Samo čovjek polaže pravo (pripisujući sebi primjerenost za to) na nerazumljiv i besmislen dar – moći zahtijevati

Piše: Snježana Nemec

Samo čovjek polaže pravo (pripisujući sebi primjerenost za to) na nerazumljiv i besmislen dar – moći zahtijevati, a da za to ne postoji drugi uzrok do zahtijevanja. I samo čovjeka treba braniti od pretjeranosti same njegove moći.

Takvih je mnogo, i ne samo u našem društvu. Takav je i don Damir Stojić koji zahtjeva da mu se bezuvjetno pokoravaju svi, da oslobađa sve nas od brige da mislimo samostalno, jer jedini on zna volju božju i samo on odgovara pred Bogom za čovječanstvo. Jedini on daje istinu u gotovom obliku, i nema potrebe da se traži nova. Baš kao papa Grgur VII koji je radio na idealu teokratskog društva – Ja sam dužan da se obraćam vama, ja sam dužan da vas popravljam.

On moćno polaže ruku pa na dodjeli nagrade „Svjedok godine“ – zbog hrabrog svjedočenja, snažne prisutnosti u javnosti i društvenog utjecaja, posebice za mlade. predlaže da sljedeće godine kandidatkinja za nagradu bude ljekarnica koja je odbila izdati recept djevojci za kontracepcijske pilule, pozivajući se na priziv savjesti. Don Stojić ovim prijedlogom zapravo zahtijeva priznavanje njenog čina, ne uzimajući u obzir druge mogućnosti i zaboravljajući da prema Kodeksu ljekarničke etike „magistar farmacije ima pravo priziva savjesti samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika“. A ljekarnica je ugrozila zdravlje djevojke, jer je recept izdan zbog problema preobilnog krvarenja.

Takva je i ljekarnica. Ona svojim činom zahtjeva da se prizna njen poziv na priziv savjesti, zaboravljajući ili ne znajući da se radi o subjektivnoj normi moralnosti, koja isključuje neophodnu objektivnu i univerzalnu normu.

“Kada bi savjest bila ujedno norma moralnosti, ne bismo imali mogućnost osporavati ispravnost nečijeg moralnog djelovanja. Svako bi pozivanje na vlastitu savjest kao normu moralnosti tada isključivalo mogućnost kritike” (Uloga savjesti u etičkom prosuđivanju i djelovanju)

Takvi su i protivnici don Stojića i njegove ideologije, raznorazne udruge koje zahtijevaju da se najvjerojatnije uguše njegove riječi pa mu zahtjevima i pritiscima zabranjuju nastup u zagrebačkoj srednjoj školi za modu i dizajn, ne poštovajući i ne uvažavajući ne uvažavajući samog čovjeka i njegovo mišljenje, i ne preispitujući svoje vlastito djelovanje, a čovjek svoje djelovanje mora uvijek i iznova preispitivati.

I jedna i druga strana, i pristaše i protivnici zapravo zahtijevaju. I jedna i druga strana ne uvažava onu drugu. I jedna i druga strana osporava pravo na izbor, na poštovanje slobodne volje svake osobe. a slobodna osoba ne ograničava i ne kontrolira. Ona poznaje samo slobodnu volju.

Činjenica je da trebamo razmisliti što reći, kako postupiti, i pri tom biti svjesni naših postupaka i posljedica. Nešto kako kad ptica ne ostane na nebu nego se sjuri prema zemlji i skonča na nekom automobilskom staklu. Nešto kao što je se Mozart trebao bolestan liječiti, a ne do posljednjeg daha komponirati veličanstveni Requiem kako je to netko napisao.

Možemo opravdavati, možemo argumentima ili bez njih osporavati, no svaka strana misli da je u pravu i zato zahtjeva, pokazuje pretjeranost moći, uvjerena u ispravnost svojih riječi i djela, a mehanizma koji će sve to pomiriti zapravo nema. Traže se kao što se traže odgovori na razna pitanja.

Naše misli, naša uvjerenja, naši planovi traženja puta još uvijek su samo simboli, grubi prikazi sumnji i traženja čovječanstva. Neznana sila ili neznanje još uvijek mrakom prekriva naš vid i pomalo zlobno nam se podsmjehuje, ne zatvarajući zavjese iza kojih je skrivena tajna koja nas muči.

Facebook Komentari