Nikad jasnije i jače kardinal Bozanić objasnio Plenkoviću: Potrebno je državno suočenje s gospodarskim klijentelizmom koji vuče duge veze iz prošlosti

Na Dan državnosti, u nedjelju 25. lipnja, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u zagrebačkoj prvostolnici svečano euharistijsko slavlje s nakanom molitve za Domovinu.

U koncelebraciji bili su i križevački vladika Nikola Kekić i vojni ordinarij Jure Bogdan. Misi su nazočili predstavnici državnih vlasti predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, saborski zastupnici, predstavnici izvršne i sudbene vlasti, Hrvatske vojske i policije, hrvatski branitelji i njihove obitelji, kao i predstavnici znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija. Na početku mise uz riječi pozdrava kardinal Bozanić svima je čestitao Dan hrvatske državnosti.

Danas, na dan proslave Dana hrvatske državnosti s pouzdanjem u Gospodina u zahvalnosti za dar Domovine i slobode kojoj su se mnogi posvetili iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ne štedeći ni svoje živote, molimo radost našemu zajedničkom hrvatskom domu u kojemu živimo kao vjernici katolici s ostalim hrvatskim državljanima, rekao je na početku homilije kardinal, te istaknuo kako „danas mislimo i na dane vezane uz početke nove, suvremene hrvatske povijesti kada su se miješali iznimni osjećaji radosti zbog slobode Domovine i osjećaji nejasnoća pred prijetnjama koje su najavljivale veliku ugroženost života hrvatskih ljudi i buduća neizreciva stradanja. Spominjući se tih dana, zahvalni smo što je postojala snaga koja je ponavljala Isusove riječi ‘Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti’ (Mt 10, 26)”.

U tom je kontekstu osvrćući se na misno evanđelje naglasio kako Isus hrabreći svoje učenike tri puta ponavlja riječi „Ne bojte se!”, a upravo njih u Bibliji nalazimo 365 puta, „slikovito rečeno da bi osnažile i označile svaki dan godine”.

Kardinal istaknuo i neka obilježja hrvatskog naroda koja otkrivaju kakva je njegova duša, što mu daje identitet i po čemu je prepoznatljiv, jer „istodobno lakše vidimo što mu prijeti, što ga razara i što je pogubno za njegovu dušu. Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnosti”.

Meni se čini da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet, što je usko povezano s događanjima u svijetu, a posebno u Europi.

Identitet je neizostavan za plodonosno življenje zajedništva s drugima. Svijest o vlastitom nacionalnom identitetu gaji samopouzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije.

Tko ne vrednuje i ne poznaje vlastiti identitet, tko se ne prizna onim što jest, što ga čini prepoznatljivim, tko se odriče vlastitosti koje su njegovane kao dragocjenosti, neće znati poštivati i ispravno vrednovati ni tuđe dragocjenosti, posvijestio je kardinal.

Rekao je da se „takvi odmaci na najskrivenijoj razini događaju i u odmicanju od kršćanstva. A svatko tko pošteno zaviri u dušu hrvatskoga naroda pronaći će jaku obilježenost kršćanstvom, katoličanstvom, počevši od nama dragih običaja, pa do arhitekture, umjetnosti i književnosti. Ondje gdje se slabi uporište narodne opstojnosti iz kojega raste svaka druga snaga narod je najranjiviji.

A istinski življena vjera snaga je i pojedinaca i naroda”. U tom je kontekstu upozorio i na zbunjujuće tvrdnje u našoj javnosti kojima se vjeru želi prikazati nazadnom, a Crkva proglasiti kočničarkom napretka, te je upitao: „Ako je Crkva takva, kako to da je Crkva utemeljiteljica i učilišta i bolnica i sirotišta i znanstvenih institucija, kako to da se u krilu Crkve promicalo opismenjavanje, poučavalo kako obrađivati zemlju i oplemenjivati prostor, cijeniti kulture i biti susretištem naroda?”

Kardinal Bozanić istaknuo je zatim iz pastoralne perspektive deset postulata koje drži vrijednima pozornosti za naš kršćanski život i očuvanje duše hrvatskog identiteta.

