Projekt zajedničke europske valute već je jednom propao, a sada se s problemima suočava euro

Njemačku se optužuje zbog prevelikog uvoza, ali da ESB stvarno vrijednost eura prilagodi Njemačkoj, ne bi propala samo Grčka… Pravi odgovor je teško naći jer projekt zajedničke valute jednom već nije uspio.

“Ekonomska i monetarna unija će omogućiti stvaranje područja gdje će roba i usluge, ljudi i kapital slobodno cirkulirati.” (…) “Takva unija će stvoriti trajno poboljšanje blagostanja u Zajednici i pomoći će njenom doprinosu u ekonomskoj i monetarnoj ravnoteži u svijetu.”

Ako mislite da ovdje citiramo Maastriški sporazum kojim je 1992. zapravo postavljen temelj euru, tek donekle ste u pravu. Doista je i tamo prepisano mnogo toga iz takozvanog Wernerovog izvješća kako i zašto da se nacije Europe odreknu svojih nacionalnih valuta i u konačnici, prihvate zajedničku.

A taj ambiciozni projekt nije nastao tek u devedesetima, nego još daleke 1969. Tadašnja Europska zajednica je na konferenciji u Den Haagu povjerila zadaću premijeru i ministru financija Luksemburga Pierru Werneru da stvori plan koji bi i fiskalno stvorio zajedništvo Europe. A taj plan je propao – i to razmjerno brzo, piše dw.de.

Zapravo prilično solidan plan…

To svakako nije bila krivica Pierre Wernera jer se on vrlo ozbiljno prihvatio svoje zadaće: u listopadu 1970. je objavio to svoje izvješće. Cjelovito Wernerovo izvješće iz 1970. koje je u svojim zaključcima dalekovidno vidjelo probleme s kojima se sad suočava i euro. Jer makar mu zapravo nije bila zadaća da Europi podari zajedničku valutu, to se smatralo “konačnim ciljem” kojim bi nacionalne države onda “nepovratno” odustale od svojih nacionalnih valuta i prihvatile zajedničku.

Izvori koji spominju to Wernerovo izvješće često navode gotovo kao kuriozitet da u njemu nije bilo predviđeno stvaranje Europske središnje banke i smatraju to razlogom što taj plan onda nije uspio “iz prvog pokušaja”. To nije točno: u Wernerovom planu se uvijek iznova spominje potreba “središnje institucije”, a svakako se upozorava i na “tijesnu suradnju” središnjih banaka tada još Europske ekonomske zajednice.

Detaljno se razmišlja o prvoj fazi gdje bi mjenjački tečajevi valuta EEZ bili prvo labavo, a onda sve čvršće međusobno povezani da bi u konačnici i u zajedničkoj valuti bilo već jasno koliko je vrijedna marka, franak, lira ili gulden. To nije išlo samo do toga da je u tom izvješću priložena i živa korespondencija s tadašnjim direktorima nacionalnih banaka, nego se išlo sve do pitanja kupovne moći i jedinstvenih cijena određenih proizvoda. Tako se raspravlja i o cijeni cvjetače (str. 50), ali i o tome treba li Nizozemskoj dozvoliti uvoz 4000 tona šećera iz Surinama, treba li izjednačiti plaće europskim rudarima i što učiniti zbog dobrog uroda jabuka.

Tko će odlučivati o proračunu?

Ali već i kod tog prijedloga je došlo do razmimoilaženja u mišljenjima unutar Europske zajednice. Jer u njemu se nalazi i vizija ujedinjene Europe u kojoj će vremenom nacionalni parlamenti odlučivati sve manje, a Europski parlament sve više. A već u tom dokumentu iz 1970. je upozoreno da će Europski parlament u konačnici odlučivati i o proračunu – ne tek proračunu same Unije, nego o proračunu svih članica, o poreznim stopama i zapravo o svim važnim smjernicama gospodarske politike. Jer ona više neće biti stvar nacionalnih država, nego čitave Zajednice i biti temelj stvarnoj ravnopravnosti i jednakim poslovnim prilikama bilo gdje na njenom području.

A to je svakako bilo previše nekim članicama: nastao je spor takozvanih “gospodarskih unionista” u kojoj su bile Njemačka ili Nizozemska i “fiskalnih unionista” predvođeni Francuskom i Italijom koje su smatrale da će “biti već dovoljno” ako se stvori nešto kao zajednička novčana jedinica na temelju fiksnog mjenjačkog tečaja, ali o nacionalnom gospodarstvu će se uvijek odlučivati “među svoja četiri zida”.

