Bez politike: Teško je nekoga natjerati da razumije ako mu plaća ovisi o tom nerazumijevanju

Piše: Snježana Nemec

Nakon dugo vremena mojim bićem, onim što jesam, bez obzira postojim li prema nekoj definiciji realno, nerealno ili idealno zavladala je letargija, mentalno stanje tromosti, ravnodušnosti, praznine na kreatore politike kojima godinama svjedočimo, na činjenicu kako se procesi ne mogu zaustaviti, i kako čovjek sve više prestaje biti slobodno biće koje razmišlja svojom glavom.

Čini se da je običan život u kojem živimo, i koji nas drži u zabludi i uvjerenju kako moramo ostati pasivni, letargični, posebno na planu osvješćivanja, suočavanja sa istinom i djelovanja ostavio traga. Trenutno zarobljena u tom mentalnom stanju prepuštam da me vode, otupljuju, da onu inteligenciju koja je neovisna od osjetila sada spoje. Zastala sam bez jasne vizije što bih to trebala napraviti, izreći, napisati, bez onog famoznog stanja stalne budnosti i moralno političke kategorije samopoštovanja i zauzimanja za svoja prava, bez individualne svijesti o vlastitoj posebnosti.

U tom stanju prestravljuje me i sama pomisao kako bi sve manje mogla postati sposobna sačuvati jednu misao dulje od tri sekunde, kako će mi rečenice postajati sve kraće, kako će me preuzeti infantilnost, vlastiti identitet postajati sve poljuljaniji, a misli koje pripadaju svakom pojedincu sve više će se svoditi s kompleksnijih na jednostavnije i jednostavnije, dok zapravo ne napišem svega tri riječi.

Svaki smisao nekih reakcija u ovom trenutku postaje sve besmisleniji kada si ponovo potvrdiš kako se gluposti progresivno nagomilavaju. Slušam i glavom mi prolazi misao o besmislenosti kritike, komentara, upozorenja, svih napisanih i izgovorenih riječi koje u konačnici izgledaju kao da rukama pokušavaš uhvatiti vjetar.

Koja je zapravo svrha iznijeti svoj stav oko bilo čega što se događa kada znaš da se radi o javnoj kontroli, discipliniranju, ušutkavanju, ukalupljivanju većine, svih onih koji imaju drugačije mišljenje. O dizajniranoj politici, manipulaciji koja ostvaruje svoj cilj, ne birajući sredstva. Kada shvatiš kako riječ tolerancija, čvrsto držanje svojih, ali i prihvaćanje tuđih uvjerenja. biva uzaludna jer nije dvosmjerna, a samo takva može biti. I u konačnici kada shvatiš kako i oni drugi s kojima ne dijeliš mišljenje postaju žrtva manipulacije.

Kada znaš da se neki događaji nikada ne smiju zaboraviti pa i onda kada više ne možeš pamtiti, a zaboravljaju se. Kada se zašuti ili se negiraju činjenice. U svijetu u kojem je sve manje čovječnosti, pa tako i u našem društvu vlada neistina i obmana koju pojedinci i skupine plasiraju preko medija i zlorabe taj isti medijski prostor. Zdravom čovjeku neprihvatljive, da ne kažem bolesne želje pojedinca ili skupine psihološkom projekcijom prenose se na uplašene, kolebljive pojedince, na nas same, i u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih ambicija.

Kada se sjetiš obeshrabljenog radnika koji više ne vidi smisao u traženju posla i odlazi s burze rada. Svih onih koji su koji su odustali od traženja posla, i od sebe samih jer htjeli to ili ne našli su se i u tjeskobnom odnosu, u prazninama i pustošima na privatnim, kartama duše koju iza sebe ostavlja ovako (ne)uređena zemlja.

Kada si postavljaš pitanja, a odgovora nema. Baš kao što je Joseph Brodsky postavljao pitanje bez odgovora o okretanju ili neokretanju drugog obraza. O tome kako postupiti u situacijama kad čovjek na raspolaganju ima samo svoje vlastito lice, kada se nalazi u beznadno neravnopravnom položaju, gdje nema mogućnosti povratnog udarca jer prednost je uvijek na strani onog drugog. Na strani onoga koji je otišao predaleko da bi osjetio stid ili barem zažalio nad napuštenim skrupulama. Ako Kristovo učenje prevedemo na političke termine ili političko djelovanje možemo dobiti ili smo dobili samo ogromnu masnicu od okretanja drugog obraza.

Kada se okreneš oko sebe, a pravde i pravednosti nigdje. Kada shvatiš da na zemlji zapravo ne postoji konačan odgovor što je pravedno i da će, ako vjeruješ sva ta nepravda biti izbrisana i nagrađena tek na Božjem sudu.
Kada bi se najrađe popeo na klupu i uzviknu Tinovu „Povijest duša“, a onda se sjetiš riječi nobelovca P. Krugmana: Teško je nekoga natjerati da razumije ako mu plaća ovisi o tom nerazumijevanju”.

No koliko dugo čovjek može otupjeti, utihnuti prije nešto što se vrati onome što najbolje radi, pitanje je iz jedne reklamne rečenice Kratko, vrlo kratko jer stanje letargije je stanje koje kreatorima politike odgovara. Dizajnirana politika koja dovodi do rascjepkanosti identiteta društva i svakog pojedinca. Do zbrke uma. Stvara probleme, utječe na jasnoću našeg zapažanja i ozbiljno priječi sposobnost rješavanja istih.

Facebook Komentari