Gračanski fašnik i gračanska fašnička svadba: Nije razvikan, ali nudi nešto posebno – stoljetnu tradiciju iz Zagreba, spontanost i pozornost djeci

Piše: dr. sc. Domagoj Novosel

U Gračanima je već početkom XX. stoljeća postojao običaj maskiranja i „norenja“ uoči početka korizme. Fašnički običaji prodirali su iz obližnjeg Zagreba. Oni su se sve više učvrščivali kako je seljačko stanovništvo odlazilo u grad u potrazi za zaradom i poslom.

Vidjevši fašničke običaje u gradu Gračanci su ih prihvaćali, ali i prilagođavali svojim životnim uvjetima i navadama. Fašnik se u Gračanima do 1945. godine održavao dva dana. U utorak, na sam fašnik i drugi dan, na pepelnicu.

gračanski fašnik

Koliko je fašnik bio važan običaj za Gračance najbolje svjedoči podatak da se održavao i tokom Drugog svjetskog rata, o čemu svjedoči zapis iz remetske župne spomenice; „18.veljače 1942…bezbrojne maškare, muško i žensko prolazi selom. Svijet je poludio. U gradu je zabranjeno pa je mir“. U to su vrijeme čak i Zagrepčani dolazili na fašnik u Gračane, budući su u samom gradu bili uskraćeni za taj događaj. Obično bi posjećivali gostionicu Ivana Puntijara ili Jakoba Grđana, koje su i među građanstvom bile poznate kao mjesta za zabavu i provod.

Od godine 1956. organizaciju fašnika u Gračanima preuzima Hrvatsko seljačko pjevačko društvo (HSPD) Podgorac. U to je vrijeme fašnik trajao dva tjedna, a članovi društva obilazili su gračanske gostione s pozivom da se svi odazovu na središnju proslavu na sam fašnički utorak.

Na samom ulazu u Gračane kod gostionice Stari Kos napravljen je slavoluk od bršljana, na kojem je stajao natpis Dobrodošli na Gračanski fašnik. Na sam utorak u 20.00 h. svi bi se gračanski mačkori našli na platou ispred nove škole.

Na tom se mjestu održavalo suđenje i spaljivanje fašnika. Na suđenju su sudjelovali tužitelj, sudac, branitelj, krvnik i tugujuća rodbina. Tada bi se izricale osude princu fašniku, a branitelj ga je pokušavao obraniti.

20160209_190234

Budući da nije uspio, sudac je odredio da ga se obesi na galge i vužge. Nakon spaljivanja pučka se veselica nastavljala u gostionici Puntijar i društvenom domu HSPD – a Podgorac.

Ondje se birala najljepša maska i djelile simbolične i smiješne nagrade poput dopuštenja za oranjem zemlje, slobodan prolazak kroz Gračane i slično.

Organizaciju Gračanskog fašnika HSPD Podgorac držao je do 2003., kada je zbog bolesti Rudolfa Puntijara i nezainteresiranosti ostalih članova društva Gračanski fašnik prestao postojati. Do 2008. fašnik se u Gračanima nije održavao.

Bilo je sporadičnih grupica djece i odraslih koji su obilazili naselje, no organiziranog paljenja princa Fašnika i velike zabave nije bilo. 2008. započinje obnova Gračanskog fašnika, kojeg je na sebe preuzela Udruga za očuvanje starih prigorskih običaja – „Falaček Prigorja“. Fašnik se od 2008. održava četiri dana, od subote do utorka.

Gračanska fašnička svadba

Gračanska fašnička svadba: Gračanska fašnička svadba dio je opusa gračanskog fašnika. Riječ o parodiji na tradicionalnu prigorsku svadbu kakva se u Prigorju održavala sve do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća. U to su se vrijeme mladenci obavezno vjenčali u narodnoj nošnji.

fašnik 739

Sneja (mlada) je na glavi nosila visoki vienec, kao simbol djevojke spremne za udaju. Kako su se mačkori nastojali narugati svemu konvecionalnom i uobičajenom, tako je i tradicionalna prigorska svadba bila izložena smijehu i rekonstrukciji.

Za razliku od prave svadbe u koju su išli ravnopravno muškarci i žene, u fašničku su svadbu mogli ići samo muškarci. Oni bi zauzeli sve uloge kako muške, tako i ženske. Prema riječima svih kazivača fašničku svadbu nisu prvi počeli izvoditi Gračanci, već su tridesetih godina u Gračane stizali mačkorski svati iz susjednih Šestina, koji su u Gračane dolazili da se pogoste u gostionici Puntijar.

