Vizek: Izglednije je da je stvarni razlog želje za nacionalizacijom Ine širenje kontrole u svrhu perpetuiranja klijentelizma i ortačkog kapitalizma

Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu, uvijek je zanimljiva sugovornica, a ovog puta je povod za razgovor u Slobodnoj Dalmaciji bio (makro)ekonomski učinak Vlade u prvih 100 dana rada.

Zadnjih tjedana Vlada, mediji i javnost fokusirani su na prijedlog reotkupa dionica Ine od mađarskog MOL-a, a iz vladajuće koalicije i oporbe je došlo nekoliko prijedloga kako namaknuti novac za tu transakciju – od prodaja 25 posto HEP-a do osnivanja SPV-a (single project venture) tvrtke. Kakvo je vaše mišljenje o tom projektu?

– Ina je naša najveća kompanija koja što direktno, što indirektno vjerojatno generira oko šest posto BDP-a, te koja na godišnjoj razini investira oko milijardu kuna. To znači da sve što se događa s tom kompanijom može imati opipljiv učinak na ekonomsku aktivnost u zemlji, zbog čega takva kompanija na neki način zaslužuje posebnu pozornost nositelja ekonomskih politika.

– No veličina i važnost te kompanije za ukupnu ekonomiju po mom sudu nije dovoljan razlog da se tu kompaniju nacionalizira, premda je taj razlog zapravo važniji razlog od teze da je ta kompanija od strateške važnosti za Hrvatsku. Ina je možda bila strateška kompanija kada je prodavana, no danas ona to više nije. Svijet se okrenuo alternativnim izvorima energije, dok je naftna industrija stvar prošlosti.

– Nadalje, s obzirom na način na koji se do sada upravljalo javnim poduzećima, izglednije je da je stvarni razlog želje za nacionalizacijom Ine kontinuirana potreba naših političkih elita da zadrže, a u ovom slučaju i prošire, svoju kontrolu nad javnim sektorom i njegovom imovinom u svrhu perpetuiranja klijentelizma i ortačkog kapitalizma.

– Ako se taj motiv pak još može prikriti i populističkim tezama o zaštiti nacionalnih interesa zbog kojih su se u rekordno kratkom roku tri najveće političke stranke usuglasile da Inu treba nacionalizirati, onda definitivno imamo dobar recept za neku buduću katastrofu.

Goran Marić, ministar državne imovine, još uvijek nije iznio svoj plan upravljanja državnim imovinom koji bi trebao biti gotovo do kraja ožujka, a kada su javna poduzeća u pitanju, kazao je, do sada, kako će državne tvrtke morati kvartalno slati poslovne rezultate Vladi. Međutim, o daljnjem restrukturiranju javnih poduzeća još uvijek ni riječi. Kako to komentirate i koje su vaše preporuke za restrukturiranje i privatizaciju javnih poduzeća?

– Hrvatski građani danas imaju u svom potpunom, pretežitom i djelomičnom vlasništvu više od 1300 kompanija na koje se odnosi oko trećine ukupne imovine korporativnog sektora i čiji poslovni rashodi od preko 160 milijardi kuna premašuju rashode proračuna opće države.

– Budući da država i državne institucije koje upravljaju tim poduzećima u proteklih četvrt stoljeća sustavno dokazuju da nisu u stanju na odgovarajući način upravljati tom vrijednom imovinom u ime svih nas koji smo njezini stvarni vlasnici, sve kompanije koje nisu od strateškog interesa za Hrvatsku i njezine građane treba privatizirati. Upravljanje u strateškim kompanijama koja raspolažu za zemlju bitnim resursima i infrastrukturom treba profesionalizirati kako bi se u što je većoj mogućoj mjeri smanjio štetni politički utjecaj na te kompanije.

– Teško je pak nagađati koju će strategiju izabrati ministar državne imovine i Vlada RH, kada znamo da je EBRD tek raspisao natječaj za izbor konzultanta koji bi trebao osmisliti modalitet upravljanja tim kompanijama. S obzirom na rokove za izradu modela koji su predviđeni u natječaju, čini se da prije početka 2018. nećemo znati što Vlada planira napraviti po ovom pitanju.

Croatian makers pristup

Reforma obrazovanja je “zaleđena”. Koja bi bila vaša preporuka aktualnoj Vladi, kako da provede kurikularnu reformu?

– Kao makroekonomist, mogu konstatirati da ova zemlja ima mnoštvo kratkoročnih i srednjoročnih problema, među kojima se izdvajaju neodrživost javnih financija, neučinkovito pravosuđe, rašireni klijentelizam i u potpunosti neadekvatan pristup upravljanju državnom imovinom. No kada sve to riješimo, čekaju nas još dva dugoročna problema; katastrofalna demografska situacija te trom i zastario edukacijski sustav.

– Ta dva problema su dugoročna jer promjene demografski i edukacijskih politika koje donesete danas svoje učinke imaju tek za jedno desetljeće ili čak nekoliko desetljeća. Drugim riječima, edukacijski sustav moramo reformirati odmah ako želimo ostvarivati ikakve pozitivne stope ekonomskog rasta u budućnosti.

