Piše: Vlasta Janton
Ne trebaš biti stručan analitičar kako bi uvidio zašto se sve ruši, tko je pridonio da se to sve sruši, tko se igrao gazde i odlučivao tko će opstati a tko nestati. I zato me iznimno ljuti, kao vjerujem i većinu vas, da nas netko uporno uvjerava kako nije ništa kriv, i time nas još više ponižava na način da ćemo mi to zaista i povjerovati. Strahovito ljuti, pogotovo što je upravo ta jedna osoba odlučivala o sudbinama tisuće i tisuće ljudi. Bacila ih na samo dno.
Zaista je licemjerno gledati nekoga u lice i uvjeravati ga kako nema ništa s tim, netko mu namjestio (naravno, pa neće valjda reći da je kriv). U isto vrijeme gledaš na Dnevniku nekog tko sa velikom sigurnošću i ogromnim samopouzdanjem pokušava uvjeriti hrvatske građane kako mu je to sve namješteno, i gledaš nekog tko sa suznim očima napušta Hrvatsku, svoju djedovinu, svoje ognjište, odlazi od svojih roditelja trbuhom za kruhom.
Jer mu je netko oteo pravo na pristojan i normalan život. A taj netko bahato se usudi reći kako mu je sve namješteno.
Naša predivna i bogata Slavonija, prepuna poljoprivrednih gospodarstava, prepunih staja stoke, imanja bogata raskošnim plodovima voćki, žita, kukuruza, vinograda, naša prebogata žitnica nestala je. Sva ta raskoš od koje bi se naša zemlja bez ikakvog uvoza bez problema mogla prehraniti, nestala je. Da te srce zaboli, nemoć te hvata, radio bi, proizvodio, rukama se borio za svaki klip kukuruza, za svaki trs, svaku kravu i svinju. Ali badava ti, to nitko ne otkupljuje, ili ako i otkupljuje onda je to po toliko niskoj cijeni da bi se raspao od jada. Sav trud uzalud, i shvatiš da je sve otišlo u bescijenje. I to samo zbog nekog tko je tako odlučio. Tko je imao drugu računicu, uništiti sve naše domaće i kvalitetno, da bi mogao kupovati a zatim i prodavati uvozno i nekvalitetno. Najbolja formula kako uništiti našeg hrvatskog seljaka.
I zato se ljutim, i zato se ljutite, s pravom kažem. I to svaki put kada te netko uporno uvjerava kako nije kriv, kako te netko uporno pravi budalom. I postaneš bijesan. Zar zaista se nekome ne može stati na kraj, zar zaista neće nitko odgovarati za sva zla koja je nanio tolikim ljudima, tolikim obiteljima, posredno i neposredno. Zašto se Slavonija iselila? Jer im je tako došlo? Ili možda što su na svojoj bogatoj riznici kruha gladni? Jer im se kuće prodaju u bescijenje, sve ono za što su se godinama odricali, skrbili, mučili sada ima deset put manju vrijednost. Više ne možeš sresti mladog čovjeka u selu, čak niti ljude srednjih godina. Odlaze, odlaze za boljim životom. I ne treba ih kriviti. Od čega će otplaćivati kredite, od čega prehraniti svoju djecu? A na pomolu nema nikakvog rješenja. Ništa se ne pomiče s mrtve točke. A djeca moraju jesti, moraju se kupiti knjige, cipele za školu. A od čega? Zrak se još uvijek ne naplaćuje i od njega se ne živi. Koliko god netko volio svoju zemlju, nije ga za kriviti što odlazi gdje će se cijeniti njegov rad, gdje će za taj rad i biti adekvatno plaćen, gdje neće moliti za svoju plaću, već će je dobiti svaki mjesec na isti datum. Što je kod nas u mnogim tvrtkama nezamislivo.
Zanimljivo je kako nitko nigdje nije kriv, niti u Agrokoru, niti Uljaniku, niti igdje. A svi koji su na vrhu debelo su omastili brk, debelo se potkožili, sebe i svoje buduće naraštaje. I još kažu kako su oni samo vrijedno radili, stekavši to zakonito sa svojih deset prstiju. A da li to znači da onda drugi ljudi nisu vrijedni, zato jer nisu ništa stekli? Ili možda zato jer nisu dobivali plaću, ili možda zato jer im je netko uskratio pravo na rad, ili možda zato jer im je netko htio otkupiti u bescijenje za što su se krvavo mučili? Koju pouku smo dobili? Ako si pošten nećeš ništa imati, ništa steći.
I onda, kada gledaš obitelji kako odlaze u tuđinu bude ti teško na srcu, ali razumiješ ga, shvaćaš sve. Zemlja se ne može jesti. Jer tu istu zemlju netko je debelo iskoristio da bi napunio svoje bankovne račune. Napunio i još se hrabro bunio kako su svi protiv njega, kako je sve namješteno. Da, duboko vjerujem da su svi namještali na isti bankovni račun. I onda se nitko nije bunio, dapače, onda se šutjelo.
Ja volim svoju zemlju, tu je moj dom, i tu je bio dom mojih djedova i baka. Ljudi koji odlaze ništa manje ne vole svoje zemlju, ali to ne znači da vole i one koji su doveli do toga da zbog egzistencije moraju napustiti svoj dom. I želim im sreću, želim im svu sreću ovoga svijeta, ne daj Bože ikome da gleda kako mu djeca gladuju, a u ovoj zemlji ima ih, i to nemali broj. Zato kad gazda kaže kako nije kriv možda mu padne na pamet koliko je obitelji pustio da potonu na dno (mada, iskreno mislim da mu takve stvari ne padaju na pamet). Isto kao što meni nije padalo na pamet priznati da sam prepisivala na testu iz matematike.