Izgubljeni u oslobađanju – žena i muškarac

Piše: Snježana Nemec

Slušam žene kako govore – Ne mogu više naći muškarca koji me poštuje, u kojeg ću imati povjerenja, uz kojeg ću se osjećati ženom. I kad se čini da smo se približili, da je sva ta žudnja stavljena na testiranje odoljela, oni sve to bez ijedne jedine riječi odbace. Slušam muškarce kako govore – Ne mogu naći ženu koja je žena, kojoj je važno što govorim, koja će me osjetiti. Površne su, ograničenog raspona da bi dopustile ljubav i zanos što ih u sebi nose. Sve odbace kao da nikad nije ni postojalo.

On, ona u potrazi za partnerom, koji se gotovo pretvara u lov, tako dugo dok to ne postignu. Tada se pale najljepša svjetla. Sve ono najljepše, najplemenitije, najatraktivnije u sebi pretvara se u božanstvo. Ulaziš u proces idealiziranja, zanosa, oslobođen od realne procjene. Nije mala stvara da vam neka osoba poklanja ljubav i uzdiže vas u nebesa. Tada se javlja i neka vrsta panike, nevjerice, ali godi, jako. Kako ostati ravnodušan na silinu izbačenih emocija. Prihvaćaš, otvaraš se. Čini se kao da se sve granice ruše. Nemaš više vremena za vlastite interese. Svi ukusi i stilovi se prilagođavaju partneru. Onaj koji je na poziciji obožavanog otvara se, spreman je za dalje, ne znajući da će uskoro zagristi stijenu. A onda u nekom trenutku, ne znaš više ni u kojem dolazi do smrtononosnog gibanja u krug. Odjednom, i bez ikakvog razloga umjesto zajedništva, ispred tebe stoji glodar tvojih snova. Obezvrijeđen si. Ponižen. Više ne postojiš. Sve jače osjećaš mukli odjek koji ruši tvoj zanos i sve pred sobom. Zatim nastaje neka čudna tišina.

Čini se da i jedni i drugi teže prema nikad dostižnoj simbiozi. I jedni i drugi u potrazi za nečim što danas nalazimo samo u tragovima. I jedna i druga strana žive u vječnoj nadi da će popuniti vječnu prazninu i strah koji vuku za sobom pokušavajući popuniti tu istu prazninu i pukotinu nemoguće žudnje. U konačnici dođe se do spoznaje da nitko ne može dati drugome ono čega i sam nema.

O čemu ovdje zapravo govorimo.

O svojevrsnoj masovnoj kulturi koja postaje realnost našeg vremena i stila života. O prijetnji kako se, kako je to rekao B. Rozenberger pojavljuje u najgorem obliku, i koja ne samo da kretenizira ukus nego i brutalizira osjećaje O sveprisutnoj pojavi koja nije ništa drugo nego odbacivanje realnosti radi prihvaćanja današnjice, poremećenih kriterija gdje čini se i riječ karakter postaje sve bjednije. Svojevrsno mentalno naselje naspram svih onih koji bi se mogli danas nazvati zanesenjacima. Otužna igra gdje jedni satiru druge. Vrijeme jadnih, skučenih života gdje zaboravljamo jedni na druge. Vrijeme gdje postoje trijumfi trenutaka, a ne trajanja. Gdje ne postoji izgradnja koja je toliko čvrsta kao da je bila nužna. Vrijeme nesigurnosti, gdje sigurnost nikad nije bila jača, gdje nedostatak rizika ubija svaku strast.

Tragedija je to i ženske emancipacije Emme Goldman, samostalne ili ekonomski slobodne žene koja nije u premnogo, nego u premalo iskustava. Koju su okrali za slap te sreće koja joj je tako bitna. Puko izvanjsko oslobođenje koje je od suvremene žene napravila umjetno biće, koje čovjeka podsjeća na plodove francuske hortikulture s njezinim arabesknim drvećem i grmljem, piramidama, kotačima i girlandama; na sve, samo ne na oblik koji bi ostvarila izrazom vlastitih nutarnjih osobina.

Tragedija je to i muškaraca. S jedne strane pred njih postavljenog zahtjeva za jednakim pravima kao ispravnim, a s druge strane njihov strah od nove uloge koju nisu birali, a na koju bi se trebali naviknuti.

Žena izgubljena u svom oslobađanju kojeg se treba osloboditi, jer prava emancipacija počinje u duši žene i njenom raščišćavanju pojma dva suprotstavljena svijeta. Muškarac izgubljen u ženinom oslobađanju.

Oduvijek, a posebno danas apsurd je taj bez kojeg čovjek ne može, koji dovodi do nelogičnosti, besmislice i proturječnosti na pozornici.

Facebook Komentari