– Kao građanka pak mogu reći da bi cilj kurikularne reforme svakako trebao biti usklađivanje edukacijskog sustava s tekućim i budućim potrebama tržišta rada pri čemu se naglasak treba staviti na stvaranje okružja u kojem se kod djece i mladih ljudi razvija sposobnost kritičkog razmišljanja, kreativnosti i otvorenog duha. Kurikularnu reformu tog tipa na mala vrata u hrvatsko školstvo uvodi poduzetnik Nenad Bakić i njegova supruga koji svojim Croatian Makers inicijativom u potpunosti privatnim sredstvima u školama populariziraju STEM područje.

– Ako je ikada postojao primjer kako se treba voljeti svoja zemlja, onda bi to bio ovaj primjer. Djelima, pozitivom i vizijom bolje budućnosti, umjesto vrijednosnim podjelama, bavljenjem prošlošću i isprikama zašto se nešto ne može napraviti. Rekla bih zato da Hrvatskoj bez odgađanja treba sustavni Croatian Makers pristup kurikularnoj reformi.

Vi ste i inače kritični prema našoj znanstvenoj zajednici kada su u pitanju znanstveni dosezi naših znanstvenika. Mogu li se i na koji način sustavno donijeti “nova pravila igre” koja bi jače promicala žuđenu akademsku izvrsnost?

– Prema JRC kriteriju znanstvene izvrsnosti koji objavljuje Europska komisija, Hrvatska se nalazi na zadnjem mjestu Unije. To je doista poražavajući podatak imajući u vidu da bi ta ista neizvrsna akademska zajednica trebala biti nositelj društvenog razvoja. Istovremeno, bljeskovi znanstvene izvrsnosti u našem akademskom sustavu temelje se isključivo na naporima i intrinzičnoj motivaciji individualaca koji imaju slabu ili nikakvu institucionalnu podršku.

– Nama treba hrabar iskorak prema, kako vi to kažete, “novim pravilima igre” u kojima će se od naših znanstvenika tražiti puno više nego što se to traži danas. No ako se bude čekalo da akademska zajednica sama sebi nametne ta nova pravila igre, bojim se da se nikada nećemo odlijepiti od začelja europske ljestvice znanstvene izvrsnosti. Kao dobar primjer što “nova pravila igre” mogu donijeti znanstvenom sustavu ja volim isticati Ekonomski institut Zagreb.

– Mi smo svjesni činjenice da moramo sustavno poticati znanstvenu izvrsnost, promijeniti kriterije za zapošljavanja na znanstvena radna mjesta, koji su za naše znanstvenike već niz godina značajno stroži od nacionalnog prosjeka. Kao rezultat tog “eksperimenta” prije desetak godina svega nekoliko naših znanstvenika je objavljivalo radove u najpriznatijim znanstvenim časopisima.

– Danas u takvim časopisima objavljuju svi bez iznimke, čak i oni koji su u najvišim zvanjima i ne moraju prolaziti kroz postupak promocije. Isti takav pristup dizanja letvice je potreban i na nacionalnoj razini ako doista želimo imati znanstvenu zajednicu koja je međunarodno konkurentna i koja može biti nositelj društvenog razvoja.

‘Zaboravili’ na javni dug

Nedavno ste bili jako kritični prema mogućnosti da Hrvatska u nekom razumnom roku prijeđe na euro. Međutim, Boris Vujčić, guverner HNB-a, uvjeren je da bismo, kada bi se Vlada posvetila tom zadatku, mogli za pet godina kunu zamijeniti eurom. Možete li pojasniti svoje stajalište?

– Stručnoj javnosti dobro je poznato da je za usvajanje eura potrebno ispuniti takozvane mastrihtške kriterije. Pri tome nama je posebno problematičan kriterij vezan uz javni dug koji mora iznositi maksimalno 60 posto BDP-a. Naš javni dug iznosi oko 85 posto BDP-a, što znači da bismo ga morali smanjiti za 25 postotnih bodova ako želimo usvojiti euro.

– Vjerojatnost da mi svoj dug umanjimo za toliki iznos, uzimajući u obzir da Hrvatska u svojoj povijesti nikada nije ostvarila suficit proračuna opće države, iznimno je malena. Guverner i premijer se možda nadaju da će nas Europska komisija u euro-zonu pustiti na isti način na koji je u euro-zonu puštena Italija čiji je javni dug bio značajno veći od mastrihtškog kriterija, no koja je prije formiranja euro-zone niz godina kontinuirano smanjivala svoj javni dug.

– Meni se čini kako je malo vjerojatno da bi Europska komisija nakon iskustva s Grčkom, Španjolskom i Portugalom, te nakon europske dužničke krize koja je duboko protresla euro-zonu, pristala na takvo rješenje. Istovremeno, proračun za 2017. jasno pokazuje da Vladi nije niti u primisli dugoročno smanjivanje javnoga duga kako bi uvjerila Komisiju da je naša trajna namjera da smanjimo javnu zaduženost i ishodimo usvajanje eura.

