Kakva nam je to diplomacija: Bošnjaci imaju Izetbegovića, Srbi Dodika, a Hrvati – čini se nikoga

Piše: Snježana Nemec

Osnovna funkcija diplomacije je predstavljanje svoje države u inozemstvu i promicanje njezinih interesa i ciljeva. Ona je zadužena da kao instrument provodi vanjsku politiku. Ona u sebi sadrži i obvezne konzultacije sa zemljom pošiljateljicom.

Unatoč negiranju Ministarstva vanjskih i europskih poslova, ostaje nepoznanica je li se veleposlanik Del Vechio konzultirao sa Zagrebom prije nego je otišao u Banja Luku na svečani prijem u Administrativni centar Vlade Republike Srpske.

Međutim, ostaje činjenica da je tamo bio za razliku od gotovo cijelog diplomatskog zbora u BiH, osim Srbije i Rusije koji je proslavu dana Republike Srpske ignorirao.

I trebalo je ignorirati, jer radilo se o davanju počasti na dan 9. siječnja 1992., kada je samozvana “skupština srpskog naroda”, kojom su upravljali Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik donijela odluku o proglašenju “republike srpskog naroda u BiH“. Davanju počasti posmrtno odlikovanom srpskom zločincu Slavku Lisici, koji je u Hrvatskoj osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina na području Dalmacije, i neustavno proglašenom danu koji je Ustavni sud BiH 2015. godine ocijenio diskriminirajućim za Hrvate i Bošnjake.

Poražavajuća je to činjenica za hrvatsku diplomaciju. Međutim, čiji je to gaf i svojevrsni diplomatski skandal u potpunosti je sada irelevantno.
Esencijalno je pitanje, i ne samo sada, kakva nam je to diplomacija. Neki analitičari skloni su optužiti Del Vechia da je ovim činom negirao kompletnu hrvatsku politiku, ne ulazeći kakva je to zapravo politika, i ne ulazeći u sav taj složeni odnos i takozvani bosanski lonac koji se godinama kuha u BiH.

Ako je Del Vechio otišao na svoju ruku, čemu nisam sklona vjerovati tada se postavlja pitanje kakve to diplomatske predstavnike imenuje Hrvatska. Ako se konzultirao sa Zagrebom postavlja se pitanje kakva nam je to hrvatska diplomacija, i kakva se to politika vodi. Je li, zapravo pa i sada hrvatska politika upala u novu zamku svoje stare taktike i strategije prema BiH.

Nerijetko smo čitali o gafovima diplomacije pa i radnjama diplomata koji su predstavljali sve ono što se ne smije događati u diplomaciji, a neki postupci nisu se smjeli događati nigdje, barem ne u uređenim društvima. Oni koji su imali dodirne točke s diplomacijom mogli bi pričati o višegodišnjem neredu, krivom poimanju moći kao izmišljenom, a ne stvarnom potencijalu, i shodno tome lošem kadroviranju, nerazumnom ponašanju s te pozicije moći, i svojoj jalovoj borbi sa sustavom. Dubrovačka je Republika diplomatske predstavnike birala iz redova plemstva, iz uglednoga građanstva i službeničkog osoblja. Danas imamo politički postavljene predstavnike koji svoji vještinama i znanjem odudaraju od karijernih diplomata što nas opet dovodi do konstante u našem društvu, a to je loše kadroviranje pa tako i kroz diplomatsku mrežu

Obiježavanju dana Republike Srpske prisustvovao je i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. HDZ BiH, dan poslije u svom priopćenju ne osvrće se na sam čin sudjelovanja već se fokusira na “spin propagandi političkih i medijskih elita u Sarajevu” te obračun sa Čovićem. Čović smatra kako je riječ o zlonamjernoj i štetnoj propagandi pa na Twitteru objavljuje: “Samo bezuvjetnim uzajamnim priznanjem, uvažavanjem i poštovanjem možemo unaprijediti odnose u našoj domovini BiH, a u interesu zajedničke EU budućnosti i prosperiteta svih konstitutivnih naroda. Zaustavimo zlonamjernu i štetnu propagandu, medijska podmetanja i dezinformiranje. Okrenimo se jedni drugima i gradimo odnose povjerenja na temelju ustavnih načela konstitutivnosti i legitimnog demokratskog predstavljanja! STOP MRŽNJI!“

U osnovi, Dragan Čović je svojim odlaskom zapravo pokazao savez s Dodikom, a protiv bošnjačke politike, što je za poznavatelje prilika u BiH, jačanju te iste bošnjačke politike i položaju samih Hrvata razumljivo.

S druge strane radi li se tu samo o savezu? Monsinjor Topić upozorava kako zadnje godine donose čudno izobličavanje istine i stvarnosti, jer su nekim hrvatskim stankama sada veći neprijatelji bošnjačke nego srpske stranke, a pri tom nitko ne govori o stanju u Republici Srpskoj gdje su Hrvati gotovo nestali, a malobrojni koji su ostali potpuno su obespravljeni.

Bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Wolfgang Petritsch ne štedi riječi kritike na račun Dodika i Čovića, predstavljajući ih osobama koji vlast koriste isključivo za osobni probitak. Ne štedi ih ni sadašnji Ured visokog predstavnika te otvoreno optužuju i HDZ BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) za namjerno opstruiranje donošenja izmjena zakona o kaznenom postupku, a čelnike tih stranaka Dragana Čovića i Milorada Dodika za ponašanje koje pogoduje širenju kriminala i korupcije u državi. No i međunarodna zajednica godinama prisutna u BiH priča je za sebe.

Čini se da godinama hrvatska politika, a samim time i diplomacija ne zna i nema osmišljenu i jedinstvenu politiku prema BiH pa tako i prema Hrvatima.

U BiH se, na žalost, povijest poigrala s njezinim ljudima. Daytonski sporazum navukao je “luđačku košulju” cijeloj BiH, nemoguće konstrukcije, sastavljene od 14 parlamenata i vlada jedino mogu govoriti o daljnjem životu u agoniji kao najrealnijem za sada.

Ono što i dalje ostaje problem je pitanje položaja Hrvata u BiH. Bošnjaci imaju Bakira Izetbegovića, Srbi Milorada Dodika, a Hrvati, čini se nemaju nikoga ili ne barem one koji mogu artikulirati svoje interese. Na globalnoj razini ili na jugoistoku događa se svašta, što sa sobom nosi rizike i spremnost odgovora na iste. Je li Hrvatska u stanju odgovoriti na te rizike? Je li hrvatska diplomacija tada spremna zastupati interese i ciljeve Hrvatske? Kako za sada stvari stoje, nije.

Facebook Komentari