Je li nestala migrantska kriza? Viktimizam i (ne) odgovornost

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Tema je ozbiljna. Kao plima i oseka ona ispunjava naš medijski prostor. Došla je zima i kao dao je problem nestao! Vidjet ćemo na proljeće… Jasno je kao dan da se ne radi o jednostavnoj stvari, da su interesi mnogostruki a problemi konkretni i višestruki. Međutim, bez jasnih načela i odluka te bez temeljitog, sustavnog i svrsishodnog rada, sve će ostati više-manje isto, ili eventualno, postati gore. Jako je neodgovorno od naših elita što redovito šire beznađe, svađe, probleme a ne nadu, suradnju i solucije. Tko je tu odgovoran? Ili bolje, tko je tu neodgovoran?

MODA STRAHA, NEMOĆI I VIKTIMIZMA

Opasne su mode. A ne govorim o zadnjoj Viktorijinoj modnoj reviji. Nažalost, naši mediji, uglavnom šire poruke nemoći i straha, viktimizma i fatalizma. To je vrlo neodgovorno s njihove strane. U slučaju migranata i izbjeglica ponajbolje možemo vidjeti medijsku manipulaciju i interese koje očito nisu podređeni istini. Trenutno stanje (2018/2019) nije tako kako se prikazuje. Ozbiljno je, ali nije ni blizu onog alarmantnog stanja 2015. godine. Međutim, situacija je ozbiljna, jer problem nije nestao. A i neće! Još je veći problem taj da mi kao pojedinci i kao društvo nismo još jasno zauzeli stav te, shodno tome, i čvrstu odluku da se suočimo s migrantima, da se suočimo sa nama samima!

OGLEDALO NAS SAMIH: PRILIKA!

Možemo uzeti temu migrantske krize kao pouzdano i duboko ogledalo nas samih.

Gledamo li sebe kao nemoćne osobe, puni straha i bez mogućnosti da preuzmemo stvari u svoje ruke? Ne možemo li svi zajedno – kao društvo – pokušati promijeniti na bolje naš zajednički život?

Prečesto čujem jadanje i iskaze nemoći, prihvaćanje nepravde i nekako pomirenje sa tužnom sudbinom koja nas je zadesila mimo našeg „cjeloživotnom“ angažmanu. Žrtve smo prilika i sudbine, žrtve smo i nas samih. Htjeli bi ovo, htjeli bi ono, ovo ne valja, ne valja ni ono, ali kad si postavimo pitanje što smo konkretno poduzeli u vezi i najmanje stvari, česti odgovor je: ništa! Ili: to nije moja odgovornost. Ili: ma nemam ja vremena za to, imam većih problema i drugih briga.

Tko odustaje od aktivnog pristupa, od pouzdanja, suverenosti, odgovornosti i angažmana ostaje u još nezahvalnijoj poziciji i stanju: stanju nemoći, frustracije, straha, tuge i jada. Moglo je biti drugačije a nije…

TKO JE ODGOVORAN? TKO NIJE ODGOVORAN?

Ali hajmo na kratko preuzeti temu odgovornosti i vratiti se na početnu temu migranata. Zanimaju me načela, principi, a onda ćemo ih što bolje pokušati primijeniti u stvarnost. Nije to lako!

(1) Hodamo gradom i vidimo ranjenog čovjeka na ulici. Čija je on odgovornost? Jesmo li ga mi ranili? Nismo. Možemo li mu pomoć? Vjerojatno. Budemo li zvali hitnu ili barem pokušali nešto da ga spasimo? Ja sa nadam!
(2) Sada hodamo selom u zimskoj noći. Hladno je i mračno. Čujemo plač. Približimo se i nađemo dijete kako plače. Budemo nastavili svojim putem bez da se zaustavimo i vidimo o čemu se radi? Možemo li uopće reći, pa nisam ja odgovoran za to!
(3) Vidimo nepravdu, krađu ili svađu u kojem jedna strana trpi batina. Možda ne možemo mi sami zaustaviti provalnika ili nasilnika, ali baš i ne možemo okrenuti glavu i reći: to nije moja odgovornost.

