Kako sam postala fašistica: Slobodna Dalmacija napravila intervju s kandidatkinjom HDZ-a za gradonačelnicu

Piše: Slobodna Dalmacija

Kad sam kontaktirao Ivanu Šojat za razgovor u Spektru Slobodne, povodi su bili isključivo književne naravi. To jest, njezina nedavno objavljena knjiga “Emet i druge priče”. Međutim, kako to već biva kad i pisci postanu dio intrigantnog štiva, u međuvremenu se ime osječke književnice pojavilo u kontekstu lokalnih izbora, kao odabir lokalnog HDZ-a, što se nadaje kao još jedan povod za intervju. Jedina dilema je bila – od čega krenuti…

U svojim proznim radovima bavite se, recimo tako, teškim temama. Smrt, primjerice, tretirate gotovo ravnopravno sa životom, zbog čega se često – baš kao i u knjizi “Emet i druge priče” – gubi granica paralelnih svjetova, odnosno između života i smrti… Iako bi koketiranje sa žanrom horora itekako moglo biti komercijalno, vi kao da o tome ne vodite računa, tj. vaš je autorski interes za takve teme očito drukčiji? Jesam li u pravu? I je li to teret “nezavršenih ratova”?

– Ne bih htjela mistificirati. Smrt me, primjerice, fascinirala od najranije dobi. Djed Josip umro je kad su mi bile tri i pol godine. Jedan dan smo se svađali oko toga čiji je mačak ljepši, moj ili njegov, a sutradan ga nije bilo. Zaprepastila me činjenica da se čovjek u trenu može ugasiti kao noćna svjetiljka, pregorjeti kao bilo koji kućanski uređaj. Poslije sam se susrela s religijskim opservacijama fenomena smrti, te uočila nedosljednost. S jedne strane, bilo da smo kršćani, muslimani ili židovi, učimo kako je smrt sastavni dio života koji se nastavlja i onkraj tjelesne smrti, a s druge, smrt bližnjega doživljavamo kao gubitak, potpuno iščeznuće. Smrt je moja davna fascinacija, no posve je izvjesno ratom dobila na intenzitetu, budući da joj se pridodala spoznaja kako u određenim okolnostima (zapravo najčešće) nemamo nikakva nadzora nad životom i njegovim tijekom, a tu je i barbarstvo čina smaknuća koji se u ratu omasovljuje i gubi identitet – osobito kad se ubija dalekometno, topovima i borbenim zrakoplovima. Osim toga, mrtvi činjenično žive uz nas. Ne kao aveti koje nas noću pohode, nego kao ostavština koja stanuje u nama dokle god smo živi. Isto je i s ratom kao traumom koja čovjeka trajno izmijeni, koja se trajno nastavlja onkraj iskustvenog, budući da predstavlja anomaliju u kontinuumu paradigme poznavanja ljudske prirode.

Od izdajnice do huškačice

Znali ste kazati kako ste “desnima izdajica roda svoga, a lijevima ustašica”. Nije li to i prirodna pozicija pisca koji ne želi biti ničiji apologet, ničija produžena ruka, intelektualni ukras nečije politike? Pogotovo kod nas, gdje se svrstavanje uvijek nekako podrazumijeva, kao da ljudi mogu funkcionirati jedino u krdima?

– Moji stavovi nikad nisu bili stavovi bilo kojeg krda, pa tako nisu ni sad. Nažalost, ideološki i svjetonazorski uvijek smo nekako više nagnuti na jednu stranu. To je ljudski neizbježno. Dugo sam se upinjala držati u sredini, kritizirati ili pohvaliti dobro s lijeve ili desne strane. Desni bi me povremeno napali da sam izdajnik, no to bi relativno brzo minulo. Dobila bih nekoliko napadačkih poruka preko Facebooka, nakon čega bi nastupio mir. Onda se dogodilo nešto “neobično”, a opet krajnje znakovito: izrekla sam nešto što se nije svidjelo lijevoj, navodno slobodarskoj i jednako navodno liberalnoj struji, te doživjela huškačku hajku. Odjednom sam preko noći postala fašistica, mrziteljica, huškačica, sve najgore na svijetu, utjelovljenje svekolikog zla kojem valjda “svetojurjevski” valja stati na šiju. I to je baš zgodno, budući da ispada da je sloboda dopuštena samo u onolikoj mjeri koliko slobodarcima ide naruku. Po principu: hajde da se dogovorimo da bude po mome. Do podjele: mi ili oni. Čini se do istrebljenja – sudeći po ponašanju jedne struje.

