Tko su tu, dakle pravi ekstremisti? Prosvjednici ili oligarsi

Piše: Snježana Nemec

Što se događa s ljudskom slobodom? Imamo li pravo biti i politički nekorektni? Što je s demokracijom; ima li pravo narod odlučivati ili moramo prihvatiti globalni teror onih koji kroje što je za nas dobro, što moramo misliti i kako se ponašati?

Svijet je oduvijek bio na nekoj granici promjena i nije to ništa začuđujuće, naprosto je neminovno da se jednoj grupaciji koja beskrupulozno zgrče bogatstva suprotstavi druga osiromašena, ponižena grupacija. Kapitalistički sustav koji danas funkcionira jednostavno nije pravedan i ne pruža svima iste mogućnosti.

I upravo se to sada događa. Danas svjedočimo Žutim prslucima u Francuskoj koji se prelijevaju i na Hrvatsku, i njihovim zahtjevima koji su krenuli od ukidanja poreza na benzin i dizel da bi evoluirali do mirovina, cestarina, porezne namete, obrazovanje, i koji zapravo pokazuju koliko se negativne energije nakupilo u ljudima, koliko je politička elita daleko od naroda. Stvar je možda čak i ozbiljnija i od same ekonomije, jer ako ljude lišite njihovog identiteta, ako ih opljačkate od njihove demokracije, onda sve što im ostaje je bunt. Sustavno se manipulira, što je oduvijek bilo opasno, i zato se ne treba čuditi pokušajima ujedinjavanja ljudi kako bi se zaustavila dizajnirana politička ideologija koja zapravo odvaja ljude. Svjesno se minorizira i dovodi na marginu društvene beznačajnosti.

U svijetu smo u kojem je sve manje čovječnosti, gdje vlada neistina i obmana koju pojedinci i skupine plasiraju preko medija i zlorabe taj isti medijski prostor. Zdravom čovjeku neprihvatljive, da ne kažem bolesne želje pojedinca ili skupine psihološkom projekcijom prenose se na uplašene, kolebljive pojedince, na nas same, i u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih ambicija. O ovoj istini mi šutimo ili polako prestajemo šutjeti, jer kao ljudska bića teško priznajemo kako nas je netko prevario.

Koliko će ovi procesi i promjene biti intenzivni, kojom dinamikom će se kretati, i koliko će utjecati na Hrvatsku nije sigurno, ali ostavlja zasigurno prostora razmišljanju.

Oligarhija je, s jedne strane uvijek prosvjedima iznenađena, najvjerojatnije i uplašena od društvene energije koja bi se mogla probuditi iz ovog umornog svijeta, uplašena od pojavljivanja motivatora koji bi mogao generirati energiju pojedinca, a s druge strane vođeni iskustvom poprilično su sigurni da ništa od svega toga neće biti, računajući na inertnost, na energiju u minusu, usmjerenu na vlastiti opstanak, na površnost koju tako lijepo njeguju i zadržavanju naše misli koje nisu dulje od pet centimetara.

S tako posloženim stvarima za očekivati je i da se Žuti prsluci polako gase, što na neki način pokazuju i zadnji prosvjedi na kojima se okupilo jedva dvije tisuće ljudi.

Prosvjeda je bilo oduvijek i svi su u konačnici imali jedan zajednički naziv – problem artikulacije nezadovoljstva i nedostatak kritične mase, one koja je odlučna, koja se odnosi na preokret, koja prosuđuje i ocjenjuje.

Prisjetimo se Wall Street revolucije, kada je zakazano širenje američke revolucije na ostatak svijeta. Iskazivalo se nezadovoljstvo neoliberalnim kapitalizmom, koji je svijet otjerao u krizu, i radi kojeg ljudi diljem svijeta gladuju dok pohlepna elita prosperira. Podsjećali su, između ostalog i na glasanje jednom u četiri godine i međuvremenu šutnju, i kako je vrijeme takvog poimanja prošlo.

Uloga medija u ovakvim situacijama oduvijek je bila ključna. Ako povučemo paralelu između američkih i naših medija vidjet ćemo kako zapravo nema suštinske razlike. Dobitnik Nobelove nagrade, kolumnist New York Timesa, Paul Krugman, tada upozorava kako su se najbogatiji slojevi društva, gospodari Wall Streeta, kako ih naziva bogatili dilajući kompleksne financijske sheme koje ne samo da nisu pomogle Amerikancima već su ih gurnule u duboku krizu, čije posljedice osjećaju deseci milijuna građana.

Krugman koji je otvoreno podržavao prosvjednike posebno naglašava izostanak bilo kakve krivnje i odgovornosti „gospodara Wall Streeta“ za gospodarsku situaciju, naprotiv, ističe kako oni i dalje, dok milijuni građana gladuju sjede u udobnim foteljama dijeleći si milijunske bonuse. Svatko tko se drzne, navodio je tada Krugman ukazati na to da sustav treba mijenjati, mora biti izvrgnut promptnoj demonizaciji i izguran s javne pozornice.

A izguravaju ih,navodi mainstream mediji koji funkcioniraju samo na dva “settinga” – blackout (zamračenje, medijska blokada) i cirkus, čekajući da prosvjed propadne ili ako postane velika vijest da se nastavi ignorirati. Kada je postala zapravo velika vijest prebacili su se na medijski cirkus, naravno stvaljajući fokus na druge, u potpunosti trivijalnije teme. Pojavljivali su se, količinom i brzinom izmjenjivali i raznorazni komentatori, analitičari, političari koji su vrijeđali prosvjednike do te mjere da ih se opisivalo nakazama i komunistima. Moglo se čuti i da su prosvjednici zapravo na strani ni manje ni više nego Lenjina. Republikanci su ih opisivali kao rulju, ekstremistima koji vode klasnu borbu…. Moglo se čuti da su tu kako bi se još više izgubilo radnih mjesta….

Krugman je na kraju postavio pitanje: Tko su tu, dakle pravi ekstremisti? Prosvjednici ili oligarsi koji ne žele dopustiti bilo kakvu kritiku na svoj račun.

U ovako posloženom svijetu, iako se realno teško boriti protiv globalne politike i njenih aktera, čini se da smo ipak sve manje uspavani i da jasnije vidimo kako je većina onoga što smatramo istinom rezultat utjecaja svijeta u kojem živimo. A spoznavanje, kao kaže i From započinje prije svega uklanjanjem iluzija. Spoznavanje znači prodiranje sve do samog korijena i uzroka, spoznavanje znači vidjeti stvarnost u njenoj ogoljenosti.

Facebook Komentari