Saborski zastupnik Snage Goran Aleksić povodom obljetnice pada Vukovara poželio je da taj grad postane ponovo gradom u kojem svatko želi živjeti, voljeti i ostati zauvijek.
Jučer je napisao post o oprostu.
Možda je u oprostu najvažnija iskrena namjera onoga koji prašta za stvarni oprost, ali i onoga kojem se prašta da iskreno oprost primi. Dokle god onaj koji prašta s figom u džepu prašta, i dokle god onaj kojem se prašta ne želi priznati svoje nekadašnje zlonamjere, dotle će sve biti uzaludno. Osobno nemam nikome ništa za oprostiti, pa stoga živim u jednoj velikoj slobodi svojih vlastitih misli. I oni koji praštaju, i oni kojima se prašta ponekad dokraja života ostaju zarobljeni svojim davanjima i primanjima. Takvi ljudi u stvari ne žive, nego žive smrt ili neku drugu nevolju koja ih je razdvojila… Još je gore ako svoje nerazriješene dileme prenesu na svoju djecu, tako se stvara novi krug pakla.., napisao je Aleksić.
Danas o pokajanju
Jučer sam napisao nešto o oprostu, a danas ću o pokajanju. Osim oprosta, daleko je bitniji proces pokajanja. Za pokajanje je potrebna ogromna snaga pojedinca koji je učinio nešto loše drugima, a može to biti i okrenuto prema samome sebi. Netko tko je učinio nešto loše, najprije mora shvatiti što je učinio, zatim se iskreno pokajati, ispraviti grešku – međutim, ako je netko ubijen nemoguće je toga nekoga vratiti u život, ako je netko psihički uništen, i to je težak proces za vraćanje u normalu oštećene osobe. Međutim, ako se greška ne može ispraviti, može se činiti ostatak života dobre stvari za društvo čijem je pojedincu naneseno zlo. Sljedeće što je potrebno jest molba za oprost od onih koji oprost trebaju dati, što je možda i najteže, ali pravi čovjek koji želi da ga se zove čovjekom mora iskreno moliti za oprost, pa makar to bilo suočavanje s najtamnijim samim sobom. Nakon toga, pokajnik prima oprost, a mora biti spreman i na to da oprosta neće biti, i konačno mora oprostiti samome sebi, pomiriti se sa životom i sa samim sobom, ako je vjernik na kraju se miri i s Bogom. Nije lako… Nije lako oprostiti, a nije lako niti pokajati se iskreno bez skrivenih misli. Pokajanje koje nije iskreno i koje nema potrebu ispraviti grešku, nije pokajanje. To je samo javni čin zadovoljenja određenih društvenih normi, ali nema efekte stvarnoga pokajanja. Malo je pravih pokajnika, premalo… Formalna pokajanja i formalni oprosti nemaju nikakve vrijednosti. Samo sadržajni i duboki procesi ostavljaju pozitivne posljedice za društvo.
