Efikasnost koja se ponavlja: Radi se, ali kojom brzinom – jesu li odgovorni samo oni ili i mi koji glasujemo

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Gotovo je ljeto! Hvala Bogu, živi smo. Međutim, puno mi stvari pada na pamet. Pitanja imam napretek: Zašto tako? Kako to? Što ne možemo bolje? Tko je najviše odgovoran? Tko je sve kriv?

Zagrebačke priče: „radovi“

Oni koji se tek sada vraćaju u Metropolu mogu primijetiti kako se svugdje radi; da, naporno i konstantno, sve se obnavlja i vidi se uložen trud. Da, vidi se!!!

Više od mjesec dana radilo se u tri smjene da sve bude gotovo kad se ljudi vrate s godišnjeg odmora. Da… slobodno se nasmijte na sav glas. Izgleda da su se i radnici vratili s godišnjeg jer gdje je bilo 5-6 ljudi sada ima 10-12.

U slučaju da to nekome izgleda puno, molim da uzmite u obzir da 5, 10 ili koliko već radnika nije puno da se u pristojno/profesionalno vrijeme poprave glavna gradska križanja (cesta, vodovod, struja, tramvajske pruge itd). Pogotovo što su mjesec dana radili vrlo sporadično, u vrlo malim skupinama i u svim dijelovima grada; da, svugdje po 5-7 radnika a nikako da se odrede prioriteti i da se sustavno i brzo riješi ozbiljne zahvate.

Čisto kao ideja, možda bi bilo bolje da su oni radnici koji su mjesec dana nešto radili na Džamiji (Trg Žrtava Fašizma, tj. bivši Dom Hrvatskih Likovnih Umjetnika Ivana Meštrovića) radili na nekom važnijem križanju, npr. križanju Šubićeve i Branimirove. Isto vrijedi za one koje su radili u Preradovićevoj – sva je još raskopana, ništa nije gotovo, itd.

O „Rotoru“ da i ne govorimo. Znam da su krenuli radovi i usmjerili su dio prometa preko Remetinca, ali eto, i tamo se radilo pa je gužva neminovna. Da, bitno je da se radi. Ne da se dobro radi! O racionalizaciju troškova, efikasnosti timova i koordinaciji da ne govorimo. Da, ja kao laik mogu procijeniti da se šlampavo radi. Da, očito je da „oni“ žele da vidimo kako svi rade. Ako vidimo da se radi ne smijemo prigovarati i očekivati više, jer podrazumijeva se da svi rade najbolje što mogu. Teškoća je puno, bilo je vruće, toliko toga ima za napraviti… Ne stignemo sve, ali se trudimo oko svega. Dobre su nam namjere… a to je valjda dovoljno!

Vraga je!!

Izvolite primiti povratnu informaciju o vašem radu, o vašoj efikasnosti i profesionalnosti. Usporedite se s najboljima a ne da samo gledate svoj pupak pa se divite koliko ste jedinstveni i nezamjenjivi. Što smo svi mi toliko glupi? Jesu oni i odgovorni i krivi za mnogo toga. A bogme jesmo i mi! Mi plaćamo porez, mi glasujemo, mi tu živimo i mi tu radimo za svoju i našu bolju budućnost.

Prazni i napušteni, mrtvi poslovni prostori

Već barem dvije godine. Sjeo sam na tramvaj te na putu prema poslu primijetio koliko je zatvorenih dućana i trgovina u Ilici, našoj glavnoj žili kucavici. Krenuo sam brojati te, iz Trga Franje Tuđmana (austrijski, tj. francuski) do Kvatrića sam prebrojao 57 praznih dućana na južnoj strani Ilice, Jurišićeve, Draškovićeve i Vlaške ulice. Pomnožio sam puta dva – ispričavam se na gruboj aproksimaciji i zaokruživanju – te sam umanjio svoju procjenu na 10-15% da ne bi sigurno ona bila doista veća negoli u stvarnosti.

Sve u svemu, u tih 3,5 kilometara najdragocjenih maloprodajnih poslovnih prostora i elitnih lokacija za urede koje rade sa strankama, utvrdio sam da ima stotinjak praznih prostora koji zjape tako, jadno, prljavo i napušteno. Sigurno ima i privatnih i gradskih vlasnika, a što im je zajedničko? Nitko to ne koristi, nikakav profit od njih, samo mali ali konstantni gubici novaca.

