Slovenski publicist, Roman Leljak, gostovao je u programu N1 i komentirao ideju Mosta, koju je podržao i HDZ, o otvaranju arhiva, kao i o pozivu predstavnika Mosta da dođe u Hrvatski sabor i govori o slovenskom iskustvu otvaranja arhiva.
Tko vas je pozvao u Sabor, s kim ćete razgovarati?
Ja sam prije neki dan na profilu predsjednika Sabora Petrova pročitao vijest o otvaranju, o novom zakonu koji se priprema u Republici Hrvatskoj. Nažalost, ja sam u kratkom priopćenju prepoznao zakon koji je usvojen prije dvije godine u Sloveniji, a taj je zakon prefinjeno zatvorio arhiv. Upozorio sam da to nije pravi način. Odmah su mi se javili predstavnici Mosta, jer sam se ponudio da im i osobno i želim i hoću objasniti zašto mislim da takav prijedlog nije dobar i da će još više zatvoriti arhiv, nego što je to danas.
S kim ćete razgovarati?
Pretpostavljam da ću razgovarati s timom koji je pripremao taj zakon. Nisam upoznat tko su osobe koje će me primiti, ali susret će se dogoditi sutra u 12 sati.
U Sloveniji je prije dvije godine takav zakon promijenjen i arhivi su se zatvorili. Što se dogodilo?
Potpuno ista konotacija riječi je bila kad je 2006. godine Janšina vlada otvorila kompletnu arhivu do 17. 5 1990. godine. U tom je zakonu iz 2006 godine bilo jasno definirano da nositelje političkih i drugih funkcija za vrijeme totalitarnog sustava u Jugoslaviji ne štite nikakva ljudska prava, potpuno su otvoreni i mi smo mogli do 2014. kao istraživači gledati u sve dokumentacije, publicirati, fotokopirati i koristiti podatke i na osnovu toga sam ja objavio svoje knjige. Došao sam do podataka o 60.000 suradnika Udbe u Sloveniji, od 1945. do 1990. i za svakog od njih sam pojedinačno objavio ime, prezime, datum rođenja i fotografiju.
Koliko je to vjerodostojno? Odnosno, koliko su ti objavljeni podaci točni, a nisu kleveta?
Za tih 60.000 imena, a prošle su četiri godine, dosad nisam imao nijednu privatnu tužbu da tome nije tako. Na ovaj ćemo način u Sloveniji završiti tu famu prošlosti.
Što je to donijelo slovenskom društvu? Jesu li raskrstili s komunističkom prošlošću?
Slovenska je javnost sad u potpunosti upoznata s ljudima koji su radili u tom režimu i sigurno takav postupak ide u tom pravcu. Drugo je pitanje koliko aktualna politika i politički život unosi promjene u sadašnji život, ali svakako da se smanjilo optuživanja i aktivnog pristupa tom pitanju.
Jeste li u tom smislu spremni pomoći hrvatskoj vlasti?
Ja sam se u tom pravcu i javio i želim sutra doći. Želim ih upozoriti da ne bude zakon birokratiziran kao što je sad slovenski, gdje se pod krinkom ljudskih prava štite oni koji su ih kršili. U Sloveniji se stavilo načelo da su svi ljudi jednaki, a na taj se način izjednačava počinitelja i žrtvu.
U kojem su postotku vjerodostojni ti dokumenti?
Sama arhivska građa nije namjerno falsificirana i dana u državni arhiv. Pojedini operativac subjektivno zbog određenih stvari mogao je nešto krivo zapisati, ali teško da su svi dokumenti falsificirani.
Što se tiče SDP-a kao sljednice Komunističke partije, oni su svu svoju arhivu predali u Državni arhiv. Treba li mijenjati suglasnost, pa da oni nemaju mogućnost upravljanja dokumentima i određivanja što će se s njima raditi?
SDP na svaki način govori da se treba okrenuti budućnosti, a oni se bave prošlošću. Zakon treba napraviti tako da bilo koje organizacije nemaju nikakve pravne mogućnosti upravljati tim dokumentima i određivati što će se s njima raditi, a arhiv će odlučivati što će biti dostupno javnosti, a što neće.
Što se tiče političkog konteksta?
Ja sam u Sloveniji izgubio veliki broj prijatelja na desnoj strani kad sam objavio te knjige. Moramo se poviješću baviti i suočiti, a ne stavljati je u podrume. Živjeli smo u totalitarnom sustavu u kojemu su bile brojne žrtve.
Podržavate li lustraciju?
Ja je svakako podržavam, a jedino se može dogoditi baš na način da u potpunosti otvorimo državne arhive, suočimo se s tim.
Znači li to nove podjele u društvu?
Društvo se otvara, nemamo više enigma iz povijesti, mi otvaramo društvo, svi će se suočiti s time. Bit će subjektivnih poteškoća, pojedinci će se naći na tapetu javnosti zbog ranijih postupaka, ali nama je cilj da ozdravimo društvo, da narod prodiše i da se riješi strahova od prošlosti. To što će pojedinci imati problema, druga je stvar. Nama je važno da narod, koji je podijeljen zbog povijesti, združimo i da zajedno prodišemo.
Pojavile su se i ploče s ustaškim obilježjem u Jasenovcu i u drugim mjestima. Može li osnivanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću iznjedriti rješenje za sve?
Mi moramo najprije u duhu europske inicijative učiniti da se izjednači fašistički i komunistički zločin u Hrvatskoj, to moramo. Kad to napravimo, nećemo imati problema ni s čim drugim. U Domovinskom ratu je bilo dosta tih oznaka, ali tad to nitko nije stavljao kao problem, a sad se, poslije 25 godina, to problematizira. Ja to ne bih problematizirao, to je duh hrvatstva, nije vezan ni uz fašistički niti komunistički sistem.
Ali to je ustaški pozdrav.
Ustaše su samo preuzeli taj pozdrav, on je bio i prije, ja ne vidim spora.
Na koji bi se to način trebalo izbjeći?
Ja sam siguran kad bismo zabranili zvijezdu i kukasti križ u Hrvatskoj, ni ta oznaka ne bi bila više spomenuta. Veoma smo žestoki kad vidimo neki fašistički znak. Što se tiče poslijeratnih zvijezda, komunističkih zvijezda, koje su napravile najveću kalvariju hrvatskog naroda, Križni put, na kojoj je umrlo 200.000 Hrvata, to nitko ne spominje. Za mene je to puno spornije nego znak ustaške organizacije, koja je, na kraju krajeva, doživjela poraz.