ODGOVORNOST PREMA NAMA SAMIMA

Je, ja mislim da je sve to naša odgovornost! Ako ne zbog drugih altruističkih razloga i moralnih imperativa, mislim da imamo određenu odgovornost prema nama samima. Prema muškarcu ili ženu koju želimo biti. Prema čovjeku koje želimo postati.
Jako je tužno ako nas je strah toliko paralizirao da više ne možemo izaći iz sebe i iz naših potreba, jer onda smo odustali od najboljeg dijela nas samih. Onda više gotovo i nismo ljudi. Onda nemamo više niti pouzdanja, niti hrabrosti, niti znanja, niti snage da se suprotstavimo prilikama i neprilikama. Onda smo od svjesnog čovjeka, pun mogućnostima, slobodne i odgovornosti, postali marioneta sudbine, dio krda koji je sretan ako samo dobije nešto hrane i koji ne teži ničemu višem.

A opet, ne možemo od drugih sve to tražiti. Ali možemo od sebe! Tu odluku svatko od nas mora donijeti, i to ne jednom zauvijek, već svakim danom. Ljutne, razočaravanje, prijevare, slabosti, sve će nas to zadesiti. Ali nakon prespavane noći i poštenog obroka, možemo krenuti još jednom u bitku sa vjetrenjačama sudbine. Sadašnjost ne mora ostati ono što jest. Zapravo nikada ne ostaje ono što jest.

IMAMO LI DOSLJEDAN STAV PREMA MIGRANTIMA?

Imali li Hrvatska jasan i dosljedan stav prema migrantima? (Pazite, možemo govoriti i o Hrvatskim migrantima koji svakodnevno odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku ili Kanadu). Ali hajmo se držati uže teme.

Postoje li jasna pravila igre? Poštuje li se zakon?
Uhvaćen je ilegalan migrant koji prolazi Hrvatskom. Što mu se onda desi? Dobi pendrekom po glavi pa ga se vraća u Bosni? Pa nije valjda istina da mu se razbije mobitel i oduzme novac koji ima sa sobom? Ako je tražio azil, poštuje li se postupak ili, dok on traje, on je već slobodno nastavio svojim putem i nestao bez traga… A ako je provalio u vikendicu, nekoga pokrao ili nasilno postupio prema policiji, civilu ili čak među sobom, može li ga se samo vratiti u Bosnu? Nema li kazne?

Koja je onda poruka? Pa nije valjda: možete činiti što vas je volja! Ovo je vaša zemlja, vaša prava su važnija od naša, mi smo slabiji od Vas. Vi ste u poziciji moći a na nama je da se bojima i da strepimo što vi odlučiti raditi s nama. MA NEMOJ!

PREBACIVANJE (NE) ODGOVORNOSTI;

EU, Njemačka ili već tko je odlučio da se ih pusti. Onda, valjda imamo toliko suverenosti i snage (još uvijek imamo!) da napravimo koridor i da u kontroliranim uvjetima im omogućimo put prema svom cilju. Opasna neodgovornost. Vrlo opasno prebacivanje odgovornosti. Jer sada dolaze iz istoka, ali za dvadeset godina bi mogli doći i za zapada. Držimo li do suverenosti našeg teritorija? Je li načelno možemo dopustiti da se ljudi šetaju po našem teritoriju, bili oni opasni ili ne? Ako nema papira, doista ga se ne može deportirati u matičnu državu?
Nisam ja za neki Goli Otok, ali sigurno se ne smijemo kao država pustiti – ispričavam se na izrazu – zajebavati i da tu svatko može što mu je volja. Solidarnost da, imbecilnost ne! Ako kao samostalna i suverena država odredimo pravila igre (čitaj: zakon) i primijenimo isti, onda je stvar jednostavna. Ako pošaljemo vojsku na granicu te od onih koje uhvatimo činimo primjer drugima:

a) Prvo primjer solidarnosti i integracije (po naših uvjetima i u kontroliranoj sredini držeći se jednog razrađenog plana) ili ako to ne uspije
b) Primjer moći i sile: nema nepoštivanje zakona, nasilje prema našim ljudima i snagama. Pucamo prvo u zrak, onda u nogu, a ako treba… (ne smijemo doći do toga, zadnjeg resursa moći: sila!)
Onda bi se stvari ubrzo popravile.

