Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je na 26. tradicionalnom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista održala govor koji prenosimo u cijelosti:
Poštovani izaslaniče predsjednika Vlade ministre Ćorić,
Poštovani guverneru,
Cijenjeni domaćini,
Uvaženi gosti, dame i gospodo,
Zahvaljujem vam na pozivu, ne samo da sudjelujem nego da budem i pokroviteljica ovog 26. savjetovanja Hrvatskog društva ekonomista „Ekonomska politika Hrvatske u 2019.“ kao i na prilici da na njegovu otvorenju podijelim s vama nekoliko misli.
Tema koju sam danas izabrala za ovo obraćanje – „Ključni izazovi i preduvjeti ekonomskog razvoja Republike Hrvatske„ – za mene je iznimno važna, baš kao i trenutak u kojem se nalazi hrvatska ekonomija, ali i svjetska ekonomija. Inicijative i politike pojedinih svjetskih velesila snažno utječu na redefiniranje postojećih ekonomskih odnosa u svijetu. U tim okolnostima, proaktivne zemlje iskorištavaju svaku, pa i najmanju mogućnost za pozicioniranje ili repozicioniranje na ekonomskoj karti svijeta i to bi, poštovane dame i gospodo, trebao biti i naš cilj danas i općenito rada sviju nas u državnom vrhu. Uvjerena sam da smo sposobni preuzeti aktivnu ulogu u ovom procesu, a kroz nekoliko trenutaka prenijeti ću vam i svoja razmišljanja o načinu na koji to možemo postići. No, krenimo redom.
Ovim govorom želim podijeliti s vama svoje zadovoljstvo pozitivnim ekonomskim kretanjima kojima u posljednje vrijeme svjedočimo. Istodobno, želim upozoriti na ključne probleme s kojima je i dalje suočeno hrvatsko gospodarstvo, te ponuditi svoja razmišljanja u smislu rješavanja tih problema. Konačno, želim dodatno motivirati sve relevantne dionike, posebno vas – ekonomiste i znanstvenu zajednicu – da svojim doprinosom i dalje pomažete u očuvanju stabilnosti i razvoju ekonomskog sustava Republike Hrvatske.
Kao tranzicijska zemlja koja je pretrpjela rat, što je nanijelo nesagledivu štetu hrvatskome gospodarstvu, pokazali smo da znamo i možemo mnogo. Isto tako, treba priznati kako je mnogo toga propušteno i kako smo vjerojatno mogli više i bolje.
Od mog posljednjeg obraćanja na ovoj konferenciji prošlo je točno godinu dana. Prošle sam se godine usredotočila na nedostatak kapaciteta, reformskih kapaciteta, administrativnih kapaciteta u Hrvatskoj za provedbu reformi. Tada sam istaknula kako se nadam da ćemo na ovome današnjem skupu razgovarati o rezultatima, a ne samo o planovima. Dopustite mi stoga da podijelim s vama nekoliko znakovitih podataka.
U prošloj godini zabilježen je realni rast BDP-a od 2,9%.
Gospodarski rast nastavljen je i u prvoj polovici 2018. kada je ostvaren realni rast od 2,7%.
Promet u maloprodaji u prvih osam mjeseci 2018. bilježi realni rast od 3,5%.
Povoljna kretanja zaposlenosti pokazuju međugodišnji rast od 2,3% u prvih devet mjeseci 2018.
U 2017. ostvaren je višak proračuna opće države u iznosu 2,8 milijardi kuna ili 0,8% BDP-a, a u prvom polugodištu 2018. višak proračuna opće države zabilježen je u iznosu 1,6 milijardi kuna ili na razini 0,4% planiranog BDP-a.
Udio javnog duga u BDP-u smanjen je sa 80,2% krajem 2016. na 77,5% BDP-a krajem 2017. godine, a krajem lipnja 2018. javni dug je iznosio 284,1 milijardu kuna ili 74,3% planiranog BDP-a. Sjetimo se samo kako smo do prije 3 godine na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu promatrali semafor koji je pokazivao svakodnevni rast javnog duga.
