Razgovor s Milanom Vuković Runjić: Ima ‘demona’ na FB-u riječi nas mogu liječiti, no možemo se od njih i razboljeti

Piše i snimio: Dražen Komar

Milana Vuković Runjić hrvatska je književnica, novinarka i voditeljica rođena u Zagrebu 1970. godine, gdje je na Filozofskom fakultetu magistrirala književnost na temu Marcela Prousta.

Dosad je objavila više od 20 knjiga proze, eseja i poezije. Knjiga “Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima” iz 2013. godine, kojem je autorica komemorirala 100-tu godišnjicu smrti Antuna Gustava Matoša, bila je u užem izboru za nagradu “Višnja Machiedo”, “Zvane Črnja” i “Kiklop”.

2014. godine objavila je roman “Hotel u oblacima, 1914.”, kojom je obilježena stota obljetnica početka I. svjetskog rata, a koji dijeli lik Antuna Gustava Matoša s prethodnim djelom o Proustu i Matošu.

Od rujna 2012. u knjižari Vuković&Runjić, koju vodi zajedno sa suprugom Borisom Runjićem, sinom hrvatskog skladatelja Zdenka Runjića, u Zagrebu vodi ‘Klub kreativnih žena i muškaraca’.

Za urednički rad dobila je Kiklopa 2005. godine. Uz brojne kolumne koje je pisala u našim najtiražnijim tiskovinama, posljednjih je godina kolumnistica u Cosmopolitanu i 24sata. Pisala je kolumne za talijanski “Internazionale”, za slovensko “Delo” i američki “Believer”.

2009./10. godine na HRT-u je vodila emisiju ‘Peti dan’, a trenutačno vodi emisiju ‘Mali noćni razgovori’ na prvom programu Hrvatske televizije.

Milanu sam ‘uhvatio’ između brojnih obaveza i prenatrpanog rasporeda gdje mi je ljubazno izišla ususret. Unatoč svom izuzetno širokom znanju i fascinantnoj elokvenciji, gospođa Vuković Runjić niti jednog trenutka nije bespotrebno komplicirala. Sjajna sugovornica i izuzetna dama s kojom bih mogao raspredati satima, a bez ikakve sumnje i puno toga naučiti.

Primijetio sam da sjajno analizirate društvena događanja i pojave. Objektivno ukazujete na meritum stvari, kako uspijevate ostati nepristrani s obzirom na to da vjerojatno postoje situacije kojima ste osobno više naklonjeniji?

Zahvaljujem Vam na pohvali! No, sasvim sigurno ne uspijevam ostati nepristrana, jer svi mi ipak imamo neka svoja razmišljanja i sklonosti i neizbježno smo subjektivni. Uvijek postoje situacije u kojima zauzimam stranu, međutim u svojim diskusijama koje često vodim na društvenim mrežama nastojim poštivati tuđa mišljenja i ne zlostavljati ljude zato što se ne slažu sa mnom. Mislim da je naš najveći problem u tome što smo doslovce alergični na one koji ne misle isto što i mi. Ne shvaćamo da su sve to skupa samo različita «mnijenja», a da se Velike Istine tijekom vremena uglavnom pokažu kao Potpune Iluzije, da parafraziram K.G. Junga.

Prilikom pisanja, imate li kakve posebne rituale kojima se služite?

Ritual mi je da nađem malo vremena i otvorim kompjuter. Priče, romani, pjesme obično čekaju u redu da ih napišem. Ne znači da je sve što napišem dobro, dapače, većina toga zauvijek ostane u ladici. Takve ‘proizvode’ zovem ‘ladičarima’.

Oduzima li vam sakupljanje i usvajanje materije mnogo vremena? Koliko potraje prije nego li krenete s pisanjem?

Kada se bavim rekonstrukcijom nekog povijesnog događaja mnogo više vremena provedem istražujući nego pišući, zato što pišem brzo, pretpostavljam, kao Stendhal koji je pisao stojeći, između napoleonskih bitki i raznih putovanja.

Kakva je čitalačka publika u Hrvatskoj?