Ipak, neke je iznenadilo spominjanje vašeg imena u kontekstu moguće kandidature za HDZ-ovu gradonačelnicu Osijeka? U tom kontekstu, rekli ste da se ne možete zadovoljiti samo izbacivanjem povremenih “mudrosti” na društvenim mrežama?

– Čujte, što god činila ili ne činila, određene struje su me svrstale. Tu činjenicu ne bih mogla promijeniti čak ni kad bih sebi na glavu stavila titovku, opasala se crvenom maramom i zapjevala nešto revolucionarno i dakako “slobodarsko”. Osim toga, pa nije HDZ nasilna skupina leproznih ili skup huligana. Riječ je o stranci koja ima svoja opskurna razdoblja. No ista takva razdoblja imaju i apsolutno sve druge stranke. Ako sad izreknem prispodobu o žitu i kukolju, mogli bi me optužiti i da sam klerofašist, tako da ću samo reći da empirijski ne postoje kompaktne skupine sastavljene od isključivo dobrih, odnosno zlih. Budimo realni i istinoljubivi. A što se moje kandidature tiče, znate, shvatila sam kako ne mogu cijeli život glumatati jednog od one dvojice staraca na balkonu u “Muppet showu” koji se samo krevelje i kritiziraju. Onako kako to mnogi čine na društvenim mrežama, te si brojem “lajkova” pridaju lažnu važnost. Pružila mi se prilika da nešto promijenim, pa sam je nakon dugog razmišljanja prihvatila. Pa, nisam prvi književnik koji to čini. I na svjetskoj i na domaćoj sceni imali smo pregršt pisaca koji su dogurali čak i do predsjednika države. Važno je sačuvati integritet. Osobni i ljudski.

Pisanje kao sudbina

Nije vas strah da će vas politika “pojesti”, kroz spletke i sve što ide uz mandat gradonačelnice? Naposljetku, nije li vas na neki način strah za sudbinu vašega književnog rada, koji ćete u tom slučaju moći zaboraviti na barem četiri godine? Drugim riječima, što mislite, hoće li vam i negdje u trećoj godini gradonačelničkog (eventualnog) mandata grad i dalje u lipnju mirisati na lipe, ili možda na rebalans proračuna?

– Kada biste znali kroza što me je sve moj privatni, osobni život proveo i što sam sve uspješno preživjela jača no ikad prije, ne biste mi postavili to pitanje. Sve kroza što prolazimo neupitno nas mijenja, no na nama je da odlučimo kako i koliko. No, onako kako nas nešto mijenja, mijenja se i našim djelovanjem prema zakonu akcije i reakcije. Zašto se do kraja vremena držati izreke da je politika kurva, odnosno prostor nastanjen moralnim kurvama? Ne govori li to poprilično i o nama samima? Mislim, ako dopuštamo da kurve upravljaju našim životima, da nam pišu zakone i provode ih u djelo? Treba se uključiti i promijeniti paradigmu. A lipe, one će uvijek mirisati, zbog njih će Osijek u lipnju, nakon pljuska, uvijek mirisati na čaj, a ja ću uvijek pisati. Zato što je pisanje moj poziv i moja sudbina. Samo ću možda nakon ovog iskustva pisati s drukčijih pozicija. Svako iskustvo pisca obogaćuje, širi mu vidike. Pisati o nepoznatom uvijek je u konačnici suštinski neuvjerljivo.

Lijevi dio javnosti obično hvali Slavoja Žižeka, ali mnogi kao da nisu čitali njegovu knjigu “Irak: posuđeni čajnik” – da i pacifizam ponekad može biti besmislen. Evo, recimo, kad napadnu grad u kojem živiš… Kako ste si, samoj pred sobom, obrazložili odluku da idete u rat?

