Bivši prvi potpredsjednik vlade Zorana Milanovića Radimir Čačić u razgovoru za Jutarnji list pod naslovom ‘Pod krinkom smanjenja duga za siromašne provedena je velika energetska pljačka’, objasnio je kako je došlo do promjena za vrijeme HNS-ovo ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka i kako će se više od 900 milijuna kuna preliti u privatni džep vlasnika samo jedne firme. Prenosimo dio razgovora u kojem Čačić objašnjava svoje viđenje situacije.
– Ja sam otišao u zatvor. Ivan Vrdoljak je preuzeo resor i sve pripremljene materijale pa je 2013. donio akcijski plan u skladu sa svim našim intencijama, s tim što je predvidio daljnje smanjivanje ugovorene cijene vjetroenergije sa 71 lipe po kWh na 53 lipe, što uz stalno unapređenje tehnologije, prema procjeni Ministarstva, vjetroelektrane i dalje čini unosnima. Još od 2012. znalo se da će tarifni sustav morati biti izmijenjen i korigiran, a kada je donesen u jesen 2013., predviđeno je da stupi na snagu – 1. siječnja 2014. U međuvremenu je, mjesec dana prije Nove godine, taj tarifni pravilnik izmijenjen na način da se poticaji za solare isplaćuju samo onima koji će instalirati elektrane, a ne onima koji imaju solar na krovu, kao što su, primjerice, škole, vrtići… A to je pogrešna strategija.
Ali još se ne vidi gdje je tu problem…
– Prvi alarm upalio se kod raspodjele planirane kvote proizvodnje solarne energije. Za to je alocirano 12 MW, što s obzirom na cijenu nije ni tako malo – kao 50 MW iz temeljne proizvodnje. Način raspodjele pravilnikom je određen više nego bizarno – ugovor dobiva tko prvi preda zahtjev! I što se dogodilo? Svih 12 MW otišlo je, doslovce, u – jednoj sekundi. Na pošti u selu Bajakovu unaprijed predana dokumentacija otpremljena je izjutra u 7 sati 0 minuta i 1 sekundu. O tome se pisalo po novinama, ali nije privuklo pažnju. Šef poštanske poslovnice potvrdio je da je zaprimio zahtjeve unaprijed, pa su svi ugovori otišli maherima iz sela udaljenog sat vožnje od Osijeka. Bilo bi najnormalnije da se smjesta poništio natječaj, ali do toga nije došlo. To je, uostalom, bila prava sitnica u odnosu na ono što je uslijedilo…
Vjetroelektrane?
– Odjednom se otkup vjetroenergije iz planiranih 400 MW povećava na tehnički neodrživih i potpuno nepotrebnih 744 MW. Čak i protivno pisanim upozorenjima službi Ministarstva da neki projekti nemaju svu dokumentaciju, stvar se protjeruje kroz urede i institucije s neviđenom silom i ‘političkom voljom’ koja će, neizbježno, donijeti golemu materijalnu štetu državi! Zašto? Zato jer su ugovori potpisani na staru godinu 2013., dakle 24 sata prije nego što će početi vrijediti nova tarifa, 53 umjesto 71 lipe po KWh! Državne regulatorne agencije HROTE i HERA koje djeluju pod auspicijem Ministarstva gospodarstva potpisuju na podlozi rješenja koje je Ministarstvo izdalo ugovore za 744 MW energije iz vjetroelektrana po tim za trećinu većim cijenama! To će samo jednoj od tvrtki koje su dobile ugovor, firmi CEMP, donijeti 65 milijuna kuna VIŠE svake od 14 godina, znači 910,000.000 kuna POVEĆANJA ugovora. Izjava je predstavnika CEMP-a da bi oni, da ugovori nisu potpisani s cijenom od 71 lipe, odustali od gradnje. Tako bi, zapravo, uštedjeli milijarde kuna hrvatskim građanima, jer tolika alternativna energija sada uopće nije potrebna… No, umjesto da se projekte selektira i vodi restriktivna politika, postupa se suprotno – naknadno u pravilnicima produljuju rokovi za predaju projektne dokumentacije.
Tko je vlasnik CEMP-a?
– U novinama sam pročitao da je to gospodin Bašić, ali ja u to ne bih ulazio, njegov privatni interes je jasan, nije jasno samo to zašto država gura novac u džepove privatnika na takav način da izravno šteti interesu građana Hrvatske? Jer ovo silno povećanje ‘sponzorirane’ energije znači da će se od novaca iz HEP-a, koji je u stopostotnom državnom vlasništvu, ili od povećanja cijene za potrošače, morati namirivati taj neočekivani i nepotrebni gubitak, pa će se pokvariti cijela energetska bilansa.
