U nekima se od te silne „simbioze“ koju imamo s politikom probudio i fajterski duh

Piše: Snježana Nemec

Svjedočimo „napetoj“, pomalo i smiješnoj situaciji gdje se političari, što verbalno, što fizički obračunavaju. Svjedočimo i našim podijeljenim reakcijama pa je nekima to u potpunosti necivilizirani čin, a u nekima se od te silne „simbioze“ koju imamo s politikom probudio i fajterski duh.

Dakle, ponovno navučeni na neko stanje koje nije ni za raspravu jer po parlamentima su se oduvijek povisivali glasovi, tiho ili bučnije izgovarale neprimjerene riječi i pokoji udarci zadani, neovisno s koje strane dolaze pa ne vidim zašto bi to bila naša neka posebnost. Posebno u činjenici da smo ipak samo ljudi koja se danas toliko licemjerno opovrgava.

S obzirom da se tu ne radi o Darwinovom „Porijeklu vrste“ i nekom grandioznom preokretu koji je izvršen u ljudskim umovima i njihovim predstavama o dotadašnjem svijetu i životu, bit ću kratka.

Stvari su odavno već poznate, i ne samo kod nas, a sve se svodi na sažetak političkih zbivanja i nezbivanja koja su se morala zbiti, na uzročno- posljedičnu vezu, akciju reakciju, na borbu za opstanak koja je ionako osnovni zakon života na zemlji.

I naravno na pitanje – gdje su granice, zašto ih nemaju, a pritom ne mislim na granice ovih obračuna već one koje su davno trebale biti postavljene.

Ako susjedu iza dana u dan tolerirate da njegove vrećice za smeće prolaze čistilište ispred vaših vrata prije spuštanja u smetlarnik tada će vam uvijek biti pred vratima. Ako mu ozbiljno i odlučno date do znanja da to više nećete tolerirati, budite sigurni da ste problem riješili. Ako svima onima koji se ne mogu nazvati domoljubima, a pri tom mislim na definiciju domoljuba koja podrazumijeva istinu i kritičko mišljenje tolerirate verbalne ispade, mržnju, neistinu, nepojmljivu drskost, tada nema razloga da ne nastave. Tada se ljutnja, nezadovoljstvo ne prebacuje na takve već na one koji to dopuštaju.

A dopuštanje više nije ni stvar interesa već suludog suprotstavljanja ljudskoj prirodi i sukobljavanja sa zdravim razumom.

Nije više uopće važno ni ono čemu čovjek stremi, a svatko od njih ili nas stremi nečemu, već je važno koliko njegov cilj odgovara njegovoj osobnosti, koliko je oslobođen od utjecaja sa strane i sa kojom snagom ostvaruje svoju težnju, zasnovanu na sebi samom, ni od koga propisanu, ni od koga nametnutu i ničim sugeriranu ili barem sa zdravim granicama jer svi smo mi danas ovisni o nekome ili nečemu. Budi što god hoćeš, ali budi dosljedan sebi do kraja su riječi koje se mogu staviti kao epigraf čitave filozofije morala.

I zato ne čudi kada smo, kroz neki film ili događaj na strani nekog prijestupnika koji je iznad poštenog čovjeka ili jedne prostitutke koja je iznad uzorne žene jer su više svoji, više originalni jer se snažnije bune protiv nametanih obrazaca ponašanja i obveza jer teže biti ono što jesu.

Ono o čemu pričam je kao scena kojoj sam svjedočila neku večer. Na klupici, dok se polumrak vuče sjede klinci. Flaša vina, obrijani, mračni, iako još nije jasno zašto. Ni veliki ni mali. Negdje između. Međuprostor potrage za jedinstvenim i trajnim, i pitanja – tko sam ja. Ali onaj koji prođe mogao je čuti Debussia i Chopena, uz pokoji jasni komentar. Stvorena je odrednica oko koje jednog dana neće biti pregovaranja i nagodbi.

Facebook Komentari