– Nisam ja išla u rat – rat je došao meni, opkolio je moj grad i zaskočio ga poput razbojnika. Već mi je mučno objašnjavati što, kako i zašto. Pa samo sam branila svoje. Nisam nikog napala. Zar to nije očigledno? Lako je danas, 26 godina poslije, s prostorne (iz, recimo, Zagreba) i vremenske distancije govoriti o tome kako se rat mogao izbjeći, kako nismo trebali uzeti pušku u ruke, kako je trebalo ratu okrenuti leđa i slično. Kad ti na glavu počnu padati različiti kalibri, kad ljudi oko tebe počnu ginuti, onda se ili braniš ili bježiš i dopuštaš promjenu geopolitičkih zemljovida i odnosa.

Prepoznatljivi ste i po činjenici da ste kao 20-godišnja djevojka postali dragovoljka Domovinskog rata i HOS-ovka, o čemu ste više puta javno govorili. Jeste li primijetili zazor među nekim kolegama književnicima zbog te činjenice. I, općenito, jeste li nailazili na bilo kakvo podozrenje, možda i omalovažavanje, predrasude bilo koje vrste zbog nepripadanja književnim klanovima, uvezanim grupicama; možda i zato što ste iz Osijeka?

– Podrške s jedne i zazora s druge strane uvijek je bilo i uvijek će biti. Stajalište svakog od nas temelji se na osobnom iskustvu. Nema tu nikakve prevelike mudrosti. Uvijek će biti onih koji nešto podržavaju, onih koji su ravnodušni i onih koji spremno u ruci drže kamen za sve potencijalne Marije iz Magdale. Kamen ili parolu “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, koju su mi neki moji “kolege” zdušno slali tijekom one hajke na mene. Valjda kako bi mi dokazali kako oni, za razliku od mene, nisu fašisti. Vaše pitanje vezano uz HOS posve izvjesno se odnosi na onu famoznu parolu koja se HOS-u zamjera. Zato ću pojasniti. Kao i glavnina mojih suboraca, rođena sam 1971., trideset godina nakon rođenja, odnosno dvadeset šest godina nakon umlaćivanja fašizma (nacizma) na ovim prostorima. Među pripadnicima HOS-a nema osumnjičenih ni osuđenih za ratne zločine, a na umu nam tad nije bila nikakva fašistička ideologija, nego smo jedino bili spremni braniti svoj dom koji je bio napadnut. Pripadnike HOS-a na svim bojištima pamte isključivo po herojstvu bez mrlje. Ponosna sam na to.

Što mislite, biste li bili poznatiji, a vaše se knjige više spominjale u medijima, da ste dio već neke “klanovske formacije” među domaćim književnicima?

– Ne znam što bi bilo kad bi bilo. Jednostavno nisam ni u jednom klanu, a moje knjige najbolju su promociju dobivale usmenom predajom čitatelja. Jer, ponekad ni dobre kritike nisu dovoljne.

Etiketiranjem do sigurnosti

Kod nas se općenito voli ljude na javnoj sceni, a i pisci su među njima, stavljati u ladice. Tako su se neki požurili i vaše pismo staviti u ladicu “ženskog pisma”, tj. feminističkog štiva, nakon objavljivanja romana “Unterstadt”, u kojem pratite život obitelji njemačkih korijena kroz sudbine četiriju generacija žena?

– Mnogima etiketiranje pruža sigurnost. Mogu to čak i shvatiti. Premda od pojma “žensko pismo” dobivam urtikariju. Nisam, naime, čula da postoji pandan “muško pismo”. Dobar pisac jednostavno je dobar bez obzira na spol. Kad čitate kvalitetnu književnost, iz samoga teksta ne možete dokučiti spol autora, a on vam u konačnici nije ni važan. Kod “Unterstadta” je zapravo tekst s korica knjige bio katalizator za “feminizaciju” štiva. Istina, riječ je o priči o četiri generacije žena njemačkoga podrijetla, no žene su naratori samo zato što su one nositeljice obiteljskih tradicija, promatrači ratova i sukoba. One nisu glavni likovi zato što ih smatram važnijima od muškaraca, nego zato što one preživljavaju pogrom 1945., zato što svjedoče izravno, bez posrednika. Zdušno tvrdim kako nije riječ o feminističkom romanu, nego o romanu koji je živo svjedočanstvo o prešućivanoj tragediji jednog naroda.