Iako svi kazivači tvrde da su Gračanci fašničku svadbu počeli održavati tek pedesetih godina, jedna fotografija iz tridesetih godina govori suprotno. Na njoj su prikazani Gračanci u organizirani u fašničku svadbu.

fašnik 022

Fašnička svadba započinjala bi ujutro, oko 11.00. sastankom devera i svatov u nekoj lokalnoj gostionici. Svi bi bili obučeni u narodne nošnje, samo bi preko lica zavezali neku krpu ili stavili naočale, da ih se ne prepoznaje.

Na tom bi mjestu dever (kum) proglasio gospočiju (gospodu svatove), jer do tada oni ne bi bili svadba, nego obična rulja. Sada bi tamburaši postali gospoda veselniki, a rulja gospoda svati.

Veselniki bi bili obučeni u stara odijela, sa škrlakima (šeširima) na glavi. Nakon nekoliko zdravica i ispijanja pića, uputili bi se zajedno u dom od mladenca. Ovdje bi ih obično dočekao njegov pravi ili za tu priliku postavljeni otac.

Ponudio bi im svog sina jer „već mu je vrieme za ženiti i najdite mu zate dobru deklinu“. Dever je ocu obećao da će se dobro brinuti o njemu i priskrbiti mu lijepu i poštenu sneju. Mladenca je uvijek glumio najniži mladić u selu.

Zajedno bi pošli prema kući od mlade. Na čelu povorke išao je bolvan. To je obično bio seoski propalica, čovjek kojem su se svi u selu rugali. Obično bi takva osoba vrlo rado prihvaćala ulogu bolvana, jer je to bio jedini način da se socijalizira i da ga okolina koliko toliko prihvati, barem na jedan dan.

Ponekad je rukama nosio štap na koji mu se nešto objesilo, a ponekad i tradiconalnu prigorsku fašničku zastavu sa šarenim trakama. Iz njega stupala su dvojica prvidečih svatov (prvi svatovi).

To su bila dvojica mlađih mačkora koji su u rukama nosili ščape (štapove) okićene kiticama cvijeća i svadbenim resama. Njihov je zadatak bio da naprave što veću galamu i daju do znanja cijelom selu da svadba prolazi cestom. Potom su koračali veselniki, obično četvorica ili petorica, svirajući bajs, kontru, violinu i harmoniku.

Cijelo vrijeme hoda svirali bi svdbene pjesme i napjeve, od kojih je najčešća bila tzv. putna. Potom bi koračao dever, sa mladencem, a iza njih ostali svati, obično njih desetak, svrstani u dvored. Iza njih išle su žene, zapravo mladići i muškarci obučeni u ženske nošnje. Njih bi obično bilo troje ili četvero, od kojih je jedna obavezno bila stara grosa (stara gospođa), a ostale sukačice koje su skrbile da svati na putu ne ostanu gladni i žedni.

Zbog toga bi sa sobom nosile korpe u kojima su se nalazili vino i kolači. Ženama bi se dever često obraćao riječima da: „paziju na decu kaj ideju z njima, da ih kakov kojn ne trkne ili ne zgazi“. Iza cijele svadbe išli bi razni mačkori, obučeni u razne nošnje.

fašnik gračani

Oni se službeno nisu ubrajali u svadbu, ali su koristili prigodu da se zajedno sa svatima pogoste na onim mjestima gdje se časti i pije. Dolaskom pred snejinu kuću dočekao bi cijelu svatovsku kolonu domači japica (kućedomaćin). On je bio predstavnik mladenkine kuće. Na sebe je navukao fertun (pregaču), a u rukama je držao metlu kako bi otjerao nepoželjne goste.

Nakon kraćeg nagovaranja od strane devera, domači japica je popustio i pustio njega i njegovu pratnju na dvorište. Ovdje bi započela prošnja sneje. No, prvo bi dever za sebe zaprosio pratnju. Domači japica doveo mu je muškarca, često neobrijana, ali obučena u ženku nošnju. To je bila posmikalja (kuma). Na glavi je nosila složenu peču (poculica od platna koju su na glavi nosile samo udane žene).

Dever je morao isprobati posmikalju pa je s njom otplesao jedan tanc( ples), obično polku. Nakon toga je dever zahvalio na pratnji i rekao da mu posmikalja kao partnerica u potpunosti odgovara.

No, zatražio je da se i njegovom mladencu pronađe određeni par. Pri tome je na sve načine hvalio mladića govoreći da je to „junak kakovoga na ovome svietu nije“. Domači japica je sve to osporavao, jer je bila riječ o „siromaku, mršavome, nikakvome i tera bi ga te deklina štiela.“ Domači japica je prvo doveo lažnu sneju, za koju bi obično postavili neku stariju mušku osobu. Nakon što bi je odbili i na zahtjev devera, domači bi japica doveo sneju. Snejinu je ulogu obavezno glumio najviši i najjači mušakarac u selu.

