Još jedan crni vikend na cestama: Evo što o cestama koje zovu u smrt kaže dr. Marušić

D.Prša (Ilustracija)

Ovoga vikenda u prometnim nesrećama u Hrvatskoj poginulo je šest osoba. Prometni stručnjak Željko Marušić kaže da crni vikend zvoni na uzbunu i pita se hoće li se konačno netko oglasiti?

Marušićev komentar prenosimo u cijelosti.

“Po stoti put treba ukazati da su nezaštićeni armirano-betonski mostići preko odvodnih kanala uz rubove gradskih, županijskih i državnih cesta najveći problem hrvatskih prometnica.

Ceste u Jelisavcu i Medarima nisu samo opasne, one ‘zove u smrt’. Je li itko odgovoran za tu strašnu prometnu situaciju, ima li ime i prezime i hoće li nastaviti raditi taj posao?

Zakazala je policija, jer su se nesreće dogodile u krajnje predvidivim okolnostima, u noćnim i ranojutarnjim satima subote i nedjelje, kad naša mladež, često alkoholizirana, juri u nesigurnim starim autima.

Činjenica da je prosječna starost vozila, krivaca ovih tragičnih nesreća, 20-ak godina, otvara ‘rak-ranu’ našeg prometa, gdje Vlada penalizira, umjesto da stimulira nove, sigurne automobile.

Šestero mrtvih (jedan vjerojatno prirodno preminuo) i deset teško ozlijeđenih, među kojima i 7-godišnje dijete, tragična je bilanca prometnih nesreća vikenda koji još nije završio.

U subotu u 3:15, u Medarima kod Nove Gradiške, poginuo je suvozač, a tri su osobe ozlijeđene, nakon što je 17-godišnjak bez dozvole, vozeći Zastavu Tempo (preimenovani posljednji Yugo 55) sletio u odvodni kanal županijske ceste Nova Gradiška – Okučani i smrskao se u stablo na njegovom rubu.

U subotu u 6:30 u Jelisavcu kod Našica dvije su osobe poginule, kad je njih i automobil, nakon slijetanja u odvodni kanal, izmasakrirao udarac u potpuno nezaštićeni armirano-betonski kućni prilaz, odnosno most preko odvodnog kanala.

U subotu u 15:30 u Velikoj Mučni kod Koprivnice, vozač kamiona neprilagođenom je brzinom naletio na 7-godišnje dijete, teško ga ozlijedivši, koje je pretrčavalo cestu izvan pješačkog prijelaza.

U subotu u 22:15 20-godišnjak u Opel Vectri (serija iz 1995.), uključujući se na državnu cestu Vodnjan-Pula, oduzeo je prednost Mercedesu. Poginuo je u sudaru, u kojem su još tri osobe teško ozlijeđene.

U nedjelju u 4:30 u Garešnici (Bjelovarsko-bilogorska županija), jureći ulicom Matije Gupca, neodgovorni je vozač pokosio drveni električni stup, probio ogradu i zabio se u obiteljsku kuću. Poginuo je jedan od dvoje putnika, izletjevši kroz vjetrobransko staklo, što ukazuje da vjerojatno nije bio vezan.

U nedjelju u 11:20 u međimurskom Kuršancu dvije su osobe teško ozlijeđene pri izlijetanju s ceste Honde Civic, serije iz 1995.

Ovaj strašan niz nesreća ponovno je ukazao na nedopustivo stanje i anarhiju u prometnom sustavu Hrvatske, koji zovu na uzbunu. Hoće li se konačno netko oglasiti i pokrenuti nužne korjenite promjene? Četiri se osobe poginule u nesrećama u ranim jutarnjim satima subote i nedjelje, nakon provoda, u krajnje predvidivom sklopu okolnosti.

Svi raspoloživi potencijali prometne policije tada bi trebali biti na nogama, kontrolirajući praktički svako vozilo, jer je u to doba, svima je to poznato, na cesti (pre)velik udio alkoholiziranih i obijesnih vozača.

A divljanje kroz Jelisavac u 6:30, u kojem su skončale dvije osobe, ukazuje na strategiju iskusnih prometnih prijestupnika, koji prateći krajnje predvidivu rutinu prometne policije, često ostaju sat-dva duže kako bi, u pauzi među smjenama, bez opasnosti od zaustavljanja i alkotestiranja, mogli suludo juriti.