Navedeni podaci jasno upućuju na činjenicu da smo napravili određene pozitivne pomake u kontekstu povećanja gospodarskog rasta, smanjenja nezaposlenosti te dovođenja u red sustava javnih financija. Ti rezultati nam mogu pružiti određeno zadovoljstvo, ali nas ne smiju opustiti. Oni moraju biti tek prvi korak i poticaj za dostizanje našeg pravog cilja, a to je rast od 5% na godišnjoj razini.
Mogući naredni koraci vidljivi su u nekoliko važnih mjera ekonomske politike koje su obilježile proteklu godinu. Vidljivo je kako se njima nastojalo adresirati ključne probleme hrvatske ekonomije. Ovdje s posebnom pozornošću ističem mirovinsku reformu te nastavak porezne reforme.
Prvo, porezna reforma koja je po meni ključ svih reformi i ključ ekonomskog oporavka i nastavka razvoja Hrvatske, a i ključ rješavanja demografskih problema s kojima se susrećemo. Ukupnim poreznim rasterećenjem od 6,3 milijardi kuna hrvatsko je gospodarstvo dobilo znatan impuls, koji bi trebao rezultirati još većim gospodarskim rastom. Za razliku od nekih drugih ministara financija koji su dodatnim poreznim opterećenjem gušili gospodarstvo, ministar Marić je, mislim da se svi slažemo, napravio u tom segmentu dobar posao i pokazao kako ga porezno rasterećenje može potaknuti. No držim kako još postoji prostor za poboljšanje, napose u pogledu promicanja pravednosti kao jednog od temeljnih poreznih, a samim time i socijalnih načela.
Mislim da je potrebno povećati pravednost oporezivanja dohotka iz svih izvora. Ne kroz uvođenje dodatnih razreda i stopa već kroz uvođenje sintetičkog poreza, prema kojem bi se cjelokupni dohodak oporezivao jednako, neovisno o izvoru iz kojeg se stječe. To i neki drugi porezi, primjerice paušalni porez za iznajmljivače – koji se nije mijenjao 15-ak godina, pretvorili su nas u društvo rentijera. To možemo promijeniti i porezna politika tu može pomoći.
Zaključujući dio izlaganja o poreznoj reformi, želim skrenuti pozornost i na oporezivanje potrošnje. Držim da bismo se što manje trebali oslanjati na korištenje sniženih stopa PDV-a. One bespotrebno kompliciraju sustav pod parolom da se njima ispravlja regresivan učinak PDV-a. To je djelomično točno, ali građani s nižim dohocima bi vjerojatno bili sretniji da im se za taj iznos rastereti plaća pa da mogu sami odlučiti na koji način će potrošiti taj novac.
Kada govorimo o mirovinskoj reformi, prvo što želim istaknuti jest činjenica da je hrvatski mirovinski sustav u postojećim okolnostima neodrživ i predstavlja najveći fiskalni rizik za državu. Vama su dobro poznati svi pokazatelji, no nije naodmet spomenuti ih još jednom: 80-ih godina je omjer broja osiguranika i umirovljenika bio oko 4 prema 1, a danas je taj omjer 1,2 prema 1. Osim toga, analize su pokazale da je samo 20% današnjih umirovljenika ostvarilo uvijete za starosnu mirovinu s 40 godina staža, a za isplatu mirovina godišnje je potrebno osigurati 39 milijardi kuna, od čega 17 milijardi iz državnog proračuna.
