Političko jedinstvo suprotnosti: Hrvatska u političkom faktoringu i pravosudno rasplitanje Agrokora

Piše: Ante Samodol

Hoće li 2019. godina biti početak odlučnog pravosudnog rasplitanja mreže financijskih, vlasničkih i političkih odnosa unutar strukture Agrokora?

Neće. To ne odgovara nikome, premda će brzo doći kraj svibnja kad DORH-u istječe dodatnih šest mjeseci za istragu. Agrokor će u međuvremenu čak i ime promijeniti.

Ako su Mrak usluge i “osvijetlile” neki mail u analizi komunikacije u sustavu, velika je vjerojatnost da se nikada neće “rasvijetliti” motiv i namjera sadržaja raznih poruka i kontakata. Puno je onih na političkoj sceni za koje je slučaj Agrokor završen.

Čini se kako izbjegavanje institucionalne i osobne odgovornosti u rasvjetljavanju uloge raznih dionika traje još od ukidanja Saborskog istražnog povjerenstva. Politički “otkup pravosudnog potraživanja” iliti politički faktoring prema pojedincima nikad nije bio veći. Takvi ljudi čak sjede u Saboru.

Drugi se pokrivaju stranačkim političkim plaštom, a neki su očinskim zaslugama i brigom u milosti vlasti. Na tom tragu je Vladino i Saborsko usvajanje (19. listopada 2018.) godišnjeg izvješća Hanfe za 2017., uz istodobno nepostojanje mišljenja Vlade o godišnjem izvješću za 2016. koje je u saborskoj proceduri još od 26. srpnja 2017. Ovdje najbolje razumijem odnose, nadležnost i događaje pa zato pišem o faktoringu i Hanfi.

Iako je vjerojatni vladin motiv šutnje o ključnoj 2016. i prihvaćanja izvješća Hanfe za 2017. u svjetlu “već riješenog problema”, Vlada se ovakvim ponašanjem ne samo ruga bivšoj potpredsjednici Vlade, nego i ohrabruje Gazdu u njegovom dokazivanju urote. Premijer je osobno potpisao Zaključak Vlade da je ta agencija za 2017. čista, a o 2016. godini šuti kad su u pitanju mjenično poslovanje (Zakon o faktoringu) i korporativno upravljanje (Zakon o tržištu kapitala) te preuzimanje dioničkih društava (Zakon o preuzimanju dioničkih društava). Kao da sva dramatika u 2017. ne proizlazi iz kulminacije stanja u 2016. i prije.

Institucionalna čistoća sveukupnog djelovanja Gazde je potvrđena Hanfinom pasivnošću i vladinim usvajanjem izvješća za 2017., čime im se potvrđuje da su svojim radom ispunili zakonske ciljeve Hanfe (provodili nadzor zakonitosti rada subjekata nadzora i sačuvali stabilnost financijskog sustava). Jednostavno, Agencija nije utvrdila nepravilnosti u poslovanju oko sustava Agrokor, a to im je naposljetku priznao i Sabor. Zašto ne. Teško razumljivi, partikularni i trenutni politički interesi političara često nadilaze trajne i održive zdrave interese države u cjelini. Priča u nastavku to potvrđuje.

Ne postoji niti jedan zakon donesen od osamostaljenja Hrvatske do ovih dana koji tako duboko i brutalno razotkriva koloplet političkog, poduzetničkog i financijskog klijentelizma kao što je to Zakon o faktoringu. Inače, poslovi otkupa nedospjelih potraživanja (faktoringa) su se odvijali i prije donošenja ovog zakona, a nadležnost nad poslovima faktoringa pripala je Hanfi prema Zakonu o Hanfi iz 2005. godine. Samo rijetke zemlje imaju poseban zakon o faktoringu. Ipak, politika neplaćanja računa kao kultura življenja najvećih poduzetnika dovela je poslove faktoringa do neslućenih dimenzija, naročito od 2013. godine.