Nemoguće je zaobići i temu odlaska mladih iz Hrvatske, pri čemu se Slavonija posebno ističe kao dio zemlje bez perspektive. To, dakle, nije odlazak koji bi bio izraz mladalačke znatiželje ili nestrpljenja, nego nešto drugo… Što točno vidite kao razlog sad već masovnog napuštanja Hrvatske i vidite li kraja tom trendu?

– Proces odlaska mladih nije od jučer, a Slavonija je neuralgična točka u kojoj je kvantitativno najuočljiviji taj katastrofalan odljev mladosti i inteligencije. Slavonija je, naime, pretrpjela rat u kojemu je uništen golem dio temeljne infrastrukture i industrije. Ostatak je dokrajčen sramotnom privatizacijom. Ne samo da u međuvremenu nije poduzeto gotovo ništa kako bi se situacija promijenila, nego je Slavonija, pa tako i Osijek, sustavno prometno izolirana, pretvorena u slijepo crijevo svih zbivanja, pa tako i gospodarskih kretanja. Banalan primjer: pruga od Koprivnice prema istoku nije obnovljena, a put od Osijeka prema Zagrebu traje najmanje četiri sata, premda je udaljenost koja slavonsko središte dijeli od glavnoga grada samo 288 kilometara. Vlakom put traje najmanje pet sati. Pojedini lobiji, ponajprije oni uvozni, poljoprivredu su sasvim dotukli, a samim time i slavonsko selo, dok se grad Osijek iz urbanog industrijskog središta pretvorio u grad s najčišćim zrakom. Zato što industrije gotovo da i nema. Što se nove Vlade tiče, u njezinu obranu mogu reći samo kako se jedan dugotrajan proces uništenja Slavonije ne može obrnuti u samo sto dana. Proces ozdravljenja bit će dugotrajan, no na njemu se mora ustrajati. Ohrabrujuće je da je nova Vlada pokrenula inicijativu strategije za razvoj Slavonije.

I u dva prošla mandata Vlade, a evo i u ovom, govori se o reformi školstva, tj. o novom kurikulumu, pri čemu se dosta raspravljalo i o tome što osnovci uopće trebaju čitati. Jeste li se i sami na književnost “navukli” čitajući obveznu školsku lektiru ili ste negdje usput otkrili magičnu privlačnost proze/poezije, do te mjere da ste i sami propisali?

– Nisam stručnjak za obrazovanje, no smatram kako je nužno provesti kvalitetnu i promišljenu kurikularnu reformu koja se mora odnositi na sve segmente obrazovanja, ne samo na lektiru. Osobno smatram kako se nastava treba u većoj mjeri individualizirati. Nisu sva djeca renesansni umovi jednako uspješni u svemu, te treba odustati od negativnog pristupa gdje se traže “crne točke” u znanju pojedinog učenika. Treba otkriti područja izvrsnosti i na njima inzistirati. Djeca koja pokazuju darovitost u prirodnim znanostima ne bi trebala biti kažnjavana na području društvenih znanosti. I obrnuto. Osobno sam voljela lektiru, ali sam puno čitala i izvan njezinih okvira. No, temeljno, moja ljubav prema književnosti nije bila uvjetovana školskim gradivom ni izborom lektire. Pa ipak, klasici su klasici, svojim su djelovanjem obilježili i usmjerili razvoj književnosti, doveli do ovog što imamo danas. Zato smatram da se od njih ne treba odustajati zato što su navodno “dosadni”. Uključivanjem pojma “zabava” u obrazovanje mogli bismo završiti u trivijalizaciji.

Besmisao rata

Često se u javnom diskursu može čuti kako “još uvijek nemamo pravi film o Domovinskom ratu”. Naravno, diskutabilno je pritom što bi bio “pravi film”, ali kad je riječ o literaturi, ponuda i nije tako oskudna. Evo, vi ste napisali “Jom Kipur”, roman koji se bavi traumama iz rata. Naravno, i čitavim spektrom osjećaja koji iz toga proizlaze. Jesmo li se kao društvo u stanju suočiti sa svima njima? To pitam i zato što se o ratu govori za obljetnica, kad baš i nema mjesta za introspekciju i kritički “pogled u sebe”? Što to zapravo iščekujemo kad čekamo “pravi film” o Domovinskom ratu?