Kao prvi postulat naglasio je odnos prema životu.

„Za dušu je pogubno da život odijelimo od otajstva i umjesto da se divimo Božjemu daru života, čovjeka promatramo kao gospodara života”. Nadalje je upozorio da je pogubnost za dušu naroda zanemarivanje stvorenosti, odrednica koje se nalaze u odnosu muškarca i žene, u njihovoj ljubavi kojom grade obitelj i surađuju u stvarateljskome Božjem djelu.

„Za dušu naroda pogubno je urušavati obitelj ili je odvojiti od postulata upisanih u našu suvremenost”. Stoga je ohrabrio obitelji koje su dragocjenost hrvatskoga naroda i društva, te im zahvalio za svjedočenje otvorenosti životu koje traži velike žrtve.

Treća je opasnost za naš hrvatski identitet da se ne spominjemo svoga hoda u povijesti, da prepuštamo zaboravu svoju prošlost, da ne razmatramo Božji plan i svoj put sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima, da ne tražimo istinu svoje povijesti. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti.

Na to se lako nadovežu ideologije i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrešnih motrišta. Za hrvatsku dušu pogubno je proglašavati prihvatljivim bilo koji totalitarizam i njegove promicatelje, dok istodobno imamo sjajne primjere sebedarja u Domovinskome ratu, u kojemu su se čudesno povezale najljepše hrvatske vrline, rekao je kardinal.

Kao četvrti postulat istaknuo je demografiju koja je pokretana nadom.

„Narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade, a cilj je sveden na preživljavanje. Taj gubitak nutarnjega smisla, samopouzdanja i povjerenja najveća je kočnica u demografskome razvoju i nije to moguće ostvariti isključivo gospodarskim mjerama”.

Također je kao jedan od postulata istaknuo rad „koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka”.

Podsjetio je kako je naš narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi.

„Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama. Čini se kao da u Hrvatskoj nema mjesta za takav pristup. Kako je moguće da se ne mogu stvoriti preduvjeti za potvrđivanje dostojanstva rada u našoj Domovini? Koliko god se činilo da je negdje drugdje lakše doći do novca, sreća je više od toga, u sreću pripada i Domovina. Zato je važna poniznost i napor koji neće dopustiti sebičnosti da prevlada, nego će stvoriti prostor za dostojanstvo radnika u našoj Domovini. U tome je pak nužno otvoriti prostor za pomoć iseljenih Hrvata koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva”.

Nastavljajući na prethodni postulat, istaknuo je gospodarstvo i njegovo sraštanje s društvom.

Zbog toga što se gospodarstvo, a osobito financije odmaknulo od cjeline društva, dogodila su se bolna raslojavanja i razlike, bez posebne osjetljivosti za opće i zajedničko dobro.

„Potrebno je državno suočenje s gospodarskim klijentelizmom koji vuče duge veze iz prošlosti. To je pitanje duhovnosti koja traži putove da se društvo ne razgradi na odvojene dijelove u trajnoj napetosti i sukobu; da ne postane slabo društvo, neobranjeno pred raljama profita, koje guta divljina ljudske sebičnosti”, istaknuo je.

U postulatima je kardinal spomenuo i mlade koji su pokretani oduševljenjem i snovima.

„Ne smijemo našoj djeci i mladima oduzimati snove. Umjesto da se mlade ohrabruje i da se grade mostovi za prenošenje vrijednosti iz naraštaja u naraštaj, nude im se iskustva odbijanja i razočaranja”.

Mladima je kardinal poručio: „Vama Bog povjerava snagu hrabrosti, snova i kreativnosti da se usudite tražiti nove putove i da u sebi otkrivate ljubav prema Domovini, jer ljubav ne razočarava. I ako u starijima nađete razlog za razočaranje, ne gledajte naše nemogućnosti, nego dar Isusa Krista. Njemu dopustite da uđe u vaše živote”.

U nastavku je spomenuo kako je u sadašnjemu trenutku osobito potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. „Nije čudno što se na tome području prelamaju mnoga pitanja i što se iz raznih interesnih tabora za budućnost nastoje ugraditi postulati koji uime slobode i neodređene širine nazora zanemaruju krilo i kolijevku vjere u kojoj je odnjihan i po kojoj je stasao naš narod. Odmaknuti se od kršćanske kulture na tome području najprije zbunjuje a zatim zlostavlja dušu našega naroda”.

