Jeziva ispovijest mlade liječnice koja je sada u Irskoj: Sedam puta su me silovali na KBC-u Rijeka

Riječki kirurg kojeg je krajem prošle godine za spolno uznemiravanje prijavila jedna studentica Medicinskog fakulteta u Rijeci prošlog je tjedna, odlukom ravnateljstva KBC-a Rijeka, ostao bez šefovske pozicije jednog bolničkog odjela, a prije toga i bez nastavničke pozicije na fakultetu, piše Jutarnji list.

Istog je kirurga još 2014. za spolno uznemiravanje prijavila i medicinska sestra, a to je rezultiralo opomenom pred otkaz koja, međutim, nije utjecala na njegovo napredovanje na poslu. Kako za sada stvari stoje, ovisno o razvoju pravnih postupaka koji su u tijeku, liječnik pohotnik mogao bi ostati i bez radnog mjesta, kao i liječničke licence.

Osim ove dvije prijave, postoji i treća, podnesena direktno DORH-u, a osim spominjanog liječnika, za spolno uznemiravanje prijavljen je i jedan njegov stariji kolega, također kirurg u riječkom KBC-u koji je u dobi pred mirovinu. Za spolno uznemiravanje prijavila ih je jedna mlada liječnica koja trenutačno živi u Irskoj, a u razgovoru za Nedjeljni Jutarnji ispričala je sve o svojem slučaju. Njezin identitet, kao i identitet kolega koje optužuje u svojoj ispovijesti, poznati su redakciji.

Vrhunac je bio kada su se zaključala vrata, a on je krenuo prema ormaru po bocu viskija. On je jedan od dvojice kirurga koji su me silovali. Jednostavno šutjeti više ne mogu, moram govoriti, to mora izaći iz mene, predugo sam to držala u sebi i potiskivala. Do te mjere da je to izbijalo kao višesatno neutješno plakanje, vraćalo se u noćnim morama, dovelo do razmišljanja o suicidu ili bijega u neki nestvaran svijet u kojem sam zaštićena. “Ti ima ovdje da šutiš i slušaš! Goni se da te ne vidim!”, bile su riječi šefa kirurgije. Spadalo je to u taj psihički mobbing, ali sada ću više reći o najgoroj vrsti mobbinga, a to je seksualno zlostavljanje, koje se u toj bolnici pretvorilo u pravo silovanje. Užasno mi se toga samo se i sjetiti – priča liječnica.

Ističe da je bilo mnogo dodirivanja bez opravdanja, zagrljaja, potezanja, guranja, okretanja leđa, držanja za ruku, unošenja u lice.

– Zbog toga se nisam mogla više koncentrirati ni raditi, trebala sam se ustati i otići s, recimo, računala na kojem sam pisala opis operacije. Bilo me općenito strah i sram tamo sjediti. Uopće biti u bolnici. Kući sam svu robu iz bolnice stavljala u poseban dio sobe, ta je roba bila toliko prljava da mi se gadilo dirati je, naposljetku sam svu robu koju sam nosila u bolnici bacala – prisjeća se. Objašnjava da su je seksualno zlostavljali dvojica doktora, obojica stariji kirurzi, jedan je pred odlaskom u mirovinu. I jedan i drugi slove kao vrhunski stručnjaci.

Sva silovanja

– Doživjela sam silovanje jednog kirurga u trajanju nepune minute 2009. te jedan pokušaj nekoliko tjedana kasnije. U tom pokušaju nakon duljeg odupiranja izbjegla sam prisiljeni seksualni kontakt. Od drugog kirurga doživjela sam oralno silovanje šest puta te jedan pokušaj, a sve u periodu od 2011. do 2016. Uvijek je bilo po istom principu. Ne bi posustajao dok ne bi dobio što je tražio, osim u jednom navratu kada me je naposljetku pustio. Dakle, silovanje se dogodilo sedam puta, plus dva pokušaja. Govorim o razdoblju od sedam godina. Sve ostalo, psihičko zlostavljanje, događalo se gotovo svakodnevno – priča.

Liječnica je, formalno, specijalizant opće kirurgije, a posljednjih godinu i pol dana radila je kao specijalist opće kirurgije. Na pitanje je li kome prijavila ta zlostavljanja odgovara da jest.