Brzi kraj…

Neumorni teoretičari zavjera tvrde kako je i Wernerov plan propao zbog protivljenja Sjedinjenih Američkih Država jer zapravo je to i bio projekt kojim bi Europa stvorila zajedničku valutu koja bi se mjerila s dolarom. Washington možda nije bio oduševljen tom idejom, ali razlog propasti je bio mnogo jednostavniji: naftna kriza početkom sedamdesetih.

Tu se svaka pojedina članica Europske zajednice našla pred problemom kako izaći na kraj sa odjednom mnogo skupljom naftom. U nekim od zemalja EEZ su više nego u drugim odmah znali kako riješiti taj problem: tiskarskim strojevima u tiskarama novca. Makar se donedavno razmišljalo i o cijenama cvjetače, od 1970. do 1980. su cijene u Njemačkoj narasle za 55% – ali problem je što su u Belgiji narasle za 89%, u Francuskoj za 124% i Danskoj za 131%, a u Italiji – možda se i neki od vas sjećaju svežnjeva lira – za 231%.

Pouka za euro?

Wernerov plan ipak nije posve propao: njega je 1979. naslijedio projekt ECU – European Currency Unit, svojevrsna “zajednička košarica” europskih valuta još uvijek barem donekle varijabilnih vrijednosti iz koje je onda vremenom doista i nastala zajednička valuta euro. Europski parlament danas doista i odlučuje o proračunima zemalja članica, ali to nije niti izdaleka ono o čemu je pisao Pierre Werner još 1970. Sve se svodi tek na pitanje “probija” li proračun zadane okvire stabilnosti eura, ali na europskoj razini se ne odlučuje zašto bi to neka zemlja činila i što bi inače mogla učiniti – osim neumornih upozorenja o štednji.

Još i kod rasprava treba li Grčka ostati u zoni eura se čuo argument da si ona sada ne može uopće priuštiti drahmu, jer bi onda i kredite trebala vraćati po mnogo nepovoljnijem tečaju kada bi drahma, naravno, devalvirala. U tom europskom zanosu se zaboravlja da se Grčka sada onda mora još više zaduživati u eurima i onda i trošiti te eure da bi izašla na kraj. Tu joj onda pomaže i Europska središnja banka svojom politikom “besplatnog novca” i otkupom državnih obveznica.

Novac ne sluša političare (nego obratno)

Utoliko njemački ministar financija Schäuble jest u pravu kad kaže kako “Berlin ne može ništa učiniti” zbog “jeftinog” eura i samim time rekordnog izvoznog suficita njemačkog gospodarstva zbog kojeg ga optužuju ne samo Donald Trump, nego i u Europskoj uniji. Ali problem je da i kad šefica MMF-a Lagarde kaže kako bi “mogla razumjeti” njemački vanjskotrgovinski suficit od 4% “ali ne i od 8%” ili da bi onda u Njemačkoj trebale i plaće biti više da bi njena roba bila skuplja – da su sve to političke odluke, a ne gospodarske. Njemački suficit je ishod i cijene eura i troškova rada i produktivnosti pogona u ovoj zemlji – i ništa od toga se neće promijeniti nekakvim političkim odlukama.

I bivši direktor IFO instituta Hans Werner Sinn (Sinn: EU je blagoslov, ali hitno treba promjene) tvrdi kako je sam euro za oko 20% potcjenjen prema trećim valutama, a u samoj zoni eura je onda Njemačka potcjenjena za još 17%. Što učiniti u korzetu koji je stvorio euro – to je teško reći: jer je Njemačkoj taj isti korzet previše labav i preširok, a ne samo Grčka se u njemu već guši. Bez eura bi samo tržište riješilo problem: zbog potražnje njenih proizvoda, marka bi postala skuplja i potražnja bi se smanjila, za Grčku ili za Italiju bi se dogodilo obratno.

Oprezni čak i vizionari…

Tek sad kad već odavno imamo – neki više, neki manje eura u našim džepovima je i predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker priznao da niti on niti njegova kneževina dok je on tamo bio premijer, nisu baš bili posve sigurni u uspjeh projekta eura. U intervjuu za list Financial Times govori kako se još 2000. tamo odlučivalo o redovitoj zamjeni novčanica njihove nacionalne valute luksemburškog franka. Makar je već počelo tiskanje i novčanica eura, odlučeno je ipak da se tiskaju i novi franci koji su onda stajali u sefu sve dok 1.1.2002. nije došao euro.

Juncker tvrdi da je onda uništena cijela količina novih luksemburških franaka – osim dvije novčanice. Jednu je dao monarhu, Velikom vojvodi Luksemburga, a drugu još uvijek čuva sam Juncker.

Facebook Komentari