– Da jest, onda rashodi Državnog proračuna ne bi bili veći za šest milijardi kuna, nego bi se razumjelo da trenutna razina prihoda nije trajno zagarantirana, već je rezultat trenutno povoljne cikličke situacije koja se može preko noći promijeniti te za posljedicu izazvati novo povećanje deficita i javnog duga. Iz svih navedenih razloga, moj je dojam da i premijer i guverner u biti zabijaju glavu u pijesak ne želeći se suočiti s činjenicom da Hrvatskoj treba alternativna izlazna strategija monetarne politike.

Agencija Moody’s je nedavno u svoj analizi navela kako je glavni negativni faktor u kalkuliranju hrvatskog kreditnog rejtinga za ovu godinu politička neravnoteža u vladajućoj koaliciji. Slažete li se s tom ocjenom?

– Slažem se s tom ocjenom. Izazovi s kojima je suočena ova Vlada ogromni su, a suradnja dvaju političkih partnera u Vladi tek treba biti stavljena na ozbiljniju kušnju. Prva kušnja je bila porezna reforma koju je Most, rekla bih, nasilu progutao, no kod svake buduće potencijalno problematične odluke vjerujem da će otpor Mosta biti žešći jer će se i rizik da javnost i građani počnu poistovjećivati Most i HDZ povećavati.

– Problemi s kojima se suočava ova Vlada golemi su te se postavlja pitanje kako uopće očekivati konstruktivnu suradnju HDZ-a i Mosta u uvjetima u kojima se sam HDZ praktički raskolio oko pitanja Ine i HEP-a, dok Most pod svaku cijenu želi izbjeći da ga HDZ kanibalizira na način na koji je kanibalizirao sve svoje prethodne koalicijske partnere.

– Smatram stoga da je samo pitanje vremena kada će opet proraditi Mostov fetiš prema dekapitaciji visoko profiliranih dužnosnika HDZ-a koje se uhvati s prstima u pekmezu. Mislim da je Most shvatio da je to odlična strategija obrane od kanibalskih nastojanja HDZ-a. A kada taj fetiš proradi, vratit će se i politička neravnoteža u vladajućoj koaliciji, a s njom i neizvjesnost koju smo doživjeli u 2016. godini.

Promašeni model

Jedna od važnijih strateških odluka u mandatu ove Vlade bit će i odluka kako realizirati projekt izgradnje optičke mreže u čitavoj Hrvatskoj, a dvojbe se odnose na to treba li u taj projekt u jačoj mjeri biti uključen Hrvatski Telekom ili glavni partner mora biti država? Koje je vaše mišljenje?

– Smatram da se nigdje bolje ne vidi promašenost državnog modela upravljanja javnim poduzećima nego na slučaju HT-a. Zakonom o razdvajanju Hrvatske pošte i Telekomunikacija vlasništvo nad DTK infrastrukturom preneseno je na Hrvatske telekomunikacije, nakon čega je ta kompanija privatizirana.

– Da bismo uspostavili kakav takav privid da neku telekomunikacijsku infrastrukturu u državnom vlasništvu i dalje imamo, država zadužuje javno poduzeće Odašiljače i veze da integrira optičke mreže svih javnih poduzeća koja su za vlastite poslovne potrebe razvlačile optičke kabele. Taj projekt se danas, godinama poslije, nije maknuo puno dalje od svog početka. Kao rješenje se sada vidi povlačenje nešto manje od 700 milijuna kuna iz europskih fondova za izgradnju javne agregacijske mreže, što Europska komisija tek treba odobriti.

– U tom slučaju bit će potrebne dodatne milijarde kuna koje će ili država ili javna poduzeća uključena u ovaj projekt trebati posuditi kako bi se nova javna agregacijska mreža mogla uspoređivati s onom koja je u vlasništvu HT-a. Istovremeno, mi govorimo o pametnim gradovima, dužni smo donijeti strategiju digitalizacije industrije i ostvariti ciljeve Digitalne agende EU-a, a da pri tome zaboravljamo da nemamo riješenu infrastrukturu koja nam je potrebna i za jedno i za drugo i za treće.

– Postavlja se stoga logičko pitanje: S obzirom na hitnost rješavanja ovog pitanja i trošak potreban za izgradnju paralelne javne optičke mreže i s obzirom na činjenicu da se država nije pokazala sposobnim upraviteljem vlastite imovine, ne bi li bilo efikasnije i jeftinije rješenje da država i HT sjednu za stol i dogovore hibridni model koji će zadovoljiti strateške nacionalne interese?

– Jer u protivnom će se dogoditi da će se dijelom i novcem poreznih obveznika financirati izgradnja nečega što su ti isti porezni obveznici već jednom financirali, a ta ista država privatizirala.

Facebook Komentari