Kardinal je nadalje istaknuo i važnost svjedočenja za vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi, jer „one nikada nisu neutralne, ali se neće odreći značenja pojedinih spoznaja u širemu okviru”.

Podsjetio je da smo baštinici divnoga blaga tisućljetne hrvatske kulture, ali „ona djeluje mrtvo, ako je sami ne usvojimo i ne svjedočimo. Pogubno je za dušu naroda kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih”. Na kraju je kardinal upozorio na pogubnost neprihvaćanja ljudi u potrebi.

„Taj je postulat povezan s prvim, stvarajući tako prsten koji u svim točkama pokazuje povezanost s ostalim točkama”, jer ako ne vidimo bližnje koji trebaju našu pomoć, ne vidimo Boga ni njegovo otajstvo života. Hrvatska duša pokazuje svoju ljepotu i snagu upravo u brizi za tijelo i dušu ranjenih i slabih. Ima puno dobra, obećavajućih inicijativa i razloga nade u našoj sadašnjosti. Stoga je potrebno imati uvijek valjane kriterije za razlikovanje putova, te širiti samopouzdanje i povjerenje u hrvatskom društvu. Treba ustrajno i strpljivo graditi hrvatsko zajedništvo koje je sposobno shvatiti, prihvatiti i uključiti drugoga i drugačijega, zaključio je kardinal Bozanić, te zazvao blagoslov Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske, i bl. Alojzija Stepinca, svjedoka istine i čiste savjesti, kako bi dobri Bog obilno blagoslovio nas i našu domovinu Hrvatsku.

Nakon popričesne molitve, kardinal je svima zahvalio na sudjelovanju na euharistijskom zahvalnom slavlju, te svima preporučio da u ove dane više paze na svoje zdravlje. Nakon blagoslova, vjernici su predvođeni Muškim katedralnim zborom pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka svečano otpjevali himnu „Lijepa naša domovino”.

Homilija kardinala Josipa Bozanića, Zagreb, katedrala, 25. lipnja 2017.
Liturgijska čitanja: Jr 20,10-13; Rim 5,12-15; Mt 10, 26-33

Draga braćo i sestre!

1. Danas na dan proslave Dana hrvatske državnosti s pouzdanjem u Gospodina, u zahvalnosti za dar Domovine i slobode kojoj su se mnogi posvetili iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, ne štedeći ni svoje živote, molimo radost našemu zajedničkom hrvatskom domu u kojemu živimo kao vjernici katolici s ostalim hrvatskim državljanima.
Danas mislimo i na dane vezane uz početke nove, suvremene hrvatske povijesti, kada su se miješali iznimni osjećaji radosti zbog slobode Domovine i osjećaji nejasnoća pred prijetnjama koje su najavljivale veliku ugroženost života hrvatskih ljudi i buduća neizreciva stradanja. Spominjući se tih dana zahvalni smo što je postojala snaga koja je ponavljala Isusove riječi: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti”.
U današnjem Evanđelju Isus, hrabreći svoje učenike, tri puta ponavlja riječi: Ne bojte se! U Bibliji se čak 365 puta ponavljaju te riječi, slikovito rečeno da bi osnažile svaki dan godine. U svakome našem kršćanskom slavlju susrećemo Krista koji nas hrabri i oslobađa od straha. To napose osjećamo nedjeljom, na dan Gospodnji, kada smo osobito snažno povezani s Kristovom uskrsnom pobjedom nad grijehom i smrću. U toj vjeri živimo i današnji dan proslave Dana hrvatske državnosti i s radošću slušamo Isusovu utjehu koju nam upućuje da bi otklonio strah iz našega srca u vremenu kada gotovo ne prođe dan bez suočavanja s nekom prijetnjom.

2. Suvremeni je čovjek trajno u potrazi za sigurnošću, ali je istodobno obilježen strahom i tjeskobom. Ako je prepušten samo zemaljskim razlozima; ako ne vidi dalje od prolaznosti, strah lako ovlada ljudskim bićem, umnaža se i ne dopušta zbiljski živjeti.