Posljednja mirovinska reforma provedena je 2002. godine uvođenjem drugog stupa i to je ujedno posljednja strukturna reforma provedena u Hrvatskoj. Unatoč tranzicijskom trošku – koji nije zanemariv – držim da je jačanje drugog stupa jedini ispravan put za unaprjeđenje sustava uz racionalizaciju troškova, napose naknada, i određenih zahvata u domeni strukture ulaganja mirovinskih fondova. Dosadašnja praksa ulaganja u državne obveznice nije omogućavala fondovima ostvariti svoj potencijal i značila je praktički prikriveno zadržavanje sustava međugeneracijske solidarnosti, obzirom na to da se deficit u mirovinskom sustavu financirao izdavanjem obveznica koje su kupovali mirovinski fondovi. Osim toga, s obzirom na demografske trendove, postupno podizanje dobne granice odlaska u mirovinu, uz motiviranje zaposlenika za što kasniji odlazak u mirovinu, može pridonijeti održivosti sustava.
Svakako, hvalevrijedni su napori ministra rada i mirovinskoga sustava Pavića koji idu u smjeru održivosti mirovinskog sustava, smanjivanja operativnih troškova drugog i trećeg stupa i napretka u pogledu jasnije i primjerenije regulacije strukture ulaganja mirovinskih fondova. Imajući to u vidu, mislim da se aktualnim prijedlogom mirovinske reforme predlažu koraci u dobrome smjeru. No, to nije dovoljno jer moramo biti svjesni da bez veće promjene odnosa zaposlenih i umirovljenika, odnosno radno aktivnih i radno neaktivnih na tržištu rada i radikalnog poboljšanja demografskih trendova – nijedan mirovinski sustav neće biti dugoročno održiv.
Uz mirovinsku i poreznu reformu još je nekoliko važnih područja koja zaslužuju pozornost stručne i znanstvene zajednice i koja nipošto ne možemo zanemariti u ekonomsko-političkim raspravama. U tom kontekstu, oni koji prate moja izlaganja tijekom izmještanja Ureda Predsjednice znaju da veliku pozornost pridajem decentralizaciji i regionalnome razvoju.
Vlada je poreznim i drugim mjerama učinila pozitivan iskorak prema intenzivnijoj fiskalnoj decentralizaciji, učinkovitijem fiskalnom izravnanju i ujednačenijem regionalnom razvoju. Tim smjerom treba ići dalje ako ne želimo da pojedini krajevi Hrvatske u potpunosti izumru. Držim da u daljnjem procesu decentralizacije treba veću ulogu dati imovinskim porezima te povećati učinkovitost naplate prihoda, ali i autonomiju lokalnih jedinica u prikupljanju poreza. Za daljnju provedbu funkcijske decentralizacije potrebno je preispitati nadležnost pojedinih razina vlasti u obavljanju funkcija te definirati koje se funkcije financiraju s razine središnje države, koje s razine županija, a koje s razine gradova i općina.
Konačno, moramo ojačati administrativni i financijski kapacitet lokalnih jedinica za apsorpciju sredstava iz europskih fondova. Porazan je podatak da gotovo svaki četvrti grad, 32 od 127, od ulaska u Europsku uniju nije povukao nikakva sredstva iz EU fondova. Zbog slabih kapaciteta – i financijskih i administrativnih – od nekih lokalnih jedinica to je za sada iluzorno i očekivati.
Ovdje želim kazati i nekoliko riječi o javnim poduzećima, koja predstavljaju jedan od najvažnijih segmenta našega gospodarstva, prema Fina-inim statističkim izvještajima poduzetnika za 2017. godinu. Tvrtke u državnom i pretežitom državnom vlasništvu, njih 1.117, u prošloj su godini imale gotovo 107 tisuća zaposlenih, 66,4 milijardi kuna ukupnih prihoda, 310,8 milijardi kuna vrijednu ukupnu imovinu i 105,5 milijardi kuna ukupnih obveza. Imajući u vidu veličinu tog sektora te zadaće koje javna poduzeća obavljaju – njihovo stabilno i učinkovito poslovanje iznimno je važno za ekonomsku stabilnost Republike Hrvatske.
