Hrvatski prijevodi, koordinacija istraživanja i modernizacija studija: Trebaju li nam privremena rješenja?

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Trebaju li nam privremena rješenja? Treba li nam uspješnija institucionalna koordinacija napora i kontinuitet rada? Sažeti odgovor na oba pitanja glasi: “Da, trebaju nam!”

Sada kad znate zaključak i rasplet ovih misli, možda će Vam biti veći zanimljivije istražiti što to znači u primjerima kojima ću navest ali, vjerojatno još i više, u onim primjerima koje neću navesti, koje zapravo niti ne znam, ali kojima su Vama bliska svakodnevnica.
Malo je Hrvata za sve što u Hrvatskoj treba napraviti. To što su naše mogućnosti i naše potrebe mnogostruke, ne znači da se prioriteti ne mogu odrediti. Bez prave dijagnoze o kakvoj terapiji možemo govoriti?

Od nekih čujem: „predobro ide ova država imajući u obzir koliko je neriješenih stvari i koliko problema ima“. Od drugih: „Ma glavno da se radi, svaki doprinos vrijedi i samo treba raditi i raditi. Ma dajem ja svoj doprinos!“

Uvažavam oba stava, ali se zapravo ne slažem niti sa jednim od njih. U srcu i u glavi imam sliku o kakvoj državi sanjam, a još smo daleko od nje! A to što neki kažu: „glavno da se radi, da se trudimo“; meni nije dovoljno, trebamo ostvariti svoje ciljeve ili napredovati k njima. Konstantan rad bez nekog pomaka ili bez ostvarenja nadanja i ciljeva nije baš neki svrhoviti rad već ovisnost, negacija, samoprijevara i teška zabluda. Trebamo pametno raditi, zajedno stremiti i ostvariti što želimo i možemo zajedno napraviti.

Sada kratko o nekim konkretnim primjerima i prijedlozima. Pošto radim u odgoju i obrazovanju, uzet ću nekoliko primjera iz te domene, ali lako možete povući paralele i slične analize i zaključke u vašoj domeni djelovanja.

Prijevodi klasičnih (ali i modernih) autora na Hrvatski jezik

Ugodno sam se nedavno iznenadio s prekrasnim novim izdanjima filozofske literature na hrvatskom jeziku. Isto tako sam se ubrzo iznenadio cijenom istih knjiga! Ali neću se na to osvrnuti, već na samu činjenicu da puno toga još nije prevedeno na Hrvatski jezik. Mislim na klasična djela, mislim na manja djela klasičnih autora za kojih još nema mjesta u korpusu hrvatskih prijevoda. Želim osvrnuti pažnju i na veliki broj izvršenih prijevoda u bivšoj državi, za koje su i naši intelektualci i porezni obveznici dali nemali doprinos a zbog „politike“ nisu na Hrvatskom. Kao mali primjer spomenuo bi vam da čak jedan Platon nije kompletno preveden na naš jezik! Da, neka manja djela ovog intelektualnog diva još uvijek nisu na Hrvatskom jeziku, već samo ih možete čitati na srpskom. Evo, dijalozi Gorgija, Eutidem, Kritija, Harmid i Hipija Veći možete čitati u nekim drugim prijevodima, ali ne na Hrvatskom. Aristotelovi logički spisi, tkz. „Organon“, također nisu u cijelosti dostupni na hrvatskom. O ujednačenom prijevodu neću ni govoriti. Spomenut ću još jedan ili dva dobra primjera kojih možemo samo čitati na tuđem jeziku: „Život i djelo istaknutih mislilaca“ (Diogena Laertije) i npr. Coplestonovu „Povijest filozofije“.

Privremeno rješenje:

Zašto ne bi odgovarajuće fakultete organizirali semestralno jedan seminar u kojima bi studenti kroatizirali (pohrvatili) stare srpske prijevode klasičnih djela? Dakako, da bi valjalo koordinirati i nadgledati njihov rad. Ja bi i službeno kontaktirao, ako je to moguće, nakladničke kuće koje su to djelo izdale i tražio privole i dopuštenje ali ne bi se ni previše time zamarao pošto ta djela su dobrim dijelom financirana sa zajedničke porezne osnove a neravnopravno, nerazmjerno doprinosima, prevedana na „zajednički jezik“ (možeš se mislit!!). O ne plaćanju ratne oštete i drugim nesređenim pitanjima neću ni govoriti (vraćenje dokumentacije, umjetnina i sl.).
Eto, to bi bilo jedno privremeno, ne savršeno rješenje, ali koji bi u roku od jedne do dvije godine nam omogućilo da naši ljudi imaju na raspolaganje „hrvatska“ izdanja za koja će, ako se tako nešto ne napravi, možda čekati 50 godina!

Za novije prijevode i autore, svakako valjalo bi se dogovoriti, platiti, za jedno izdanje za naše tržište. Hajmo biti pametni i konstruktivni. Pragmatični. Pogotovo za kinesku, japansku, arapsku i španjolsku literaturu. Nemamo mi toliko ljudi i stručnjaka da pratimo ogroman broj značajnih djela na tim jezicima.

Multiplikatorski efekt koordinacije doktorskih istraživanja

Koliko je meni poznato, a više mojih prijatelja i poznanika je doktoriralo u najrazličitija područja, vrlo je slaba koordinacija istraživačkih doktorskih disertacija. Postoje „rupe“ u našoj povijesti koje teško možemo kvalitetno obrazložiti kad već gotovo 30 godina živimo u suvremenoj i neovisnoj Hrvatskoj! Bilo to u čisto povijesna istraživanja, bilo to u povijesti drugih znanosti i specifičnih, malo istraženih perioda i tema.