Osim toga, ne previđamo da strahovi s kojima se suočavamo: strah od samoće, bolesti i smrti; strah od budućega, nepoznatoga, nastaju ondje gdje postoji nutarnja praznina, ispraznost zbog nedostatka smisla.
Nametanje straha i svaka “ideologija straha” snažno se protivi Isusovu evanđelju, jer je temeljena na neistini, na prividu i prijevari. Zato u nama treba trajno boraviti pouzdanje u Gospodina i ljubav prema Bogu, ljubav iz koje živimo jedini strah – strah Božji, koji vodi prema istinskoj punini ljubavi prema bližnjima, jer je on dar Duha Svetoga.
Zbog toga je važno što nam govori Isus. On najprije ističe: “Ne bojte se ljudi”. I kao da objašnjava tu rečenicu spominjući otvorenost prema istini. Skrivajući, dakle, ponajprije temeljnu istinu lako se unosi strah, a sve polazi od predstavljanja čovjeka kao bića prepuštena sebi, konačnosti i vlasti drugoga čovjeka. To dobro poznaju širitelji ideologija straha i graditelji totalitarnih režima.
Isus nam povjerava da istinu koju je objavio svojim učenicima obznanimo i navijestimo svima. On ju je povjerio u krugu svojih učenika, u prijateljstvu i blizini, jer istina mora proći srcem i samo nošena srcem dopire do drugih.

3. Govoreći o Božjoj brizi za malena stvorenja kao što su vrapci, Isus pobuđuje pouzdanje, jer je čovjek biće stvoreno od Boga za vječnost. Isus nam govori da smo veći od smrti; da je čovjek u Božjemu planu više od toga da bude sredstvo nečije sebičnosti. I tko ne želi priznati tu povezanost s Bogom, odmiče se od života, dopušta da čovjek – umjesto života – izabire umiranje. Zato je naš prvi kršćanski poziv svjedočiti Božju ljubav, znajući da razne životne okolnosti u nama ljudima izazivaju strah i sprječavaju da vidimo puninu života. Kao kršćani, poštujući slobodu drugih, različitost mišljenja i svjetonazora, pozvani smo očitovati istinu.
Isus je znao da ćemo se naći pred nastojanjima da se istina zadrži u tami i da dobro ne bude primijećeno. Jer, zlo ima svoje propovjedaonice, svoje hramove, svoje televizije i svoje gorljive službenike. Božji neprijatelj je maštovit.
To je razlog zašto Isusove riječi – da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo ali duše ne mogu ubiti – zvuče snažno. Zadnja rečenica današnjega prvog čitanja: “Hvalite Gospodina, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca”, usklađena je s Isusovim upozorenjem da se brinemo za dušu. A da ne bismo izgubili dušu, važno je priznati se Kristovim pred ljudima i svjedočiti u svijetu koji, uronjen u tolike privide, treba istinu, treba Boga koji jedini daje sigurnost i otklanja strah. U biti za vjernika priznati se Kristovim znači: ne zanijekati sebe, ne zanijekati svoje vjerničko uvjerenje.

4. Braćo i sestre, premda je duša vezana uz čovjeka, običava se reći da dušu imaju određene zajednice, skupine, narodi, ozračja u kojima ljudi žive i djeluju združeni radi ostvarivanja postavljenih ciljeva. Tako se kaže da i narod ima “dušu”. Stoga danas želim istaknuti neka obilježja svoga hrvatskog naroda koja otkrivaju kakva je njegova duša, što mu daje identitet i po čemu je prepoznatljiv. Istodobno lakše vidimo što mu prijeti, što ga razara i što je pogubno za njegovu dušu.
Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnosti. Meni se čini da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet, što je usko povezano s događanjima u svijetu, a posebno u Europi.
Identitet je neizostavan za plodonosno življenje zajedništva s drugima. Svijest o vlastitom nacionalnom identitetu gaji samopouzdanje i povjerenje kao temelj društvene kohezije. Tko ne vrednuje i ne poznaje vlastiti identitet, tko se ne prizna onim što jest, što ga čini prepoznatljivim, tko se odriče vlastitosti koje su njegovane kao dragocjenosti, neće znati poštivati i ispravno vrednovati ni tuđe dragocjenosti.