Često se ističe kako su javna poduzeća uteg za državu i otežavaju fiskalnu konsolidaciju. Ako se poduzećima u državnom vlasništvu neučinkovito upravlja, ako ta poduzeća generiraju gubitke, prekomjerno se zadužuju i predstavljaju fiskalni rizik za državu te primaju subvencije koje neadekvatno koriste, tada su takva poduzeća doista uteg za državu, našu konkurentnost i financijski teret za društvo. Ovo se posebno odnosi na poduzeća kojima Republika Hrvatska ne ostvaruje svoje strateške interese. Država bi trebala razmotriti privatizaciju takvih poduzeća, kao i prodaju svih manjinskih udjela u trgovačkim društvima koje trenutno posjeduje.
Uvjerena sam kako ćemo intenzivnijim zahvatima u poreznom i mirovinskom sustavu te daljnjom provedbom fiskalne decentralizacije i primjerenijim uređenjem sektora javnih poduzeća nastaviti trend gospodarskog rasta i ostvariti pretpostavke za ujednačeniji regionalni razvoj kao preduvjet demografske obnove i ostanka ljudi u svim krajevima Hrvatske. Međutim, to nije dovoljno – moramo znati da postoje brojna druga područja koja zahtijevaju korjenite promjene.
Dovoljno je pogledati u nedavno objavljeno Izvješće Svjetskog gospodarskog foruma o globalnoj konkurentnosti ili najnovije izvješće Svjetske banke Doing Business, koja potvrđuju kako se ključni problemi nalaze u slabosti institucija i niskoj razini produktivnosti državne administracije, sporom i tromom pravosudnom sustavu, lošem poslovnom okruženju, prekomjernom opterećenju gospodarstva poreznim i neporeznim nametima, neredu u zemljišnim knjigama, vremenu potrebnom za ishođenje građevinske dozvole i slično.
Kroz reformu državne administracije i pravnog sustava moramo nastojati u što većoj mjeri s poduzetnika skinuti teret birokracije i smanjiti pravnu nesigurnost.
Kada govorimo o reformi državne administracije, državni aparat mora biti učinkovita potpora domaćem gospodarstvu, a ne sputavati investicije i proizvodnju. U tom smislu treba poduprijeti racionalizaciju zakonskih propisa i procedura, treba uvesti redovite procjene ekonomskih učinaka zakonodavnog okvira, ali i poduprijeti ulaganje u informatizaciju državne uprave te kroz politiku plaća početi uistinu poticati rast učinkovitosti u državnoj administraciji.
U kontekstu reforme javnog sektora želim posebno naglasiti potrebu za reformom pravnog sustava kakvog imamo danas. Kvalitetan i učinkovit pravni sustav preduvjet je za stvaranje okruženja povoljnog za ulaganja i poslovanje, a time i za gospodarski rast. Kada donose odluke o ulaganjima, poduzetnici, bilo strani ili domaći, uzimaju u obzir jamči li im se pravičnost, predvidljivost, sigurnost, stabilnost. Ovdje bih posebno naglasila kako veliki problem u poslovanju poduzetnika u Hrvatskoj predstavlja upravo nepredvidljivost.
Važnost učinkovitog pravnog sustava ne očituje se samo u pogledu budućih investicija već i u svakodnevnom poslovanju. Navest ću jedan primjer. Obratila mi se tvrtka u obiteljskom vlasništvu, povratnika iz Njemačke, kako bi se požalila da vrlo teško posluju u, kako kažu, „nesređenoj“ državi. Konkretno, žalili su se kako zbog dugotrajnosti osam (8) sudskih postupaka od kojih većina traje po 10 i više godina ne mogu naplatiti svoja potraživanja te da stoga, planiraju spakirati kofere i vratiti se u Njemačku. Naravno, na ove sam okolnosti upozorila Ministarstvo pravosuđa. Međutim, pitam se kako uistinu možemo pomoći ovom malom poduzetniku, kojemu su značajna financijska sredstva „zamrznuta“ u sudskim postupcima kojima se ne vidi kraja. Mi nismo u poziciji da se tako olako distanciramo od ovakvih pojava. A ovo je samo jedan primjer, od, bojim se, mnogih. Ukratko, ne bismo smjeli dopustiti da nam procesi na sudovima traju nekoliko godina, što nažalost nije rijetkost.
