Ni par dana nakon Dinamove potvrde Proljeća u EL pokrenuta je lavina odgovora na pitanje čija je to zasluga

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Ni par dana nakon Dinamove potvrde Proljeća u EL pokrenuta je lavina odgovora na pitanje čija je to zasluga? Oni ponuđeni, a možda i oni prešućeni, oblikuju dvije skupine.

Prva bijeg Mamića iz Hrvatske u BiH i barem fizičko udaljavanje iz Maksimira 2018. (anus mirabilis) dovodi u uzročnu svezu s Dinamovim uspjehom, a druga predvođena samim Mamićem i tuzemnim medijima koji prenose njegove izjave baš njegov utjecaj preko dovođenja sadašnjeg trenera dovodi u uzročnu svezu s uspjehom. Iako to nije lako provjeriti, razumno je pretpostaviti kako se prva skupina poklapa sa skupinom onih koji načelno i od prije preziru Mamića, dok se druga poklapa sa skupinom onih koji načelno i od prije slave Mamića.

S obzirom da je vrlo teško pronaći dokazni materijal za oba odgovora, pretpostavimo kako su oba pogrešna, tj. kako nije točan ni prvi ni drugi. Kako bismo to pokazali, potrebno je pokazati kako ta dva odgovora ne iscrpljuju mogućnosti pa niti ne mogu biti postavljeni u ili-ili odnos. To znači pokazati kako postoji odgovor koji doslovno nema nikakve sveze s Mamićem bilo njega ili ne bilo u Dinamu ili kako je potpuno nevažan za ovaj rezultat, tj. bilo njega ili ne bilo to ne odgovara na pitanje o zaslugama za uspjeh.

Najjednostavniji pokaz je sama igra, jer čini se razumnim promatrati igru ako je ona glavni uzrok rezultata, a ne primjerice pogreške suparnika, suca ili okolnosti susreta, a najmanje ima li ili nema Mamića, jer to može samo anti-sportski cretino imbecile. Dinamova nadmoć nad Astanom (i plasiranje u EL) i nemoć nad Young Boys-ima (i neplasiranje u LP) sugerira kako je ova Dinamova igra preslaba za LP i prejaka barem za neke suparnike u EL. Dinamo je u četiri kola EL postigao 11 zgoditaka od čega 10 iz igre od čega 7 iz vlastitih akcija i 3 iz pogrešaka suparnika. Od 7 zgoditaka iz vlastitih akcija 5 ih je bilo iz krilnih napada i centaršuteva. Ostvario je 2 pobjede u gostima o čega jednu u kojoj je prokrenuo zaostatak od jednog zgoditka. To sugerira odigravanje uigranih akcija krilnih napada koje momčad može ponavljati pod različitim okolnostima kojima različiti suparnici ne mogu parirati.

Je li i u kojoj mjeri za to zaslužan trener (ili Mamić putem trenera) nije lako dokazati. Ono što se može dokazati jest kako Dinamo tako nije igrao u proteklih 10-ak sezona u kojima je postavio negativan rekord cijele LP, a niti u EL u istom razdoblju nije se bolje proveo dok je u klubu vedrio i oblačio Mamić. Ukratko, vis-a-vis prvog odgovora, ako je Mamićev bijeg u BiH uzrok ovog uspjeha, onda je neobjašnjivo kako su se za njegova direktnijeg utjecaja ipak plasirali u LP u koju se sad nisu uspjeli plasirati. Vis-a-vis drugog odgovora, ako je ova igra zasluga trenera ili posredno Mamića, kako to da su puno jače momčadi pod Mamićevim neposrednim utjecajem uspjele postaviti negativan rekord LP, tj. osramotiti Dinamo preko svake mjere?

Kako na ove prigovore zastupnici prvog i drugog stava ne pružaju suvisle odgovore, jedino što se može zaključiti kako su oba početna stava promašena ako uključuju bilo Mamićev bijeg iz Maksimira i Hrvatske u BiH, bilo Mamićev daljnji utjecaj na igru putem trenera i na druge načine. Spominjati ime i prezime tog čovjeka čak i u kontekstu, a ponajmanje kao uzrok ovog uspjeha potpuno je pogrešno, tj. za to nema dokaza, a ima prigovora. Njega ostavimo sudovima i povijesti kluba, a njegovo ime ne spominjimo što je najbolje za Dinamo, Zagreb i njega samog. Nasuprot tome, uzrok uspjeha koji je rezultat igre potražimo u samoj igri, točnije u lijepoj igri ili o jogo bonito kako bi rekao gospon Magdić koji je preminuo, pokoj mu duši, baš na dan tog uspjeha ove hrvatske nogometne annus mirabilis 2018.

Facebook Komentari