Znam, doktora znanosti je malo, a svatko istražuje ono što ga prvenstveno zanima, ali kad bi barem postojao popis tema i predložak važnih i slabo istraženih tema, i kad bi se mentori, doktoranti i institucije potrudile koordinirati vlastiti rad, puno bi sustavnije i učinkovitije djelovali; a rezultati i multidiciplinarna suradnja bi višestruko narasla jer bi se paralelno istraživale teme i razdoblja koja su slabo poznata i međusobno bi se ta istraživanja nadopunjavala i poticala.

Međutim, doista je slučaj u našem društvu da se u glavnom pouzdajemo na individualnom radu i naporu, bez ikakvog multiplikatorskog efekta, bez neke prave koordinacije i sinergije. Kad bi bili svjesni što pet do deset vrijednih ljudi doista može zajedno napraviti, čuda bi bila moguća! Ali, barem mi se čini, nikako da udružimo svoje napore smisleno i svrsishodno. Više me iznenađuje tromost privatnog do li pasivnost javnog sektora. Da bar vapimo za vodstvom, za usavršavanjem i uspjehu sviju nas!

Modernizacija studija (struke) i uvažavanje najboljih praksi i stručnjaka!

Hrvatski obrazovni sustav je dobar. Nije loš. Imamo dovoljno kvalitete i stručnjaka da pratimo – iako iz daleka – novija otkrića, tehnologija i znanstvena postignuća i rješenja. Međutim, vlak znanosti, tehnologije i industrije ubrzano se kreće, a mi zaostajemo i sve više i više kaskamo. Nećemo se mjeriti sa 75% svijeta, već sa gornjom četvrtinom, s najboljima. Ako to napravimo, možemo primijetiti da jedva da smo ozbiljno počeli raditi na tome da:

a) naši studenti imaju barem jedan semestralni stručni predmet – dao Bog i jedan cijeli semestar – na engleskom (ili nekom drugom) jeziku. Ili da odu jedan semestar na razmjenu u inozemstvu.

b) da svaki naš fakultet nudi 10-tak predmeta na engleskom jeziku da bi Erasmu+ studenska razmjera doista zaživila u RH.

c) da se u nastavi – barem kao gosti predavači – uključe istaknuti stručnjaci i ljude koje u praksi redovito dokazuju svoju izvrsnost i stručnost. Jer jaz između teorijska saznanja i svakodnevne prakse je često skandaloznih razmjera.

Primjer studija Novinarstva ili Komunikologije.

Hajmo uzeti studiji novinarstva, komunikologije i PR-a. Koliko naših najpoznatijih novinara gostuje, barem jednom godišnjem, na tim fakultetima? Kako do da u višim godinama studija nema, npr. jednog izbornog kolegija gdje svakog tjedna se pozove jednog istaknutog člana profesije da približi studentima praksu, da ih potakne na poduzetništvo i izvrsnost i sl.

Nije da sam se previše raspitao (nešto malo jesam : ), ali renomirana imena ala Ivana Petrović, Mislav Togonal, Saša Kopljar, Ivana Paradžiković, Tomislav Jelinčić, Bruno Kovačević, Robert Knjaz, Krešimir Mišak, Željko Prvan i čak, ako hoćete, Velimira Bujanca ili Aleksandra Stankovića (koga god preferirali!) siguran sam da zajedno ne predaju na jednom kolegiju na bilo kojem studiju novinarstva, komunikologije ili slično u Hrvatskoj.

Da sam ja profesor ili (pro)dekan, sigurno bi ih pozvao kao redovite goste predavače. Čak bi oformio takav kolegiji u kojem svaki od njih bi bio gost jedan tjedan! Ma došli bi oni i za minimalnu plaću, samo da ih se cijeni i omoguće da svoje iskustvo i znanje prenesu dalje.

Siguran sam da bi barem pola njih pristalo kad bi se radilo o ozbiljnom projektu. Slično bi napravio za studiji IT, Sociologije, Ekonomije ili Građevine. Svejedno je, ključ je da najbolji nam potaknuo sljedeću generaciju. Ne možemo niti bez jednih a niti bez drugih.
O gostovanju stranih stručnjaka preko Erasmus+ programa neću ni govoriti! Znam da je tu prostor ogroman. Ako ne, pitajte Agenciju za Mobilnost i Europske projekte koliko je novaca i prilika slabo iskorišteno ili zapravo ne iskorišteno. Pitaj te ih o KA2 (Ključnoj aktivnosti 2) i KA3. O mogućnosti uspostave konzorcija i suradnje s privatnom sektoru. Ali o tome drugom prilikom.

O svakom od navedenih primjera bi mogao još puno reći. Međutim, puno je bitnija poanta da nas kao društvo ne krasi ozbiljan institucionalan i transparentan rad. Nikako da naše vodstvo bude ono što treba biti. Nikako da ljudi koji znaju i hoću nam ponude viziju i plan da u konkretnom projektu udruže doprinose najrazličitijih pojedinaca. Izvrsnost u Hrvatskoj postoji! Samo je pitanje da li je prepoznajemo i na koji je način kao pojedinci podržavamo. Bez prave svijesti o potrebi kontinuiranog institucionalnog, udruženog i koordiniranog, svrsishodnog rada, teško da možemo očekivati ostvarenje naših ciljeva i snova. Hajmo se dogovoriti i otkriti što možemo zajedno napraviti!

Facebook Komentari