5. Takvi se odmaci, dragi vjernici, na najskrivenijoj razini događaju i u odmicanju od kršćanstva. A svatko tko pošteno zaviri u dušu hrvatskoga naroda pronaći će jaku obilježenost kršćanstvom, katoličanstvom, počevši od nama dragih običaja, pa do arhitekture, umjetnosti i književnosti. Ondje gdje se slabi uporište narodne opstojnosti iz kojega raste svaka druga snaga, narod je najranjiviji. A istinski življena vjera snaga je i pojedinaca i naroda.
Stoga zbunjuje kad se ponekad u našoj javnosti s nekoliko tvrdnji vjera želi prikazati nazadnom, a Crkva proglasiti kočničarkom napretka. Takve tvrdnje svakako treba staviti pred pitanje: Ako je Crkva takva, kako to da je Crkva utemeljiteljica i učilišta i bolnica i sirotišta i znanstvenih institucija; kako to da se u krilu Crkve promicalo opismenjavanje, poučavalo kako obrađivati zemlju i oplemenjivati prostor, cijeniti kulture i biti susretištem naroda?
Čovjekov neprijatelj sotona, otac laži i straha, širitelj zla želi doprijeti do duše. Kao narod nas je pokušavao slomiti ranjavajući i ubijajući tijelo raznim oblicima nasilja. Patnje našega naroda nije lako izbrojiti, ali se na njima ne smijemo zaustaviti, nego zahvaljivati Gospodinu koji nam je dao milost da vidimo vrijednost trpljenja i sačuvamo dušu u teškim godinama rata i stradanja.

6. Draga braćo i sestre, danas na Dan hrvatske državnosti želim iz pastoralne perspektive istaknuti deset postulata koje držim vrijednima pozornosti za naš kršćanski život i očuvanje duše hrvatskog identiteta:
Kao prvo spominjem da na prvome mjestu uvijek treba biti odnos prema životu. Za dušu je pogubno da život odijelimo od otajstva i umjesto da se divimo Božjemu daru života, čovjeka promatramo kao gospodara života.
Druga je pogubnost za dušu naroda zanemarivanje stvorenosti, odrednica koje se nalaze u odnosu muškarca i žene, u njihovoj ljubavi kojom grade obitelj i surađuju u stvarateljskome Božjem djelu. Za dušu naroda pogubno je urušavati obitelj ili je odvojiti od postulata upisanih u našu stvorenost. A vama, drage obitelji, koje ste neprocjenjiva dragocjenost hrvatskoga naroda i društva, hvala za svjedočenje otvorenosti životu koje traži velike žrtve.
Treća je opasnost za naš hrvatski identitet da se ne spominjemo svoga hoda u povijesti, da prepuštamo zaboravu svoju prošlost, da ne razmatramo Božji plan i svoj put sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima, da ne tražimo istinu svoje povijesti. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Na to se lako nadovežu ideologije i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrješnih motrišta. Za hrvatsku dušu je pogubno proglašavati prihvatljivim bilo koji totalitarizam i njegove promicatelje, dok istodobno imamo sjajne primjere sebedarja u Domovinskome ratu, u kojemu su se čudesno povezale najljepše hrvatske vrline.

Četvrti postulat je demografija koja je pokretana nadom. Narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade, a cilj je sveden na preživljavanje. Taj gubitak nutarnjega smisla, samopouzdanja i povjerenja najveća je kočnica u demografskome razvoju i nije to moguće ostvariti isključivo gospodarskim mjerama. Uvijek se dolazi do zadnjega pitanja: Radi čega rađati i odgajati djecu? Čemu obitelj i čemu narod? To je pitanje nade, a ne statistika.
Kao peti postulat ističem rad koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka. Naš je narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi. Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama. Čini se kao da u Hrvatskoj nema mjesta za takav pristup. Kako je moguće da se ne mogu stvoriti preduvjeti za potvrđivanje dostojanstva rada u našoj Domovini? Koliko god se činilo da je negdje drugdje lakše doći do novca, sreća je više od toga; u sreću pripada i Domovina. Zato je važna poniznost i napor koji neće dopustiti sebičnosti da prevlada, nego će stvoriti prostor za dostojanstvo radnika u našoj Domovini. U tome je pak nužno otvoriti prostor za pomoć iseljenih Hrvata koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva.