Kao što vidimo – postoji velik prostor za napredak u svim ovim područjima i treba sustavno raditi na otklanjanju problema s kojima se poduzetnici svakodnevno suočavaju.
Iako su sva ova područja pojedinačno iznimno važna – najveći problem hrvatskog gospodarstva, po mom mišljenju, jest ipak nedostatak jasne vizije i strategije razvoja gospodarstva.
Slijedom toga, moramo odlučiti što želimo prezentirati i čime se želimo dugoročno pozicionirati na europskom i svjetskom tržištu. Mala smo zemlja i ne bismo trebali svaštariti. Trebali bismo identificirati ključne sektore, odnosno dobra i usluge po kojima želimo biti prepoznatljivi u svijetu, a za koje imamo konkurentske prednosti u odnosu na ostale države te se njihovom razvoju i plasmanu maksimalno posvetiti.
U tom kontekstu ističem, između ostalog, turizam. Naša turistička ponuda i dalje se u najvećoj mjeri temelji na „suncu i moru“, potrošnja gostiju je prilično niska, a povećana potražnja u ljetnim mjesecima velikim dijelom se zadovoljava uvozom umjesto domaćom proizvodnjom. Osim toga, u sektoru turizma još je izrazito naglašena sezonalnost i koncentracija turizma u nekoliko županija. Vršna opterećenja kreiraju evidentne probleme jer postojeća prometna i komunalna infrastruktura sve teže odolijeva pritisku povećanja broja gostiju. Pitanje je koliko je takav koncept turizma dugoročno održiv. No, pitanje je i što je s ostalim djelatnostima. Činjenica da turizam – prema nekim istraživanjima – sa svim svojim izravnim i neizravnim učincima generira gotovo 20% BDP-a u Hrvatskoj istodobno je impresivna i poražavajuća.
Drugi sektor u kojemu možemo imati komparativnu prednost jest poljoprivreda. I danas su mnogi naši prehrambeni proizvodi u samome europskom vrhu po svojoj kvaliteti, međutim, s obzirom na ugled Hrvatske u svijetu kao čiste nezagađene zemlje, držim da trebamo reafirmirati hrvatsku poljoprivredu kroz ekoproizvodnju, za koju definitivno imamo potencijala. Nevjerojatno je da Nizozemci rade poldere kako bi zadovoljili potrebe za svojom poljoprivrednom proizvodnjom – dakle stvaraju plodno tlo isušivanjem obale, a mi imamo izuzetno plodno i kvalitetno tlo, uz znatno povoljnije klimatske uvjete koje velikim dijelom nije u funkciji, odnosno ne obrađuje se. Mnogi će reći da je poljoprivredu uništio uvoz. To je možda i točno, ali ja tu činjenicu jednostavno ne mogu prihvatiti kao jedini argument. To samo znači da smo u Europsku uniju ušli nespremni i da nismo imali post-pristupnu strategiju. Dakle – ponovno nedostatak dugoročnog i sustavnog strateškog promišljanja.
Vjerujem kako su dovoljna ova dva primjera – turizma i poljoprivrede – za dočarati koliko je problematično ne imati strateška opredjeljenja i koliko nedostatak jasne vizije i strategije razvoja gospodarstva može unazaditi i ono u čemu imamo izrazitu komparativnu prednost.