Često bi za njega bio i problem pronaći žensku nošnju, pa se ponekad za njega i šivala posebna odjeća. Sa visokim viencem na glavi bio bi duplo veći od mladenca, što je izazivalo opći smijeh svih prisutnih. Potom bi se plesalo, pilo i nazdravljalo. Dever bi se zahvalio domačem japici na svemu, ali je inzistirao i na škrinji (mirazu), koja je redovno išla u ovakvim situacijama.

Domači japica ponudio bi svatima stara korita, škafe i lagve, koje bi natovarili u škrinju i stavili na kola. Kola su bila ukrašena, nekada su ih vukli konji, a u novija vremena traktor. Kada su se svi već natovarili i spremili za polazak, dever je ponovno iskušavao živce domačeg japice i tražio da ih se okiti kiticama cvijeća, jer ja „oču da zgledime kak svadba, a ne kak črijeva da ideme po cesti“.

Sad već bijesni domači japica donio bi deveru hrpu starih šiba ili borovih grana, što je izazvalo negodovanje svih prisutnih, jer kako je rekao dever Vi ste bogata hiža i sigurne imate nekaj bolše. Potom bi domači japica donio prave kitice, a mačkori koji su glumili djevojke oktili bi cijelu svadbu. Potom je cijela, sad već poprilično velika povorka krenula prema centru sela i gostionici Puntijar.

Putem bi svako bogatije domaćinstvo na dvorište postavilo stol s jelom i pićem. Kod svakog takvog mjesta svadba bi stala, kratko zasvirala, pojela, popila i krenula dalje. seoski maldići postavljali bi svadbi razne prepreke u vidu balvana ili kamenja, koje bi svati morali odkloniti.

U gostionici Puntijar održalo bi se vjenčanje. Nekada je vjenčanje obavljao mačkor obučen u matičara, a nekada mačkor maskiran u svećenika. Mladenci su i službeno vjenčani. U Puntijaru se ostajalo neko vrijeme, a onda se nastavilo prema zgradi HSPD – a Podgorac. Ovdje bi se nalazio postavljen dom od sneje i ovdje bi se održala svadba. Pazilo se na svaki detalj, pa i taj da se služi juha, kuhana govedina i sva ona hrana koja se inače služi na tradicionalnoj prigorskoj svadbi. Tokom svadbe prvideči bi svati skupljali peneze od prisutnih gostiju, kako se reklo za „zibaču sneji i za sukačice v kuhnji“. Na ovaj se način fašnička svadba održala sve do naših dana.

fašnik gračani
I ove godine udruga „Falaček Prigorja“ po deseti jubilarni puta organizira Gračanski fašnik i gračansku fašničku svadbu.

Program počinje u subotu 25. veljače od 16 h, kada će se fašnička svadba uputiti ulicom Dolje praćena svadbenom tamburaškom pratnjom sastava „Još ovu noć“ i mnogobrojnim mačkorima. Uz niz stajanja kod velikog broja gračanskih obitelji koje će ih ugostiti na svojim dvorištima , prikazat će se stari gračanski i prigorski običaji fašničke svadbe. Sve će biti popraćeno tradicionalnim jelom i pićem od gemišta do tienke gibanice i fašničkih kraflina. Od 20 h svadbeno će se veselje nastaviti u domu HSPD –a „Podgorac“ u Gračanima uz pratnju tamburaškog sastava „Vagabundi“. Uz popularne cijene pića i ples pod maskama zabava će trajati do sitnih jutarnjih sati.

U utorak 28. veljače, na sam dan fašnika, u dvorištu OŠ Gračani bit će organizirano veliko suđenje i spaljivanje princa fašnika. Uz to će se prirediti i izbor najbolje maske za vrtićku i osnovnoškolsku djecu. Dvadeset najboljih maski bit će nagrađeno vrijednim i zanimljivim nagradama. Nakon toga udruga „Falaček Prigorja“ priprema i malo iznenađenje za sve maskirane goste. Zabava se potom nastavlja u pivnici „Aurora“ uz dobru glazbu i prigodne cijene pića.

Gračanski fašnik nije razvikan i poznat kao samoborski ili riječki, no nudi nešto posebno, staru tradiciju, običaje i spontanost te pozornost koju posvećujemo najmlađim uzrastima, kao našim nasljednicima . Zbog toga Vas sve pozivamo na dolazak i zajedničko druženje.
I kak veli stara poslovica: „Bedaki noriju saki dan, spometni same na fašnik“

Facebook Komentari