Gjenero o tome tko je u cijelom procesu izlaska UK-a iz EU-a više dobio, tko izgubio i gdje je tu Hrvatska

Nakon dvije godine napornih pregovora i dogovora, 29. ožujka iduće godine Brexit će biti okončan. Tog dana, kako sada stvari stoje, Velika Britanija definitivno napušta EU zahvaljujući volji birača koji su se prije dvije godine, doduše tijesnom većinom, odlučili za istupanje iz Unije u kojoj su proveli više od 40 godina.

Tko je u tom cijelom procesu izlaska UK-a iz EU-a više dobio, tko izgubio?

– Koliko god u Britaniji bila popularna metafora o razvodu lošeg braka, jasno je da će na kraju ovog procesa gubitnici biti svi, ali da će najveći dio gubitka biti na britanskoj strani. Velika Britanija lider je globalizacije, njezina ekonomija prva je u vrijeme Margaret Thacher gasila neproduktivne industrijske sektore, suočila se s bolnim gubitkom brojnih proizvodnih radnih mjesta, ali je razvijala nove industrije, na primjer onu financijsku. Londonska burza i londonski City dosad su bili važan dio europske financijske industrije, ali Brexit je već doveo do najava selidbe dijela radnih mjesta s najvećom dodanom vrijednošću iz Londona u Irsku, a Frankfurtska burza, koja je vlasnički povezana s Londonskom, mogla bi biti veliki dobitnik Brexita.

EUROPA BEZ LIDERA

Britanska premijerka Theresa May optimistična je, no drugi nisu, ni u njezinoj vladi. Napustili su je i neki od ministara, a oporba zaziva njezino odstupanje s vlasti. Je li May učinila što je mogla, koliko je bila prisiljena na kompromise u pregovorima s EU-om i hoće li je to koštati premijerskog položaja i položaja u stranci?

– Britanska premijerka May optimistična je zato što svaki premijer mora uvjeravati svoje sugrađane u ispravnost svojih politika i u to da one neće donijeti negativne posljedice. Premijerka May, međutim, posve sigurno, osobno nije optimistična, sigurno ne očekuje neke posebne pozitivne eksternalije od istupanja Britanije iz Unije jer inače sama ne bi bila među onima koji su ostali u manjini i podupirali ostanak Britanije u Uniji. Zanimljivo je da će vam gotovo svaki britanski diplomat u neformalnom razgovoru reći kako je on sam glasovao protiv istupanja iz Unije, a premijerka May uvijek ima problema kad “izgubi” ministra za Brexit. Nije lako naći razborita političkog čovjeka, a takve želite u svojoj vladi, koji je javno opredijeljen za Brexit, koji se javno deklarirao da je na referendumu glasovao za istupanje Britanije iz Unije, a nelogično je da proces istupanja vodi netko tko se tom procesu iz srca protivi.

Ukupno uzevši, kako se Brexit uopće mogao dogoditi zemlji s takvim uređenim, tradicionalnim parlamentarizmom? Koliko su tadašnji zagovaratelji Brexita poput Camerona forsirali referendum s figom u džepu nadajući se da on neće proći i da će UK ostati u EU-u?

– David Cameron malo se “zaigrao” nakon fantastične pobjede na referendumu u Škotskoj u rujnu 2014. godine. Tada je igrao u skladu s britanskom parlamentarnom tradicijom, otprilike onako kako je prema Škotskoj odigrao Tony Blair. Prema zakonu iz 1998., nakon parlamentarnih izbora 1999., Blair je omogućio formiranje škotske vlade, najprije pod imenom Scottish Executive, i time dao izvršnu dimenziju škotskoj autonomiji, čime je bitno smanjen pritisak za izdvajanje Škotske iz Ujedinjenog kraljevstva. Cameron je 2014. postupio slično: javno je objavio da će Britanija poštovati rezultat referenduma o neovisnosti Škotske, što su ga raspisale lokalne vlasti, ali da će, ako Škoti izglasuju neovisnost, inzistirati na brzom razdruživanju, pri čemu bi Škotska ostala i bez članstva u Europskoj uniji, ali i bez prava na daljnju upotrebu funte, dakle u najkraćem mogućem roku bila bi isključena iz britanskog monetarnog sustava. Pritom, zbog europskih pravila, Škotska ne bi mogla računati na brzi proces “vraćanja” u Uniju, iako je potpuno preuzela acquis, a isto tako korištenje funtom ne bi mogla zamijeniti pristupanjem u europsku monetarnu uniju i uvesti euro.

