Piše: Vlasta Janton
Nedavno sam čula jednog oca, koji ima velikih problema sa svojim djetetom, kako ne zna zašto je toliko neposlušna, drska i neodgovorna, a kupio joj sve što je poželjela.
Zgrozilo me to njegovo razmišljanje. Nikada, niti u jednoj minuti njegova ljubav prema djetetu nije bila upitna. Želi je učiniti sretnom i zadovoljnom, dati najbolje što može. Ali nikako da shvati da materijalno nije ono što djetetu najviše treba, čemu najviše teži, što najviše priželjkuje.
Sva djeca, bez iznimke, najviše od svega ipak priželjkuju roditeljsku pažnju, ljubav, potporu, toplinu, osjećaj da su voljena i željena.
Nikakvi pokloni, bez obzira koliko ih djeca i priželjkivala, ne mogu nadoknaditi vrijeme koje roditelj treba provesti sa svojim djetetom. Razgovarati s njim, otkloniti eventualne strahove, brige, nemire.
Biti djetetu vjetar u leđa pri ostvarenju njegovih snova, ciljeva, ambicija u životu.
Cjelodnevno izbivanje roditelja iz doma bez obzira što taj roditelj misli kako treba čim više raditi da bi djetetu priuštio ono što priželjkuje, nikada neće imati tu težinu kao vrijeme koje je proveo s njim.
Potreba djeteta da u određenom trenutku s ocem ili majkom kvalitetno provede vikend ili popodne, razgovarajući o njima važnim temama nema cijene.
Nema toga u dućanu što može zamijeniti roditeljski zagrljaj, utjehu ili pozorno slušanje djetetovog problema i rješavanje istog.
Dijete želi i voli granice, bez obzira koliko puta se bunilo zbog toga. Ali postavljanje granica djetetu pruža osjećaj da netko brine za njega, voli ga, i želi da se osjeća sigurnim, zaštićenim.
Tako da, roditelju iz početka ovog teksta kupovanje laptopa, bicikla, mobitela, neće donijeti djetetovu ljubav, odanost i poštovanje.
To dijete će naučiti, ako već nije, da se poklonima dokazuje ili pokazuje roditeljska ljubav. Koliko ti se kupi toliko te se voli. Što je totalno pogrešno.
Razgovor i bavljnje djetetom nema cijene, roditelj je taj koje dijete usmjerava kroz život, uči ga istinskim vrijednostima.
A istinske vrijednosti zaista nisu najnovije marke odjeće ili mobitela.
Djeca postanu hladna, bez empatije prema drugima, nisu naučila kako lijepa riječ i topao odnos u određenom trenutku ima nemjerljivu vrijednost.
Zato, kada taj otac kaže kako je dijete neposlušno, osorno, ne želi ništa napraviti što mu se kaže, prvo treba preispitati sebe, koliko je kao roditelj tome pridonio.
Jer, to dijete će s vremenom i druge vrednovati po onome što imaju, kako izgledaju, nose li samo markiranu odjeću, i kreću li se samo po otmjenim klubovima. Neće cijeniti druge po njihovim kvalitetama, hvalevrijednim osobinama, brižnošću i toplinom. Već samo i jedino po tome što imaju.
Ne postoji ništa ljepše sjesti s djetetom, otvoreno razgovarati, zaigrati neku od društvenih igara, prošetati parkom, uz rijeku, slušati što vam dijete ima reći, što ga tišti, što bi voljelo u svojoj budućnosti ostvariti. Na taj način se povezujete.
Na taj način vam se dijete nikada neće libiti reći što ga muči, a boji vam se reći, jer s vama nije ostvarilo taj blizak, pun povjerenja odnos.
Djeca jako brzu rastu, za čas se okrenete a kraj sebe već imate zrelu osobu, koja jasno misli svojom glavom. A vi ste zato tu, da mu pomognete kako ne bi skrenulo sa pravog puta.