TKO JE TU U POZICIJI MOĆI?

Migranti, bili oni 20.000 ili 1.000.000, ili mi: 4.000.000 Hrvata ili 742.000.000 Europejaca? Tko drži novac, tehnologiju, policiju, vojsku i dr?
Možemo milom, možemo i silom. Ali hajmo dosljedno postupati. Jer ako policija i službe ne štite ustavni poredak i građanstvo izgubi povjerenje u njih, onda je alternativa zastrašujuća. Ako nas policija ne brani, pa neće valjda ugrožena područja i građani stvoriti para-vojne skupine koja će rješavati stvari na terenu. To će se sve prije ili kasnije okrenuti protiv nas. Valja institucionalno djelovati. Zakon je tu. Ako ga treba mijenjati, neka se to i napravi. Ali tražim odgovornost nadležnih.

ŠTO NAPRAVITI?

Trebamo li radnika (konobara, čobana, bauštelaca, farmera, spremačica itd.)? Imamo li nerješivih demografskih pitanja i prijetnji?
Čak ne moramo pristupati ovoj temi solidarno i kršćanski (navodno smo i jedno i drugo). Možemo pristupiti krajno utilitarističko i čak makijavelističko. Trebamo li jeftinu radnu snagu? Trebamo li ljude da nasele ona područja koja su napuštena i da rade one poslove koje hrvati ne žele ili im se ne isplati raditi? Čak i zauzimajući ovu krajno utilitarističku, egoističku, makijavelističku i gotovo neljudsku poziciju mogli bi bolje pristupiti ovom migrantskom problemu.

TKO JE MOJ BLIŽNJI? (Lk 10, 29)

Ali hajmo se vratiti na početak i uz prispodobu Milosrdnog Samaritanca (Lk 10, 29) završiti ovu kolumnu.

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. 31Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. 32 A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. 33 Neki Samaritanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se 34 pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. 35 Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
36 »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike? «37 On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Na to mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Pri kraju poznate i meni osobito drage prispodobe postavlja se pitanje:

Tko je bio njemu bližnji?

Odnosno tko je naš bližnji? Obitelj, prijatelj, susjed, sugrađanin, svaki čovjek?

U nevolji se poznaju junaci! A okolnosti ne biramo bi. Prilike valja iskoristiti a čovjeka u nevolji pomoći. Ako ne zbog drugih razloga, možda moramo biti drugima „blizak“ zbog nas samih! Jedno od stvari koje najviše fale u Hrvatskoj je jedinstvo i bliskost koja pomiruje razlike, odnosno koja omogućava kompromis da se ozbiljne projekte realiziraju na korist svih a ne samo nekih. Fali nam pouzdanja, sigurnosti i vjera u svoje mogućnosti i u to da se zbilja može promijeniti na bolje, i to ne slučajno, već naših radom, voljom, trudom, znanjem i suradnjom.

Ne fali nam kapitala i prilika, fali nam organizacije, iskustva, znanja i suradnje. Patimo od viktimizma i individualizma. Patimo od simptoma i od bolesti, a lijek ne uzimamo, doktora ne slušamo, nastavljamo raditi ono što smo od uvijek radili a što, očito, sada više ne funkcionira u onoj mjeri koji je prije funkcioniralo.

Trebamo se mijenjati, a mijena je teška. Za mijenu moramo odustati od mnogo toga: starih navika, starih predrasuda, vlastite sigurnosti i pasivnosti, viktimizma i ustaljenog puta. Morali bi krenuti svojim stopama i svojim putem. A gdje će nas iste odvest ili gdje želimo doći, to, umnogome, ovisi o nama!

Facebook Komentari