AUTOR: Kristijan Krkač
Neki meni sasvim nepoznat čovjek Josip Tomaško, inače tehnički tajnik mlađih uzrasta hrvatske nogometne reprezentacije, ne može se načuditi zašto se neki mladi igrač Bayerna Fabian Benko, rođen 1998. godine, još nije odlučio za koju reprezentaciju želi igrati, tj. onu Njemačke ili onu Hrvatske. Činjenica je da su njemački reprezentacije mlađih uzrasta nešto postigle na velikim natjecanjima, a nisu se na njih samo rijetko plasirale poput hrvatskih. Poredba rezultata seniorskih momčadi izlišna je i besmislena. Benko je igrao za Njemačku reprezentaciju U 17, a 19. 08. 2016. nastupio je i za seniorsku momčad Bayerna ušavši s klupe umjesto A. Vidala.
Odluka o tome za koju reprezentaciju igrati u prvom redu nije pitanje vezano ni uz što nacionalno, nego prije toga uz sve nogometno. Radi se o izboru između igranja za reprezentaciju koja redovito nastupa na velikim natjecanjima i tamo osvaja visoka mjesta, tj. za nogometnu velesilu ili za reprezentaciju koja se ne kvalificira baš uvijek na velika natjecanja, a i tamo u prosijeku uglavnom ispada u prvom krugu natjecanja (najveći uspjesi su joj jedno četvrtfinale Europskog prvenstva i treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u 26 godina suvremenog postojanja, tj. od 17. 10. 1990. godine). Radi se dakle o tome treba li nastupati za svjetsku nogometnu velesilu, ili za drugorazrednu reprezentaciju? Mislim da izbor svakog razumnog športaša ovdje zaista ne postoji. Možda postoji, ali tek u drugom planu, i pitanje treba li kao Hrvat po ocu i majci nastupati za Njemačku ili Hrvatsku? Ako bolje pogledamo europske reprezentacije počevši od Norveške i Švedske na sjeveru, preko Francuske i Njemačke u središtu, pa do Portugala, Švicarske, Austrije i Italije na jugu, to se pitanje može činiti suvišnim.
No nasuprot ovim pitanjima, možda se postavlja i sasvim novo pitanje za nove generacije mladih nadarenih igrača koji stasaju u izvrsnim nogometnim školama trofejnih europskih klubova. To je pitanje cijele nogometne karijere i pitanje kojim tijekom se ona uopće može odvijati. Standardni član prve momčadi u 10-15 najjačih europskih klubova godišnje odigra zasigurno 90-ak ako ne i više utakmica ako se uključe pripremne, prijateljske i reklamne po kojekakvim svjetskim turnirima. Dodati tome ili oduzeti od toga nastupanje u reprezentativnim prijateljskim i kvalifikacijskim susretima i redovito igranje europskih i svjetskih prvenstava za jaku reprezentaciju znači dodati ukupnom broju godišnjih utakmica još barem 15-ak, a to nije mala stvar i prije ili kasnije ostavi neposredan ili posredan trag na karijeri.
Pogledajmo samo sudbinu Modrića kojem se danas divimo, iako je jasno da je na zalasku karijere i da je ovakve partije trebao pružati ako ne već u Dinamu, onda barem u Realu i to kao 5 godina mlađi, ali nije jer su mu na karijeru utjecali imbecili koji su ga iz Dinama poslali na posudbu u Zrinjski i Inter (pa smo mi nadobudni odlazili Zaprešić, ne zato što navijamo za Inter, nego zato što smo željeli gledati genija na djelu). Kao da to nije dovoljno, još mora igrati i za Hrvatsku koja nema trenera otkad je on član reprezentacije, pa se i tu mora patiti. I sad kazati da Benko treba igrati za Hrvatsku ili se poput navedenog Tomaška čuditi kak pura dreku ili picek glisti da zašto još uvijek nije pristao igrati za Hrvatsku elementarna je nepristojnost i nerazumijevanje športskog i ljudskog izbora.
P.S.
Kaj se mene osobno tiče ne bu Benko ništ manji Hrvat ak bu igral za Bayern i Njemačku, ali bu uz to i veći i uspješniji igrač, a to je prvo kaj svakome treba željeti.