Šesti postulat je gospodarstvo srašteno s društvom. Zbog toga što se gospodarstvo, a osobito financije odmaknulo od cjeline društva, dogodila su se bolna raslojavanja i razlike, bez posebne osjetljivosti za opće i zajedničko dobro. Potrebno je državno suočenje s gospodarskim klijentelizmom koji vuče duge veze. To je pitanje duhovnosti koja traži putove da se društvo ne razgradi na odvojene dijelove u trajnoj napetosti i sukobu; da ne postane slabo društvo, neobranjeno pred raljama profita, koje guta divljina ljudske sebičnosti.
Kao sedmi postulat naglašavam nezamjenjiv doprinos mladih koji su pokretani oduševljenjem i snovima. Ne smijemo našoj djeci i mladima oduzimati snove. Umjesto da se mlade ohrabruje i da se grade mostovi za prenošenje vrijednosti iz naraštaja u naraštaj, nude im se iskustva odbijanja i razočaranja. Vama, mladim vjernicima, Bog povjerava snagu hrabrosti, snova i kreativnosti da se usudite tražiti nove putove i da u sebi otkrivate ljubav prema Domovini, jer ljubav ne razočarava. I, ako u starijima nađete razlog za razočaranje, ne gledajte naše nemogućnosti nego dar Isusa Krista. Njemu dopustite da uđe u vaše živote.
Osmi postulat je odgoj i obrazovanje. U sadašnjemu je trenutku osobito potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. Nije čudno što se na tome području prelamaju mnoga pitanja i što se iz raznih interesnih tabora za budućnost nastoje ugraditi postulati koji u ime slobode i neodređene širine nazora zanemaruju krilo i kolijevku vjere u kojoj je odnjihan i po kojoj je stasao naš narod. Odmaknuti se od kršćanske kulture u tome području najprije zbunjuje a zatim zlostavlja dušu našega naroda.
Kao deveto želim naglasiti da nisu dovoljni tek postulati. Zato su svake pohvale vrijedni svi oni koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi, jer one nikada nisu “neutralne”, kako ih se nerijetko pokušava prikazati. Istinoljubivost će poštovati metodologiju u raznim granama spoznaje, ali se neće odreći značenja pojedinih spoznaja u širemu okviru. Baštinici smo divnoga blaga tisućljetne hrvatske kulture, ali ona djeluje mrtvo, ako je sami ne usvojimo i ne svjedočimo. Pogubno je za dušu naroda kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih.
Kao desetu točku stavljam pogubnost neprihvaćanja ljudi u potrebi. Ta je točka poveziva s prvom, stvarajući prsten koji u svim točkama pokazuje povezanost s drugima. Ako ne vidimo bližnje koji trebaju našu pomoć, ne vidimo Boga ni njegovo otajstvo života. Hrvatska duša pokazuje svoju ljepotu i snagu upravo u brizi za tijelo i dušu ranjenih i slabih.

7. Draga braćo i sestre, ima puno dobra, obećavajućih inicijativa i razloga nade u našoj sadašnjosti. Stoga je potrebno imati uvijek valjane kriterije za razlikovanje putova, te širiti samopouzdanje i povjerenje u hrvatskom društvu. Treba ustrajno i strpljivo graditi hrvatsko zajedništvo koje je sposobno shvatiti, prihvatiti i uključiti drugoga i drugačijega. A naše uporište ostaje u Isusu Kristu, po kojemu se – kako nas poučava apostol Pavao – “na sve razlila milost Božja”.
Ovdje, u Stepinčevoj katedrali, molimo nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske i blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka istine i čiste savjesti. Neka dobri Bog obilno blagoslovi nas i našu domovinu Hrvatsku.
Amen.

Facebook Komentari