Kad bi se sve namirilo iz povećane cijene, domaćinstvima bi trebalo povećati račun za 30%, a industriji za 50-100 posto, što je politički neizdrživo, a slomilo bi proizvodnju. Znači – opet isisivanje proračuna, novac iz javnog duga. Je li moguće da Vlada premijera Milanovića to – kolektivno – nije razumjela?
– Moglo bi se pomišljati da nije, ali ne može biti govora o nekoj izoliranoj akciji malog broja ljudi koji su to proveli svima iza leđa, jer je najvažniju ulogu u realizaciji toga posla obavila saborska većina Kukuriku-koalicije.
Zašto je bila potrebna podrška Sabora?
– U času kad već raspolažemo novim izračunom koji jasno kaže da nam ni onih 400 MW, a nekmoli novih gotovo 750 nije nužno vis-à-vis europskih propisanih kvota, nego možemo postupiti kako nam tehnički i ekonomski najbolje odgovara, saziva se u rujnu 2015. saborska sjednica i donosi novi Zakon kojim se suspendiraju važeći tehnički uvjeti operatora prijenosnog sustava. Tada se već znalo da nam ne treba ni 400 MW, jer smo novim izračunom zadovoljili EU uvjete, dok 750 MW mreža ne može podržavati. Unedogled se produljuje rok za izradu projektne dokumentacije kako bi svi ti maheri koji su dobili ugovore dospjeli sve iskemijati, jer inače, naravno, mnogi od njih ne bi bili kadri…
Nitko se u Saboru nije usprotivio tom zakonu?
– Samo Mirela Holy. Ali to su sve vješto izveli – na sjednici kojom je predsjedala Dragica Zgrebec taj novi zakon ‘podvučen’ je pod inicijativu Milanke Opačić, ministrice socijalne skrbi, da se najsiromašnijima oprosti na državni teret račun za struju do 200 kuna, što se realno moglo napraviti i bez izmjena zakona, podzakonskim aktima, jer su takve mogućnosti već bile predviđene tim zakonom.
I tako je uz Milankin oprost po 200 kuna za nekoliko stotina najsiromašnijih otišlo po dvjesta milijuna kuna najbogatijima! Zaista neobična zakonodavna inicijativa socijaldemokrata koji se na idejnom planu žustro bore protiv ‘neoliberalizma’.
– Što je najzanimljivije, zakon je prošao iako nije valjano izglasan. Za nj je diglo ruke 75 zastupnika, prosta većina prisutnih, a ne propisana apsolutna većina od 76 koja se traži za ‘organske’ zakone. ‘Organski zakoni’ su posebno važni zakoni koji afektiraju dobrobit svih građana, a da i ovaj spada u tu kategoriju, pokazalo se kad je Sabor isti zakon pokušao donijeti još 23. siječnja 2014. Tada su također skupili samo 75 glasova ‘za’, pa je zakon suspendiran. Dakle, nesumnjivo je identificiran kao organski zakon, ali je s istom podrškom sada prihvaćen i obnarodovan. Što to znači? To znači da je politička vlast svjesno omogućila realizaciju tih potpuno ludih ugovora za vjetroelektrane, kojima će se silno oštetiti državni proračun.
Jesu li nam vjetroelektrane jedini, najbolji izvor zelene energije i koliko je, zapravo, potrebno u nju ulagati? Što je s bazičnom proizvodnjom, recimo s ugljenom?
– Glavna je hidroenergija. Mi smo drugi u Europi po neiskorištenom hidropotencijalu, stupanj iskorištenosti je 50%, ali ne bi ni trebalo ići na punu iskorištenost pa graditi na svakom potoku, ali ima još jako puno prostora za investiranje u tu obnovljivu energiju. Brane su, naravno, intruzivne, ali i vjetroparkovi, za koje ovo područje nije ni izdaleka idealno. Bili smo svrstani u donju trećinu lokacija po isplativosti s obzirom na nepostojane vjetrove, ali se to sad dosta promijenilo s obzirom na napredak tehnologije – kompjutorsko upravljanje vjetrenjačama, promjenjivi korak elisa itd. Ipak, najidealnije su pozicije na oceanu, gdje pušu stalni vjetrovi, na zapadnim atlantskim obalama. Što se tiče ugljena, iz ugljenih TE dobivamo u Hrvatskoj 6,5% energije, dok je europski prosjek – 35%, u Njemačkoj 40%, u SAD-u više od 50. Znači, ima tu još prostora, bez obzira na to što kao turistička zemlja moramo opservirati najviše ekološke standarde.