Hrvatska primarno mora raditi na promjeni strukture svoga gospodarstva prema proizvodnji tehnološki složenijih proizvoda s većom dodanom vrijednošću i stvoriti preduvjete za rast produktivnosti i razvoj privatnog sektora, napose u segmentu malog i srednjeg poduzetništva, ne zapuštajući javna poduzeća. Moramo iskoristiti sve potencijale koje naša zemlja ima, prednosti i mogućnosti koje su nam otvorene kroz europske fondove, a to je moguće kroz promjene dosadašnje gospodarske politike i jasno strateško opredjeljenje – kamo želimo ići, s kojim resursima i s kojim dobrobitima za naše gospodarstvo i građane.
To je važno prije svega zbog naših ljudi koji, razočarani, napuštaju Hrvatsku. Ako želimo taj trend zaustaviti i preokrenuti, moramo, poštovane dame i gospodo, prije svega osigurati tim ljudima radna mjesta i povećati plaće. Minimalna plaća u Hrvatskoj iznosi oko 460, a u susjednoj Sloveniji oko 840 eura bruto[1]. Nitko od nas ovdje nema tako malu plaću. Možemo li zamisliti kako je živjeti s 3.000 kuna mjesečno? Jednoj osobi to nije dovoljno, a kamoli obitelji. Moramo dakle bitno povećati plaće, ali pritom moramo biti svjesni činjenice da tada moramo i proizvoditi i izvoziti više. Moramo više raditi i biti produktivniji. Izvoz ne možemo bazirati na jeftinoj proizvodnji, već na proizvodima veće dodane vrijednosti. Dakle, i u tom kontekstu moramo se strateški opredijeliti, slikovito rečeno, za bolje i više. Ako želimo razvijati ICT sektor – za što s obzirom na kvalitetu radne snage i preduvjete u pogledu infrastrukture, također imamo veliku šansu, tada tim ljudima moramo omogućiti plaću koja će ih zadržati u Hrvatskoj. Tako je i s ostalim djelatnostima. I tu sada uskače država, koja mora stvoriti za to uvjete i ponuditi perspektivu svojim građanima.
Jasna vizija i strategija gospodarskog razvoja osobito je bitna u kontekstu geopolitičkih preslagivanja, u kojima Hrvatska treba kapitalizirati svoj položaj s aspekta geoprometnih pravaca i energetskih tokova, ali i stalnih poslovnih i tehnoloških promjena. Hrvatska, u tom pogledu, ima sve predispozicije postati prometnim sjecištem i snažnim energetskim čvorištem cijele Europe.
Projekti koji su pred nama – LNG terminal, Jonsko-jadranski plinovod, priključak naših morskih luka i Luke Vukovar na ključne europske prometne koridore, izgradnja – primjerice – Pelješkog mosta i druge cijevi tunela Učka te razvoj hrvatske željeznice – znače punu i trajnu realizaciju hrvatskih razvojnih interesa, kojima ovi projekti daju visoku dodanu vrijednost i jamstvo nesmetanog razvoja pojedinih hrvatskih regija, ali i napretka cijele naše države.
Dame i gospodo,
Unatoč svemu, ja sam veliki optimist i mogu sa sigurnošću kazati kako u svim svojim nastojanjima možemo uspjeti. Imamo dovoljno vlastite mudrosti i pameti, ali nam treba malo više odlučnosti, proaktivnosti i optimizma. Pri tome je nužna suradnja ekonomske znanosti i nositelja ekonomske politike koja može pridonijeti kvalitetnijem oblikovanju ekonomskih politika i provođenju reformi. U uvjerenju da će se ta suradnja dodatno intenzivirati, očekujem kako ću sljedeće godine u svojem obraćanju na ovome skupu ustvrditi da Hrvatska ne samo gospodarski napreduje nego ima i jasnu viziju i strategiju dugoročnog rasta i razvoja gospodarstva.
Zahvaljujem vam svima na pažnji i želim vam uspješan rad.
Hvala!