Tako je važeći Zakon o faktoringu (NN, broj 94/14), donesen u vrijeme SDP-ove Vlade, stupio na snagu 8. kolovoza 2014. godine s rokom usklade od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu, što znači do 8. kolovoza 2015. godine. Ovo nije prvi niti zadnji slučaj da se subjektima na koje se zakon odnosi osiguravaju primjereni rokovi prilagodbe, a godina dana to sigurno jest.

Međutim, Vlada RH (SDP) je na sjednici održanoj 30. srpnja 2015. godine donijela Uredbu o izmjeni Zakona o faktoringu. Rok usklade propisan člankom 117. Zakona o faktoringu, Uredbom je produljen do 31. ožujka 2016. godine. Ali, to nije sve, Vlada RH (HDZ) 21. travnja 2016. donosi Zakon o izmjeni zakona o faktoringu kojim odgađa njegovu primjenu sve do 31. prosinca 2016.

Razumno je zapitati se što je bio povod ovakvog rješenja – da SDP-ova Vlada čak posebnom Uredbom prolongira primjenu za dodatnih 9 mjeseci, a HDZ-ova Vlada, po isteku ovog roka odgode primjene od 21 mjesec, odgađa primjenu Zakona za dodatnih 9 mjeseci, što ukupni rok odgode primjene zakona diže na 30 mjeseci, odnosno 2,5 godine. Ako se zna da u poslu faktoringa sudjeluju: banke, faktoring društva, dobavljači i kupci, postavlja se pitanje kome i zašto je trebala ovakva prilagodba? Ili, na osnovu kojih parametara je 2014. SDP-ova Vlada procijenila da joj Zakon treba, a na osnovu kojih parametara da joj ipak ne treba sve do prvog kvartala 2016.? I naravno, zašto HDZ-ovoj vladi ovaj zakon ne treba sve do kraja 2016.?

Odgovor na prethodna pitanja je stigao već krajem 2016. i početkom 2017. Ključni problem zašto se primjena zakona prolongirala jest činjenica da je Zakon o faktoringu (a tako je i trebalo) definirao da je funkcija faktoringa financiranje, a ne kreditiranje i otkup mjenica koje nisu proizašle iz isporuke robe i usluga. Tako je (Članak 12, st. 2) definirao: Faktoring društvo može vršiti otkup samo onih mjenica koje su izdane kao sredstvo podmirenja tražbine nastale s osnove isporuke dobara i pružanja usluga u tuzemstvu ili inozemstvu.

Dakle, eskontiraju se samo one mjenice koje imaju pokriće u isporuci robe i usluga, a ne mjenice koje nisu pokrivene robno-financijskim odnosom.

Ove odredbe su očito početkom 2017. otvorile pandorinu kutiju odnosa između politike, velikih poduzetnika, financijske industrije i nadzornih tijela, ali i odnosa unutar sustava koji se zvao Agrokor. Isplivala su sva čuda odnosa u financiranju sustava putem mjenica bez pokrića u isporuci roba i usluga, a ostalo je i pitanje tko je i na koji način čak dvije suprostavljene vlade “uvjerio“ u nužnost jedinstva kod prolongiranja primjene Zakona.

Ako krenemo od politike, tada su dva ministra financija (Lalovac i Marić) kao prve instance, najpozvaniji da objasne što je bio njihov stvarni razlog odgode. Pri tome ne mislim na obrazloženja koja se pišu u prilogu Zakona, već na ona suptilna uvjeravanja o kojima se nikad ne piše u obrazloženju. Naravno da nisu ludi (posebice sada) da o tome govore javno. Da, to se kod nas zove politička odluka.

Tako u SDP-u nisu vidjeli problem kad su vlastiti zakon prolongirali za 21 mjesec, kad je eskont mjenica 2014. dosegao 4,9 milijardi kuna i kad su faktoring društva prihod od eskonta mjenica povećala sa 128 milijuna na nevjerojatnih 295 milijuna kuna. Sva ova razlika od 170 milijuna oduzeta je iz realnog sektora i prelila se u faktoring društva. Volumen transakcija s mjenicama se povećao u istom razdoblju s 5 milijardi kuna na čak 14 miljardi kuna. Prinos na kapital je 30%! Ništa od toga nije im bio problem – jer to je politika.

