Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
„Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije.“ (…) „Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.“ (…) „Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?“ (…) „Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?“ (I. Miklenić, „Uz manifestacije posvećene knjizi, U obrani čovječnosti“, Glas Koncila, 19/11/2018)
Odavno je prošlo vrijeme u kojem je Katolička crkva u ime spasenja, odgađanja ili prizivanja Apokalipse poticala, predvodila i priklanjala se najvećim dostignućima tehnike, znanosti, umjetnosti i kulture Zapada. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati današnji crkveni ljudi koji svojim izumima, otkrićima ili umjetničkim djelima predvode Zapad. Što se zbilo u međuvremenu treba pitati povjesničare Crkve i crkvenih redova. Predvođenje tih promjena i proizvođenje napretka zamijenio je strah Crkve i zastrašivanje vjerničkog puka zlima koja vrebaju iza primamljivih maski digitalne civilizacije, a I. Miklenić nije iznimka. Izrazi poput Spielbergovski jednoznačnih ralja digitalizacije, lakog plijena manipulatora, gubitka čovječnosti, nesposobnosti za život dostojan čovjeka ta su zla. Nasuprot zlu digitalnog stoji dobro tiskanog i citirani se pita nije li obrana tiska pred digitalnim obveza svih ljudi dobre volje? Istovremeno se žali kako su vjerski sadržaji slabo dostupni u digitalnom svijetu i kako raditi na obnovi čitanja knjiga vjerskog sadržaja i crkvenih glasila, za razliku od većine digitalnih sadržaja koji su suvišni postaje obrana čovječnosti pri čemu nalikuje na papu Inocenta VIII koji je uvidio prednosti tiskarskog stroja i 1487. uveo crkvenu cenzuru tiskanih tekstova što je dalo učinka tek do pojave Reformacije 1517. pa se poučeni poviješću i omjerom isticanja augustinovske borbe tiska protiv digitalnog uskoro treba nadati i katoličkoj digitalnoj reformaciji.
Ne bi nas trebala čuditi pojava Pape-on-line, katoličke umjetne inteligencije, robotskih svećenika koji drže svete mise i sl., ali još manje i uzaludan otpor koji će digitalnom katolicizmu pružati tiskani katolicizam i na koncu pokleknuti kao što je i Miklenić pokleknuo i dopustio da mu se isti tekst objavi i u puno čitanijem online izdanju. Ima navedeni i pravo, jer se opće dvojbe digitalizacije protežu i na religije. Znati primjerice 10 Božjih zapovijedi ili Zapovijed ljubavi ne znači naučiti ih nego moći ih izguglati, a zapamtiti ih više ne znači pomučiti se oko memoriranja sadržaja i poretka nego imati ih daunloudane i spremljene u mobu, na stiku ili u klaudu. Nije to problem vezan uz religijski sadržaj, a još manje uz borbu dobrog tiska i zlog digitalnog, nego problem novog opisa i prakse znanja pri čemu današnjem adolescentu znati znači moći izguglati što je epistemološki dvojbeno čak i najokorjelijim eliminativnim materijalistima. No navedenog te poteškoće ne zanimaju iako su baš one općeljudske. Njega brine jedino to što su njegovi profesionalno zadani sadržaji zadnja rupa na svirali tuzemnog međumrežja i u nemoći da se učini vidljivijim online pribjegava odbacivanju online svijeta proglašavajući nedužni digitalni medij i sirotu umjetnu inteligenciju zlima što može činiti sve dok mu prvi robot ne pokuca na vrata crkve i ne zatraži krštenje i tad počinje frka. Neki I. Miklenić budućnosti u uvodniku online Glasa Koncila 2058. pisati bi mogao sljedeće: Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji robota koji više uopće ne čitaju digitalne knjige, uopće više ne dauloudaju novine i časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s mreže i u skraćenim i iskrivljenim oblicima, što bi značilo da su mladi roboti već uhvaćeni u ralje metadigitalizacije.