Ove su nesreće školski primjeri nužnosti korjenitih promjena te ukazuju na žurnost uspostave Hrvatske agencije za sigurnost cestovnog prometa (HACP), koja bi trebala preuzeti odgovornost nad svim asfaltiranim prometnicama u Hrvatskoj, od gradskih i županijskih, do državnih i autocesta.

Kako naime od policije, koja upravlja prometnim sustavnom, premda je svugdje u razvijenom i pametnom svijetu zadužena isključivo za nadzor, očekivati da sama sebe kontrolira i kritizira? Kako to očekivati od uhljeba u upravama županijskih cesta?

a postoji HACP, tada bi, na temelju ovakvih nesreća, odavno dobila nalog da dokine predvidivost u nadzoru, te da u vremenskom okviru navedenih nesreća nadziranje prometa bude najvećeg intenziteta. Pored reorganizacije, za to bi prometnoj policiji trebalo osigurati dodatne resurse i sredstva. A sva opasna mjesta, poput ovih, bila bi evidentirana i počela se rješavati

Treba čim prije započeti s izgradnjom, odnosno postavljanjem cjelovitog video nadzora hrvatskih prometnica, za što većinu sredstava možemo povući iz EU fondova. Da na toj cesti postoji radarska kamera, vozač bi se teško usudio ludovati, a policijski nadzor bio bi znatno lakši i učinkovitiji.

Ali prije svega treba ukazati na strašno stanje sigurnosnih karakteristika gradskih, županijskih i državnih cesta, po kriterijima EuroRAP-a (European Road Assessment Programme), koji određuje da ceste ‘opraštaju greške vozačima’.

Ceste u Jelisavcu i Medarima nisu samo opasne, one ‘zovu u smrt’. Je li itko odgovoran za tu prometnu situaciju, ima li ime i prezime i hoće li nastaviti raditi taj posao? Tko je odobrio izgradnju i postojanje nezaštićenog betonskog prijelaza – mostića?

Da 17-godišnjak u Yugu nije pogodio stablo uz rub odvodnog kanala uz cestu u Medarima, 30 metara dalje naletio bi na, kao nož oštar, nezaštićeni armirano-betonski mostić. Ishod bo vjerojatno bio još gori, možda bi sve tri osobe iz vozila poginule. Scenarij ‘ceste koja zove u smrt’ isti je kao u Jelisavcu.

Takvih pogibeljnih armirano-betonskih mostića i sličnih objekata preko odvodnih kanala uz hrvatske ceste ima na tisuće, o njima nitko ne vodi računa, a čini mi se da je ovo stoti put da javno ukazujem na taj, jedan od najvećih problema hrvatskog prometa.

Utemeljenjem HACP, uz spajanje Hrvatskih autocesta s Hrvatskim cestama i ukidanje Županijskih uprava za ceste, koje praktički služe jedino za političko i ino uhljebljivanje te davanje upravljanja i odgovornosti za sve asfaltirane prometnice Ministarstvu prometa, stvari bi se mogle početi rješavati sustavno i temeljito.

A činjenica da je prosječna starost vozila koja su skrivila tragične nesreće 20-ak godina, otvara još jednu ‘ranu’ hrvatskog prometa. Da su bili u novim vozilima, velika je vjerojatnost da bi se nesreće izbjegle. Da je vozač u Puli, umjesto u prastaroj Vectri upravljao suvremenim autom, zvučni i vibrirajući signali bi ga upozorili da se približava cesti s prvenstvom prolaza, a potom bi auto, po potrebi, sam zakočio.

Sustavi ESP, koji sprječavaju zanošenje, a obvezni su u svim novim vozilima, možda bi na cesti zadržali vozila iz ostale dvije nesreće, a ako bi se nesreće i dogodile, brojni sustavi pasivne sigurnosti
(zaštitni kavez, samozatezajući pojasevi, zračni jastuci…) smanjili bi rizike ozljeda i pogibija.

E, a za ta nova vozila država traži da se plati i ‘boga i vraga’, davanja su među najvećima u svijetu, pa se ne trebamo čuditi što je prosječni auto na našim cestama star 13,5 godina. Nažalost, početkom
godine prevelika su davanja na nova i sigurna vozila postala još veća.

Bez nužnih, sveobuhvatnih i korjenitih promjena teško ćemo smanjiti smrtnost na našim cestama, koja je razmjerno 60 posto veća od EU prosjeka, premda smo od 2000. razmjerno najviše uložili u cestovnu
infrastrukturu.”

Facebook Komentari