S druge strane, kad je HDZ prolongirao Zakon u travnju 2016., prilično cinično i podcjenjivački je izgledale tvrdnje iz dostavljenog Obrazloženja Zakona. Tako se navelo, tobože ako se ne produlji rok usklade sa Zakonom, da će nestati određeni broj radnih mjesta u faktoring društvima i da će se smanjiti porezni priljev u državni proračun od ovakvih faktoring društava. S ovom tvrdnjom se složio i saborski Odbor za financije i proračun koji je prisnažio potrebi prolongiranja primjene Zakona jednoglasno sa sedam glasova. Što je danas sa zaposlenima u faktoringu i koliki porez plaćaju državi svi dobro znamo – nema ničega.

Nema dileme kako su na slučaju odgode primjene ovoga zakona “partija” i “zajednica” svjesno učvršćivali dostignute političke relacije u realnom i financijskom sektoru u državi. Političkom moći izravno se ugađalo dionicima financijskog vrtloga u čijem centru je bio Agrokor. Ipak, u stvarnosti se pokazalo da su obje političke garniture unatoč “jedinstvu” samo ubrzavale snažnu centripetalnu silu financijskog grotla oko tog Agrokora. Naposljetku, sve je preraslo u prvoklasnu političku dramu i skandal. Skandal su, osim grupe Borg, snažno obilježile i mjenice, ponajviše kao instrument kreiranja kreditnog novca.

Mjenica kao financijska poluga

Svima imalo upućenima u suvremene financijske tokove, tržišta kapitala i financijske instrumente, teško je razumjeti kako danas jedan arhaičan instrument – mjenica, koji po Zakonu o tržištu kapitala nije niti vrijednosni papir (nema depozitorij niti poravnanje i namiru) može imati takvu ulogu u financiranju kompanija uvrštenih na burzu u vrijeme dematerijaliziranih vrijednosnih papira. Svi koji su studirali na Ekonomiji u ZG i koji su slušali predavanja pokojnog profesora I. Perišina mogli su čuti da se, stoljećima prije, kvaliteta mjenice (promese) i izdavatelja provjeravala – lizanjem. Jer, ako bi mjenica bila slana, znači da je bila naplativa i da je prošla kroz više (znojnih) trgovačkih ruku koji su je prihvaćali. U suprotnom, neslana mjenica se nije lako prihvaćala niti isplaćivala. Cinik bi rekao da su ovdašnji aktualni trgovci zaboravili lizati, a da su se dobro naučili slizati – s politikom, naravno.

Ima tu puno simbolike. Kakvo financiranje i instrumenti financiranja – takva i ekonomija i društvo. Mnoge razvijene zemlje svjedoče da iz prave strukture političke demokracije proizlazi i vlasnička (dioničarska) demokracija, a ne vlasnička koncentracija i oligopoli. U slučaju odnosa banaka, faktoring društva, dobavljača i Agrokora, pokazalo se da je mjenica postala ključna poluga financiranja sustava koja je, da paradoks bude veći, zapravo slomljena rušenjem kreditnog rejtinga i cijene izdanih – obveznica. Za razliku od obveznica, koje uz sebe vežu i kakvu takvu tansparentnost, mjenice su ovdje poslužile kao model prikrivenog financiranja koje su oblikovale financijski hranidbeni lanac u kojem značajno sudjeluju dobavljači kao regresni dužnici. Ipak, pad kreditnog rejtinga i cijene obveznica kao dužničkih vrijednosnih papira srušio je mjeničnu (kreditnu) piramidu emitiranih obećanja plaćanja i raspršio iluziju.

Eksplozija biznisa eskonta mjenica od strane faktoring društava događa se od 2013. do 2016. kad eskont mjenica nadmašuje “pravi faktoring” kao otkup nedospjelih potraživanja (vidjeti sliku).

