Povratak slučajnog premijera slučajne države na slučajni Pantovčak: Slučaj naš kao bezbroj slučajeva oko nas

Piše: Snježana Nemec

Kako navode neki mediji, Zoran Milanović je blizu odluke da se vrati u politiku, kandidaturom za Pantovčak. Neki ga uzdižu i u nebesa pa vuku paralelu između njega i Plenkovića, u smislu da sadašnji premijer ne bi mogao raditi što hoće da je Milanović na Pantovčaku, zaboravljajući činjenicu da se rijetko Milanović i prije i za vrijeme svog mandata ozbiljno očešao o HDZ. Uostalom, to je modus operandi i vladajućih i oporbe, unatoč svim tim silnim riječima, nerijetko i ružnima koje možemo ćuti, a koje u osnovi nisu nikakva mjera za ocjenjivanje odnosa.

Hoće li se Milanović vratiti na političku scenu ili ne ostaje, naravno za vidjeti no vodeći se činjenicom kako je politiku dovoljno samo na kratko omirisati i osjetiti njenu moć, kako u osnovi Milanović nikada nije zatvorio mogućnost da se vrati, unatoč izjavama da je stranačka politika za njega prošlost (znamo da politika ne poznaje istinoljublje) i više je nego izgledan njegov povratak. Sklona sam vjerovati i kako će njegov povratak ovisiti prije svega o procijeni može li svojom kandidaturom ugroziti sadašnju predsjednicu, odnosno kolike su mu šanse za tako nešto.

Ono što je po meni esencijalno pitanje kada govorimo o hrvatskoj političkoj sceni je, hoćemo li eventualnim povratkom dobiti novog ili starog Milanovića, i može li Milanović drugačije djelovati od onoga što smo imali prilike vidjeti u njegovom mandatu.

Prisjetimo se samo 2012. godine kada je u Njemačkoj izjavio da je“ Hrvatska nacija nevjerojatan paradoks i da je plaćanje poreza na vrijeme bio slobodna forma“ što Nijemcima tada zasigurno nije bio drago ćuti iz usta premijera buduće članice EU. Što je tada premijer pokazao? Pokazao je kako ne vlada suvereno razumom, kako se radi o nedoraslom, površnom i neodgovornom političaru.

Te iste 2012. godine premjer Milanović izjavljuje: „da nije vjernik, i da zato nije kročio nogom u Crkvu i nazočio Misi za Domovinu, ali će kročiti za Božić“. Treba li tu zapravo bilo kakvo pojašnjenje, kada čovjek očito nije razumijevao svoju političku poziciju, kada je privatno miješao s državnim, kad nije mogao pojmiti kako bi Hrvatska trebala biti u što boljim odnosima s Vatikanom i Katoličkom crkvom koja je utjecajna, i u konačnici dominirajuća u religioznom i civilizacijskom smislu. Nije bilo tada dobro, nije bilo državnički.
U intervju za RTL Milanović je svojom nezrelom pa i skandaloznom retorikom otišao i do susjedne nam Mađarske. Tadašnja izjava premijera u slučaju Čačić, o sucu kojeg naziva činovnikom prvostupanjskog suda u Mađarskoj, bilo je omalovažavanje tog Suda, kompromitiranje pravnog sustava prijateljske susjedne zemlje, ali i više od toga. U priopćenju HHO-a navodi se tada kako je između ostalog „…bilo kakvo komentiranje nepravomoćnih sudskih postupaka u javnim sredstvima priopćavanja od strane državnih dužnosnika i nositelja vlasti kazneno djelo prisile nad pravosudnim dužnosnikom iz čl. 309 KZ, za što je zaprijećena novčana kazna do 150 dnevnih dohodaka ili kazna zatvora do šest mjeseci.

U tom istom priopćenju nadalje stoji: „Iznenađeni smo šutnjom sudbenih institucija, nevladinih udruga koje bi se trebale baviti vladavinom prava, ali ne i znakovitom šutnjom dijela medija. Da je ovako što izjavio visoki dužnosnik bilo koje prethodne Vlade, zacijelo bi se pokrenula lavina osuda. Ali premijer Milanović je povlaštena osoba u javnom životu naše zemlje. Njegovu vlast karakterizira arogancija i bahatost, brz jezik: stil koji je nametnuo upravo Čačić, a koji je u obrnutom razmjeru s učincima njihova upravljanja Hrvatskom. Oni pontificiraju o bilo čemu, proziva podčinjene, smjenjuju nepodobne i drugostranačne, osuđuje sindikate, telefonom otpuštaju guvernera Narodne banke, kustose muzeja, vrijeđaju osjećaje građana: a sve im to mnogi unaprijed oproštaju u ime stranačko ideologijske opredijeljenosti“.

Također, izjave koje su se mogle čuti i prije Milanovićevog dolaska na vlast poput, socijalne osjetljivosti banaka, energetske suverenosti, sa stavovima potpuno nejasnim, vidno uplašen od mogućnosti dolaska na vlast, dovoljno je i tada govorilo o njemu samome.
Međutim, imao je bivši premijer i jednu dobru osobinu, po meni nimalo zanemarivu, posebno kada govorimo o našem odnosu prema moćnicima. Znala bi se u njemu probuditi svojevrsna politička „zvijer“ u obrani Hrvatske, poput izjave iz Sabora 2013. godine kako „neće dopustiti da se Hrvatskom briše pod“, poput, te iste godine odgovara EK koja je u pismu hrvatskoj i slovenskoj vladi istaknula da je arbitraža dobar put ka pronalasku rješenja za granični spor, gdje je Milanović cijeli postupak kompromitiran sa slovenske strane nazvao ‘namjernim, protuzakonitim i neetičnim postupcima‘.

Godine 2015. ušao je i u konflikt s Orbanom oko pitanja migranata što je čini se, ne ulazeći je li bio u pravu ili ne (složeno pitanje u kojem svaka strana ima dobre argumente za i protiv), ostavilo traga i na Orbanu, jer se 2018. godine, u jednom dijelu govora naciji osvrnuo i na europske političare koji su “posljednjih godina zarili zube u nas, ali to je završilo tako da su ih slomili.“ Među tim europskim liderima, uz bivšeg austrijskog kancelara Wernera Faymanna i talijanskog premijera Mattea Renzija, spomenut je i Zoran Milanović.
Činjenica je i da Milanović odlično poznaje prilike u EU, samu diplomaciju, geopolitiku, što je itekako važno za mjesto predsjednika RH, ali je isto tako činjenica da će ukoliko se kandidira i uđe u drugi krug morati promijeniti i pokazati kako nije u više kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, sa savješću otrgnutom od nečega što joj pripada, a to je preispitivanje sebe, svojih procjena u odnosu na ono što se događa ili će se događati.

U protivnom imat ćemo ono što stalno imamo. Novo-starog političara, a time i novi-stari politički prostor kao veliko kazalište sjena u koji izvor čiste svjetlosti teško dopire.

Facebook Komentari