Odsutnost prijetnje represijom, kakvu su španjolski premijer Mariano Rajoy, ali i španjolski kralj rabili prema Kataloniji, ali i pokrenuli sprječavajući provođenje referenduma, otklonila je izborno ponašanje Škota koje bi bilo zasnovano na prkosu i emotivnom odlučivanju, a potaknulo je racionalno promišljanje. Nažalost, Cameronova taktika kojom je 2015. izborio novi mandat sastojala se od obećanja referenduma o istupanju Britanije iz Unije. Kratkoročno mu je to obećanje osiguralo novi mandat, ali su tada Kairosov čuperak uhvatili populistički demagozi, poput Nigela Faragea i njegova UKIP-a, i neodgovornom retorikom i ispraznim, neutemeljenim obećanjima, ali i rezignacijom racionalnog dijela biračkog tijela izborili tijesnu većinu na referendumu. Osim Cameronove “zaigranosti”, lošem je rezultatu pridonijela i neodgovorna politika socijaldemokratskog vodstva, prije svega lijeva demagogija Jeremyja Corbyna. Unatoč tome što je većini racionalnih aktera u političkoj areni odmah bilo jasno da je donesena loša odluka, povratka nije bilo. Jedino što je Theresi May preostalo, bilo je izboriti se za što “mekši” Brexit. Naime, premijerka May od početka je u pregovorima o Brexitu u lose-lose poziciji, i toga je cijelo vrijeme bila svjesna. Na kraju je morala pristati na model u kojemu Britanija ostaje na neki način “poslušna” prema Uniji, a da više nema prava glasa ni mogućnosti utjecaja na odluke koje se u Bruxellesu donose.

Kakva će biti budućnost EU-a bez Ujedinjenog Kraljevstva, i obratno, gdje će biti najviše problema u godinama koje slijede u ekonomiji, na tržištu…?

– EU još uvijek nije potrošio svoj potencijal, ni kao mirovni projekt, ni kao projekt ekonomskog razvoja. Bez Britanije će ponekad biti lakše donositi odluke, ali snaga Unije bit će manja. Fondovi će ostati bez kontribucija bogate i goleme zemlje članice, ali to neće biti najveći problem Unije. Problemi vodstva bez velikih vizija, vrlo skromnih kapaciteta današnjih europskih lidera, od gospođe Merkel nadalje, glavni su problemi suvremenog EU-a, u kojemu više nema ni poticatelja poput Schumana, ni velikih umova i upravljača, poput Waltera Hallsteina, a niti poslovnih lidera poput Jeana Monetta. Uskogrudna ograničenost na promišljanje u odsjecima od četiri godine trajanja mandata pogubna je za Uniju daleko više od Brexita.

GUBITNICI I DOBITNICI

Hrvatska je pouzdana članica EU-a, no koliko će i u kojim područjima (ekonomija, vizni režim, zapošljavanje na Otoku…) izlazak Britanije iz EU-a naštetiti našoj zemlji?

– Tek ćemo vidjeti kako će izgledati iduća fiskalna perspektiva EU-a, ali je sigurno da s manje fiskalnih prihoda, zbog istupanja Britanije, a s povećanim troškovima, zbog sve skuplje zaštite vanjskih granica i zbog problema migracija, EU mora postati fiskalno restriktivniji, a to znači da će Hrvatska još teže povlačiti sredstva iz europskih fondova, a da će takozvani matching funds morati biti sve veći. Cinično, Hrvatska će kao najmlađa članica EU-a, koja je do sada najmanje i profitirala od članstva, u svim ostalim aspektima, osim u fiskalnom, biti i najmanje pogođena istupanjem Britanije, a još ciničnije, hrvatska politička klasa dobitnik je Brexita, jer se za njezine pripadnike otvorilo jedno novo radno mjesto, dobro plaćeno i prestižno, dodatni mandat za jednog hrvatskog EU parlamentarca.

Može li se u dogledno vrijeme očekivati još neki referendum u svezi s izlaskom iz EU-a i kod kojih država članica?

– Ne čini se vjerojatnim da bi ijedna racionalno vođena država mogla sigurnost članstva u EU-u zamijeniti nesigurnošću “potpunoga suvereniteta”. Pogotovo zato što će Brexit pratiti ozbiljni problemi u uspostavljanju takvog potpunog suvereniteta. Naime, prođe li model Brexita kakav je vlada Therese May dogovorila s Unijom, ostaju meke granice između Sjeverne Irske i Republike Irske. Ondje se vidi kako je EU i danas mirovni proces, jer je permanentni građanski rat mogao biti zaustavljen samo zahvaljujući tome što su oba politička entiteta na Otoku bila dijelom EU-a. Hoće li Britanija uspostaviti svoj suverenitet na dijelu teritorija koji želi ostanak u Uniji, koji je morem odijeljen od Britanije, a samo mekom granicom odvojen od Republike Irske, ostaje vidjeti.

Škoti su na referendumu odustali od samostalnosti zato što im je članstvo u EU-u bilo visoka vrijednost, a sada samostalnost za njih može biti ono isto što je bila za Hrvasku i Sloveniju, i što su slovenski postkomunisti efektno zapakirali sloganom – Evropa zdaj (Europa odmah sada). Dakle, pitanje je koliko je put iz Europske unije doista put prema “punoj afirmaciji državnog suvereniteta” ili prema eroziji i države i tog suvereniteta, piše Glas Slavonije.

Facebook Komentari