Izvor:www.hanfa.hr, agregrirana bilanca faktoring društava

U Zakonu o faktoringu (2014.) na vrhuncu vrijednosti eskonta mjenica (4,9 milijardi kn) u čl. 5 stoji “Predmet faktoringa za potrebe prijenosa može se dokazivati računom ili drugom ispravom prema kojoj isporučitelj dobara ili pružatelj usluga obračunava isporučena dobra i obavljene usluge …” Znači, predmeta faktoringa nema ako nema računa i isporuke robe, a mjenice se mogu eskontirati samo ako su izdane kao sredstvo podmirenja tražbine nastale s osnove isporuke dobara i pružanja usluga u tuzemstvu ili inozemstvu (članak 12., st. 2.) pa je ovo postao glavni problem.

Zato je trebalo odgoditi primjen Zakona – zato jer se više nije moglo eskontirati milijarde kuna mjenica bez isporuke robe i usluge.

I sada dolazimo do ključnih pitanja. Kako se to radilo i što su radile nadzorne institucije realnog sektora (porezna uprava) i financijskog sektora (HNB i HANFA)? Prema javno objavljenim nalazima o poslovanju s mjenicama mogu se sastaviti najmanje četiri modela korištenja istih u financiraju sustava Agrokor.

1. model: Eskont mjenica kod banke

2. model: Eskont mjenica kod faktoring društva

3. model: Ugovor o mjeničnom kreditu (tzv. financijske mjenice)

4. model: Ugovor u pružanju usluga

Zaključno se može reći kako se Modeli 1 i 2 zasnivaju na eskontu mjenica kao instrumenata osiguranja plaćanja i zasnovanih na isporuci robe. Jesu li u knjigama evidentirane obveze prema internim i vanjskim dobavljačima bez preknjižavanja obveze za izdane mjenice i jesu li sve mjenice popraćene s računom, vjerojatno se zna. Kao što se zna i razina regresnih prava banaka i faktoring društava koja su za 2017. prikazala gubitak od gotovo 900 milijuna kuna.

Modeli 3 i 4 predstavljaju u stvari esenciju “inovativnog” korištenja mjenica. Neovisno o tome radi li se o mjeničnom kreditu ili emisiji mjenica na temelju kreativnog tzv. ugovora o pružanju usluga, ovdje su mjenice u prometu bez isporuke robe i usluge. Hoće li se utvrditi da je na ovaj način kreiranja kreditnog novca (bez računa i obračuna PDV-a) bilo proboja pravne osobnosti i neosnovanog knjiženja kao kaznenog djela prevare ili zloupotrebe službenog položaja – možda.

Najveća dugoročna vrijednost razobličavanja ovih odnosa u mjeničnom prometu nije eventualno kažnjavanje pedesetak odgovornih koji su izdavali, potpisivali, trasirali i eskontirali mjenice napuhujući fiktivni financijski balon, već promjena stajališta i shvaćanje državnih nadzornih tijela da moraju raditi svoj posao, a ne oportunistički čekati rješenja u širem poslovno-političkom kontekstu.

Jer, unatoč činjenici da je u 2016. godini volumen transakcija faktoring društava iznosio 19,3 milijarde kuna, od čega čak 15,5 milijardi kuna čine transakcije (eskont) s mjenicama ili 80,6% ukupnih transakcija, a pravi faktoring je iznosio samo 3,7 milijardi ili 19%, Hanfa u istom izvješću navodi: “Težište nadzornih aktivnosti prvenstveno se odnosilo na analizu tržišta faktoringa u Republici Hrvatskoj s aspekta analize rizika djelatnosti faktoringa te vrsta i karakteristika pojedinih proizvoda i poslova koje faktoring društva obavljaju.“

Jasno, sada svi znamo kako se analizirao rizik djelatnosti faktoringa. Samo Vladi RH očito još nije jasno što se dogodilo i što su trebale raditi institucije za nadzor. Politički oportunizam vladajućih je preplavio državu i sveo razinu međusobnog povjerenja u društvu na najnižu razinu ikad. Detalji i ljudi uvijek čine razliku, a u Hrvatskoj takve razlike nisu na cijeni. Može li nas 2019. u političkom i pravosudnom smislu iznenaditi? Nažalost, ne može.

Facebook Komentari