– Rat je trauma najgore vrste. Ponavljam se, no ponavljam suštinsku istinu. Pitajte ljude koji su doživjeli i preživjeli, recimo, tešku prometnu nesreću. Mnogi od njih više ne žele sjesti za upravljač. A opet znaju da će kad-tad ponovno morati sudjelovati u prometu. Pasivno, kao suvozači u vozilu ili barem kao pješaci. Trauma se ne smije ignorirati. Koliko je dosad filmova snimljeno o Prvom ili Drugom svjetskom ratu? Koliko o Vijetnamskome? To je tema koja nikad ne zastarijeva, koja nikad nije besmislena zato što progovara o užasima koje je čovjek, kad se pretvori u zvijer, u stanju učiniti, o nevinim žrtvama, o kaosu što ga rat iza sebe ostavlja. Dobro je i smijati se užasu u lice, no prvo moramo doživjeti katarzu istinitog i iskrenog iskaza, bez kalkulacije. Mi dosad takav film, izuzmemo li “Broj 55”, nismo imali. Film o Vukovaru snimili su Francuzi. Riječ je o filmu “Harrisonovo cvijeće”. U Srbiji je snimljen odličan, suštinski antiratni film “Lepa sela lepo gore” koji prikazuje sav besmisao rata. Naša filmografija kao da se nekako “pokajnički” ruga svim civilnim i braniteljskim žrtvama, pa snima filmove koji šalju poruku kako je jedna paštašuta mogla razriješiti sve ili kako su hrvatski branitelji zapravo koljači. Kao da se “zaboravlja” da je Hrvatska bila žrtva agresije, te se time vrijeđa velik broj još uvijek u duhu ranjenih ljudi, stvaraju se nepotrebni antagonizmi, polarizacije koje ne vode ničemu pozitivnom. Samo eskalaciji. Ne zaboravimo, umjetnost je u svim svojim oblicima moćna alatka, da ne kažem oružje.

‘Zabavnost’ literature

Znam da bismo čitav intervju mogli posvetiti samo ovom pitanju, ali moram pitati: što mislite, jesu li Hrvati išta naučili iz literature vlastitih pisaca, a pritom ne mislim na zabavnu beletristiku i “muškarce bez brkova”, nego na Krležu i druge pisce koji su imali što kazati i o povijesnoj eri u kojoj su živjeli, dublje od razina kulturnih i drugih stereotipa?

– Čitatelji izvan okvira “zabavnog” uvijek su i posvuda malobrojniji od onih koji u čitanju ili promatranju traže jedino zabavu i užitak. To je tužna sudbina čovječanstva. Baš kao što ni iz povijesti većina nikad ne izvuče pouku. Toga, nažalost, moramo biti svjesni.

Povijest je moja opsesija

Kakvu knjigu biste tek voljeli napisati, što vam ostaje nekakav, da ne kažem profesionalni, izazov na spisateljskom planu a da ga još niste ni “dotaknuli”?

– Svi pisci, općenito svi umjetnici, imaju vlastita opsjednuća od kojih se teško odmiču. Moja opsesija svakako je povijest, ali i temeljni ljudski, obiteljski odnosi unutar te “velike” povijesti. Ljudska psiha vazda je ista usprkos povijesnoj evoluciji kojoj svjedočimo. Premda, mogli bismo osporiti i povijest kao evoluciju, budući da se, realno gledajući, neprestano vrtimo u tom začaranom krugu težnje, želje za moći i dominacijom. Jednako kao što ni sociološki ne odustajemo od piramidalnog ustroja društva. Usprkos revolucijama i dramatičnim obratima, uvijek se vraćamo istomu modelu: samo se promijeni garnitura na vrhu, princip ostaje isti. To će me vjerojatno zauvijek fascinirati, baš kao i moć obitelji nad pojedincem. Za nošenje oružja ili upravljanje motornim vozilom potrebna je dozvola, a roditelj može biti svatko.

A što bih voljela napisati? Na pamet mi pada esej o prevođenju, o stilističkim dvojbama što prevoditelja tijekom prevođenja opsjedaju, o odnosu s autorom koji se tijekom prevođenja nužno razvija. Bila bi to zapravo svojevrsna psihoanaliza.

Facebook Komentari