Ako se zaviri iza užasa kritikofagije, stravičnog čudovišta koje državu i naciju ostavlja u mentalnoj retardaciji razine amebe, mogli bismo ugledati samo prestrašeno dijete

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Rođen kao Prus u Liblaru, a preminuo kao Amerikanac u New Yorku, za razliku od svoje supruge Margarethe koja je zaslužna za otvaranje prvog njemačkog i pokretanje sustava dječjih vrtića u SAD-u zbog čega su Amerikanci vjerojatno i preuzeli njemačku riječ Kindergarten, Carl Schurz najpoznatiji je kao autor izjave „Moja zemlja, u pravu ili krivu.“ pri čemu se često zanemaruje nastavak izjave koji glasi „ako je u pravu da ju se održi takvom, a ako je u krivu da ju se ispravi.“. Ako se navodi samo prvi dio izjave, stječe se dojam o dužnosti nekritičkog obožavanja vlastite zemlje, a ako se navodi cijela izjava, stječe se suprotan dojam o korjenitoj kritici vlastite zemlje kad je u krivu.

U svom djelu „Tumačenje i društvena kritika“ poznati američki filozof i javni intelektualac (autor hitova kao što su „Pravedni i nepravedni ratovi“ i „Sfere pravde“) M. Walzer spominje tu izjavu tumačeći ju na sljedeći način: „Kad se naša zemlja ponaša loše, i dalje je naša, a mi smo, možda osobito, dužni kritizirati njezine politike.“. Čini se kako je to ispravno tumačenje cjelovite Schurzove izjave za razliku od slučajno ili namjerno pogrešnog pri navođenju samo prvog dijela. Sažeto govoreći dužni smo koliko biti uz svoju zemlju kad je u pravu barem isto toliko, ako ne i više, kritizirati ju kad je u krivu.

S jedne strane, nacije i države nesklone javnoj kritici, raspravi i zajedničkom popravljanju loših stvari često se drže nezrelima po sličnosti s djecom koja svaku kritiku doživljavaju kao osoban napad, napad na njihova osobna uvjerenja, vjerovanja, mnijenja, svjetonazore i način života. Nesposobnost prihvaćanja pravilne kritike kao pravilne kritike oznaka je nezrelih nacija. S druge strane, zlouporabe kritike u svrhe promocije vlastitih pojedinačnih, skupnih, političkih i inih uvjerenja i iracionalnog napada na vlastita pojedinačna, skupna i ina uvjerenja drugih paralelna je prvoj pojavi i također je oznaka nezrelih nacija i država (plaćene nadri-kritike vrhunac su takve zloporabe).

Hrvatska je možda ne u potpunosti, ali dobrim dijelom takva država. Načelno nekritička. Svaka ispravna kritika, čak i ako kritičar nema nikakve dobrobiti od kritike (pod vidikom financija, ujecaja, moći i sl.), a možda ima i štete, doživljava se kao osobni napad, napad na skupinu, političko, gospodarsko i drugo uvjerenje, rutinu, svjetonazor i način života. Nesposobnost razumijevanja da se ljudi rađaju, žive i umiru, da uvjerenja i svjetonazori nastaju i nestaju i da na koncu nisu važni manifestira se nesnošljivošću prema svakoj kritici. Nju se nastoji i nerijetko uspijeva spriječiti svim sredstvima. To je proždiranje kritike i ostavljanje države i nacije u predkritičkoj dobi ili po navedenoj analogiji u djetinjoj vrtićkoj nedužnosti.

Pojavu proždiranja i zlouporabe kritike kao lica i naličja nekritičnosti nazovimo kritikofagijom koja se manifestira stravičnim pojavama aktivnog sprječavanja nacije i države u odrastanju do zrelosti u kojoj će trebati naučiti koristiti svoju slobodu i snositi odgovornost za njezino traćenje. No ako se zaviri iza užasa kritikofagije, stravičnog čudovišta koje državu i naciju ostavlja u mentalnoj retardaciji razine amebe, mogli bismo ugledati samo prestrašeno dijete koje pokazuje kritikofobiju, primordijalan strah od suočavanja s vlastitim prednostima i nedostatcima, a još dublje ispod primordijalno čuđenje pred mješavinom čudesnog i čudovišnog, nečeg sasvim normalnog i zdravog tijekom svakog procesa odrastanja.

Ne treba osuđivati kritikofage, jer oni su samo djetinji kritikofobi koji odbijaju odrasti. Treba ih liječiti i ohrabrivati da misle svojom glavom nasuprot svega, usprkos svega i unatoč svemu. Svakoga od njih ponaosob i jednog po jednog. A najbolje bi bilo da za početka počnemo sami od sebe ili „Sapere aude!“, tj. „Usudi se misliti svojom glavom!“ kako nas je podučio veliki Horacije, a podsjetio još jedan Prus Immanuel Kant, koji je za razliku od na početku spomenutog preminuo točno tamo gdje se i rodio, u Königsbergu.

Facebook Komentari