– Još 2009. prijavila sam ga prvo tati, a istu večer tadašnoj šefici odjela. Tata je rekao da ga ne prijavljujem jer ću samo imati komplikacije, da će me na poslu izolirati i šikanirati, da će mi biti neugodno ako se o tome počne pričati, ali da ipak sama odlučim što ću napraviti. Tadašnja šefica odjela rekla je da ga prijavim ako želim, jer mu to nije prvi put, no da on ima debele veze i zaleđe te da su ga druge već prijavljivale, ali se uvijek izvukao. U svibnju prošle godine prijavljeno je šefu kirurgije. Moj zaručnik ga je s mojom majkom prijavio. Naime, meni je nakon tog posljednjeg događaja bilo iznimno loše. S obzirom na to da šef kirurgije nije uopće reagirao, u lipnju iste godine osobno sam se javila ravnatelju bolnice i zamjenici ravnatelja. Sve sam ispričala. U pratnji je bila moja majka. Kroz nekoliko dana sam dostavila otkaz, s objašnjenjem da otkaz dajem radi “dugogodišnjeg mobbinga u vrlo teškom obliku koji se provodio od početka mojeg rada na Klinici za kirurgiju, seksualnog zlostavljanja te nedavno prisilnog seksualnog odnosa”.

Nakon toga su me pravnici KBC-a Rijeka pozvali na saslušanje, no osim zapisnika nije bilo nikakve druge reakcije s njihove strane. Kroz dva tjedna dobila sam odgovor: “Spremni smo udovoljiti zahtjevu da Vam prestane radni odnos…, no s obzirom na to da u KBC-u Rijeka niste odradili obvezu rada u dužini trajanja specijalizacije, KBC Rijeka može tražiti troškove povrata specijalizacije”. U kolovozu 2016. godine podnijela sam prijavu Državnom odvjetništvu. Tijekom tog razdoblja pričala sam o tome prijateljima, detalje radi sudskog procesa sada ne bih navodila. Svi su me podržavali i savjetovali da ih prijavim – govori.

Navodi da je zaručniku sve ispričala, a ocu i majci u manje detalja.

Na pitanje zašto je toliko dugo vremena prošlo do prijave DORH-u, odgovara da je prvo čekala da nakon njezine prijave šefu kirurgije on nešto poduzme.

– No, kako ništa nije poduzeo, niti me nazvao, nakon tri tjedna čekanja najavila sam razgovor u ravnateljstvu. Kada ga je moj tata nazvao i upitao što je s time, rekao je da on s time više nema veze, da to prelazi njegove ingerencje, a da je osoba iz uprave zadužena za mene na godišnjem. Nekoliko dana nakon tog razgovora podnijela sam zahtjev za otkaz. Čekajući i dalje da KBC Rijeka nešto poduzme, prošla su još dva mjeseca. A zašto nisam prijavila policiji i odvjetništvu svih ovih godna? Bilo me strah, bojala sam se suprotstaviti njima, bojala sam se za svoj posao, karijeru, kuću u kojoj živi tata i obitelj njegova brata – kaže.

Iz KBC-a je otišla na način da se javila šefu kirurgije, rekavši mu da više neće dolaziti na posao, i to na dan kada je trebala biti dežurna.

Više nisam mogla

– Opet je vikao na mene, preko telefona, da ja to ne mogu tako u zadnji čas javiti jer on ne može organizirati službu. Bilo je to tri dana nakon zadnjeg silovanja. Jednostavno više nisam mogla. Nije bilo dobro, plakala sam, bilo mi je slabo, povlačila sam se u sebe, bila jako napeta, nisam imala energije i nisam znala kome bih se obratila. Čekala sam da se zaručnik vrati iz Irske. Kad sam mu rekla, odmah je uzeo godišnji i vratio se prvim avionom, a ja više nikad nisam zakoračila u tu bolnicu – prisjeća se tih teških dana.

Trenutačno je na bolovanju, no medicini se želi vratiti. Međutim, s karijerom liječnice želi nastaviti u Irskoj, a ne u riječkom KBC-u.

– To je moj životni poziv. Nadam se da ću uskoro biti spremna da se vratim na posao. Želja mi je da nastavim edukaciju te planiram ovdje nadoknaditi sve ono što je izgubljeno i propušteno u Hrvatskoj – naglašava.

Živi u malom gradiću Wexford.

– Ovdje sam našla mir, toplinu ljudskih odnosa i pomoć. Svakodnevno radim na sanaciji svojeg zdravlja. Liječim se kod više psihijatara i različitih terapeuta, a također mi podršku daje osoblje iz Službe podrške kod silovanja i seksualnog zlostavljanja – navodi mlada liječnica iz Rijeke.

Facebook Komentari