Ekonomski komentator HRT-a Željko Kardum u Studiju 4 osvrnuo se na ekonomsko-političku situaciju u zemlji i tiču li se ovih tema rasprave u Saboru.
U Saboru se nikad nećete čuti apsolutno ništa o važnim ekonomskim pitanjima.
Razlog je vrlo jednostavan. Zastupnici nemaju nikakvih kompetencija za ikakvu ozbiljniju gospodarsku raspravu. Zapravo je cijela hrvatska politička elita u cjelini managerski i investicijski impotentna, dok se javnost zadovoljava jeftinom demagogijom i neukim političkim folklorom. To sasvim jasno pokazuju sve međunarodne statistike.
Ako hoćete, možemo se ilustrativno, ekonomske kompetentnosti dotaknuti dva jučerašnja saborska istupa:
Jedan zastupnik javno je upitao kako je ministar Marić mogao otplaćivati kredit koji je bio 12.000 kn. Dakle samo tisuću kuna manji od njegove tadašnje plaće u ministarstvu financija? Da je dotični zastupnik imalo informiran znao bi da je velik dio Hrvata u gotovo identičnoj kreditnoj poziciji, a da se barem malo raspitao tada bi čuo da postoje stotine tisuća Hrvata kojima su prihodi manji od rate kredita, a bogme bi i saznao da postoji i termin ‘blokirani’ i da mnogim ženama plaća koju dobivaju dok su na porodiljskom ne pokriva ratu kredita.
Drugi je primjer dio istupa drugog saborskog zastupnika, po obrazovanju ‘medicinskog brata’ (op.a. Ivan Pernar), a po samoodređenju autora dviju knjiga iz monetarne politike, koji je kao krimen ministra financija izvukao podatak da: kako to da Marić ima sat od 50.000 kn, a on uopće nema sat?
Da oko njega nije bila saborska scenografija pomislio bih da se radi o Monthy Pytonu ili teatru apsurda!, komentira Željko Kardum.
O važnim temama koje bi mogle poboljšati naše financijske živote u Saboru nikad nisam čuo ni riječi, primjećuje Kardum. Istovremeno, zemlje okruženja krupnim koracima grabe naprijed. Investicijski, više ne zaostajemo samo za srednjom Europom i zemljama EU, nego i za zemljama okruženja.
O važnim dugoročnim infrastrukturnim projektima i ulaganjima, koji su pretpostavka daljnjeg gospodarskog rasta, se niti ne priča, objašnjava Kardum, što se najbolje vidi u energetici, primjerice.
Energetika je idealan primjer jer je riječ o polju gdje su sva takva ulaganja dugoročni kapitalni projekti (isplaćuju se 60 do 80 godina), uz sebe vežu i građevinski sektor i cjelokupnu industriju te otvaraju radna mjesta i stvaraju izvozne proizvode koje je uvijek lako prodati. U zadnjih nekoliko godina doneseno je šest energetskih strategija, ali niti jedna se ne primjenjuje.
Istovremeno, Slovenija je otvorila šest novih hidroelektrana, velikim dijelom financiranih iz Fondova EU za obnovljive izvore energije. Riječ je, dakle o šest kapitalnih projekata, dok Hrvatska uvozi 30% struje.
Crna Gora postaje važan talijanski energetski ‘hub’ u koji Talijani investiraju 850 milijuna eura (podmorski kabel i vjetroelektrane). Treba znati da je isti taj projekt prije 10 godina bio nuđen Hrvatskoj, no on je zbog inertnosti politike ignoriran.
Norvežani investiraju pola milijarde eura u albanske hidroelektrane, a mi smo s kamatama morali vratiti novac koji smo dobili za izgradnju Omble.
Transjadranski plinovod nas zaobilazi, a zbog odustanka od izgradnje termoelektrane Plomin C, japanski Marubeni sprema tužbu protiv Hrvatske tešku 5 milijuna eura.
Dok susjedne zemlje grabe naprijed u obnovljivim izvorima energije, Hrvatska smišlja kako namaknuti 280 milijuna eura potrebnih za feed-in tarifu za obnovljive izvore energije.
Istu onu koju će, recimo, Crnogorcima plaćati Talijani. Riječ je o odličnom primjeru kako su spretni Crnogorci riješili problem financiranja obnovljivih izvora energije. Ne na teret svojih, nego talijanskih poreznih obveznika.
Čuvenu izjavu o Hrvatskoj kao ‘maloj Norveškoj’ i velikim istraživanjima nafte više ne ponavlja niti njen tvorac. Realiziramo samo one energetske projekte na koje nas tjera Europska unija.
Kada vas u energetskoj strategiji potuče Švicarska to možda i nije sramota, no ako nas u energetsko-investicijskoj igri pobijede i Albanija i Crna Gora, vrijeme je duboki uzdah i promišljanje.
Dok drugi privlače strana ulaganja i bave se ekonomski važnim temama naši saborski zastupnici vode demagoške rasprave o Rolexu ministra Zdravka Marića(koji si može priuštiti apsolutno svatko onaj tko može kupiti auto, samo je stvar izbora prioriteta), pojašnjava Kardum.
Na ovaj način, investitorima postajemo puno manje zanimljivi od Albanije, Crne Gore i Srbije pa čak i od Republike Srpske. Naime, za ulaganja u seriju hidroelektrana na Drini veliki interes pokazali su talijanski i norveški ulagači.
Kad sve skupa zbrojimo i vidimo čime se bave političari u Saboru postaje jasnije zašto Hrvatska (prema velikom broju analitičara), još uvijek nije dostigla realni BDP po stanovniku iz davne 1986. godine.
I zašto smo, uz Bugarsku, jedna od najnerazvijenijih zemalja Europske unije.
