrojena po njegovim lijevim mjerilima usporedio s prijeratnom i ratnom. Drugo, kako god da se uzme Hitler je globalni brend i svaka aluzija na njegovo ime, prezime, izgled ili poznate izjave doslovno ni od čega stvara popularnu uslugu, proizvod ili događaj, ma koliko takav marketing bio negativan. Izvrstan primjer je kako ga je Carl Sagan (1934.–1996.) uporabio u svom romanu „Kontakt“ s legendarnom pojavom „kukastog križa iz svemira“ i proglašenjem Olimpijskih igara u Berlinu otvorenima.

Zamislimo sad takvo profinjeno i prikriveno parodiranje npr. Ivice Račana, Franje Tuđmana, Josipa Broza, Ante Pavelića, Khuena Hédervárya, Josipa Jelačića, Franje Tahyja ili Matije Gupca da ne idemo dalje u povijest do npr. Tomislava i Simeona i pitajmo se kako bi nacija reagirala? No kako su tuzemni aktualni ljevičari zapeli u razdoblju 1941.-1945., a i kao i svi ostali proizvod su negativne selekcije vlastitih učitelja, mentora, šefova i partije, što je u njihovom slučaju posebno tragično, teško je očekivati takve parodije i potreban je dašak kritičkog duha da rastjera ustajao, pljesniv i vlažan zrak mračnih podrumskih sobica za sastanke partijskih ćelija.

Sve ovo „mora biti rečeno“ u sjeni neshvatljive drame oko premještanje spomen-ploče poginulim hrvatskim braniteljima koji su igrom slučaja ujedno bili i pripadnici HOS-a i to ni manje ni više nego oko 5 km sjevernije što je otprilike kao da ste ju premjestili s Črnomerca na Kvaternikov trg u Zagrebu, pri čemu se istovremeno ne provode zakoni RH, primjerice zakon i pravilnik o grobljima, ali i u sjeni najavljenih kazni za sklone pozdravu „Za dom! Spremni!“ u javnosti.

Sve ovo „mora biti rečeno“ u sjeni očekivanog interesantnog, atraktivnog i cjelovitog zakonskog rješenja navedenog i sličnih izmišljenih ideoloških poteškoćica koje će sve to rasplesti na koncu politički i na radost sviju, a temeljem preporuka velebnog Povjerenstva koje se posvemašnje i objeručke gnuša konkretnih pitanja ispod najviše moguće razine znanstvene apstrakcije.

Znajući da su stari ljudi kojima Hrvatska čeličnim zakonima demografije prednjači skloni nostalgiji, pitajmo se koja će se to preporuka i članak zakona odnositi na nostalgičnog Nicka Praskatona? Kako zabraniti nostalgiju ma kakva god ona bila?

I ne zaboravimo, Nick je do svoje nostalgije za Hitlerom dospio ne prekopavanjem svojih mladenačkih uspjeha, svojih pradavnih osjećaja, nego zaključivanjem („Ich kombiniere!“) iz činjenica. Zašto je zaključivanje neprimjereno za djecu nije jasno, ali svakako je jasno da se u ovoj državi već najmanje 100 godina potiskuje, ponižava i zatire ma i najmanje zrnce racionalnosti, zdravog razuma i razbora i baš nasuprot tome treba reprizirati Nicka Praskatona, a nostalgiju ostavimo svačijoj privatnosti gdje joj je i mjesto.

Facebook Komentari