Publika nije homogena i ne treba biti: svatko se opredijeli za književnost kakvoj je sklon, važno je da kod mnogih ljudi i dalje postoji navika čitanja, premda se već dugo borimo sa žalosnom činjenicom da prosječni Hrvat ne pročita ni pola knjige godišnje.

Vodite radionicu kreativnog pisanja, Koliko se kreativnost pisanja riječi može naučiti, pri tom ne mislim da način koji se izraziti, oblikovati, već na ideju, onaj ‘bljesak’ u glavi kad ‘krene samo od sebe’?

Kreativnost se ne može naučiti, tako da u mojem ‘Klubu kreativnih žena i muškaraca’ već godinama okupljam one koji poput mene vole književnost, čitaju je, a ponekad i pišu. Mi smo poput nekog književnog salona, nekad su na «dnevnom redu» moja predavanja, nekad su to književnici u gostima, a nekad okrugli stolovi za kojima čitamo što smo napisali, no sretna sam kad neki od njih kažu da su zahvaljujući našim druženjima započeli ili dovršili svoje knjige, ohrabrili se javne nastupe i slično.

Smatrate li da kultura praćenja književnosti polako gubi bitku s novim tehnologijama, osobito kod mlađe populacije?

U najgorem scenariju koji je prilično izgledan – književnost izumire poput dinosaura, a zamijenit će je nešto drugo. Što je to točno, ne znam. Svakako, jedna era se primiče kraju, u to nema sumnje.

Koliko ste aktivni da društvenim mrežama i vidite li ih, kao književnica, u svojstvu saveznika ili suparnika?

Aktivna sam nekad i previše na društvenim mrežama, tako da sam u posljednje vrijeme počela voditi računa o tome koliko vremena tamo provodim: nekad je to gubitak, a nekad dobitak, no u svakom pogledu, mnogo se može naučiti o ljudskoj prirodi. Ima anđela na Facebooku, no ima i demona, podjednako su zastupljeni. Ratovi se, kao i u stvarnosti vode zbog potpune nemogućnosti nekih da uvaže tuđe mišljenje.

U komentarima na portalima vidljiv je znatan broj izljeva mržnje, zlobe pa i mnogo gorih aspiracija. Od kuda potječe ta silna negativnost?

Kao što sam rekla, ima ‘demona’ na FB-u, koji pod krinkom neslaganja zapravo vrijeđaju, ponižavaju i verbalno ubijaju drugu osobu. To je prilično bolno, jer riječi nas mogu liječiti, no možemo se od njih i razboljeti. Vjerujem u snagu riječi, kako pozitivnih, tako negativnih.

Statistički gruba činjenica govori da smo kao nacija sve stariji i da izumiremo. Pridodamo li tome, priličan broj mladih ljudi koji odlazi u inozemstvo u potragu za boljim životom, kud je nestalo ono ”na mladima svijet ostaje”?

Mladima ostaje svijet, a svijet će biti tamo gdje se oni odluče nastaniti. Ostane li Hrvatska uporno neljubazna prema onima koji u njoj pokušavaju (pre)živjeti, može se dogoditi da se neće imati koga oporezivati za nekretnine!

Nadovezat ću se na prethodno pitanje jednim primjerom. Iz osobnog iskustva Vam tvrdim da ima osoba iz cijelog svijeta koje su spremne doći u Hrvatsku i svojim likom i djelom promovirati ovu prekrasnu zemlju. Međutim kad treba doći do realizacije, isti oni koji se slažu kako je to sjajna ideja, ‘frću brkom i nije im baš po volji’. Zašto bi nekome smetale ideje namijenjene općem boljitku?

Snovi su jedno, stvarnost je drugo. Politički, gospodarski, svjetonazorski, u prilično smo teškoj situaciji. Mlada smo demokracija i bolujemo od dječjih bolesti. No, i dječje bolesti se nekada znaju zakomplicirati. Hrvatska je doista lijepa, ali ljepota nije sve, osim ako nismo srednjovjekovni trubaduri i ne živimo samo od ljubavi.

Facebook Komentari