Kako to? Što mi se kao vlasniku isplati gubiti novac? Što nije bolja mala renta od nikakve? Što samo želim laka, velika i konstantna primanja mimo tržišta, mimo stvarnih mogućnosti bez ulaganja i procvata društva, ekonomije i države?

Ma da! Tko si ti da meni kažeš što je meni ekonomski isplativo! Zato si ti siromah, a ja više-manje bogat, jer znam, jer dobro i pošteno radim, jer se brinem o svojem poslu! A ti… očito imaš previše vremena za razmišljanje i gledanje okolo. Kaj tebe briga? Mrš!! Gubi se!!

Vrati se na posao i radi. Mi smo tvoji sposobni šefovi i brinemo o sveukupnom uspjehu. Ne brini se…. ništa ne propada…. svi žele ovdje živjeti i iznajmiti, nitko ne odlazi iz Hrvatske… Sve štima! Ništa ne treba mijenjati… (ili sve treba mijenjati; jednako lažna pozicija!).

10% ljudi i njihovo građansko i ustavno pravo je zanemarivo

Treći dio naše efikasnosti i pameti. Siva zona nepotpunih i manjkavih zakona i procedura. Da, da, dobro pretpostavljate. Spomenut ću referendum o promjeni izbornog sustava. Dva tjedna (15 dana) imate da skupite 400.000 potpisa (da, četiristo tisuća građana treba otići negdje, pročitati i potpisati nešto) a onda Hrvatska vlada i nadležne institucije ni nakon 3 mjeseca nisu u stanju prebrojiti i provjeriti potpise.

Da, 600% više vremena za puno manji obujam posla! Koliko je ljudi volontiralo i skupljalo potpise, koliko građana je procijenilo ovo pitanje kao značajno i bitno, 10% odrasle i zrele Hrvatske je tražilo od Vlade da o ovome razmisli i uvaži demokratsko i ustavno pravo svojega puka.

Čak se dure i s visoka vele da neće dopustiti nikakvo nadgledavanje prebrojavanja… Što možda ne bi bilo potrebno da već malo i ne sumnjamo u iskren i profesionalan pristup nadležnih institucija i državnih službenika, na čelu s trenutnom vladom… koja nije kao ona Vladimira I Veličanstvenog (Ruska povijest), ali očito da ćemo i ovu vladu pamtiti…

Sezona je gotova! Da plačemo?

I za sam kraj, tema i misao koja nam se stalno vraća i vrti i iz pepela uvijek nanovo diže: Sezona je mogla biti bolja! Odnosno, nakon ne znam ni koliko godina, nije nadmašila prethodnu. Odnosno treba zbrojiti pred i post sezonu pa da točno znamo, a sada sa sigurnošću ne znamo i bolje da malo plačemo pa da nam bude bolje!

Sve smo učinili i cijelu godinu marljivo radili da ponudimo bolje i kvalitetnije usluge našim gostima; neprestano smo se za svakoga od njih borili i tretirali ih kao ugledne goste a ne kao stoku koja ima viška novaca i ne zna gdje bi mogla to potrošiti pa je prisiljena doći k nama; najbolja, najljepša i jedina svjetska turistička destinacija!

Mnoštvo naših ljudi kuka i plače iako su nam bogomdani pokloni, kapaciteti i resursi doista upitno iskorišteni na optimalnoj, idealnoj bazi.

Ali pustimo ideale i snove, realno, jesmo li puno više i bolje i kvalitetnije radili u proteklih 12 mjeseci da se možemo nadati boljim resultatima?

Ako je ova sezona nešto slabija, znači li da nije dobra iako su sezone uvijek bile rekordno bolje od prijašnjih?

Hajmo malo više ozbiljnosti. Djeco moja, puče dragi, na meni i tebi je da nam bude bolje. Hajdemo zajedno kvalitetno raditi. Barem malo bolje svakih šest do dvanaest mjeseci. Nije da će te Bog ili vrag pitati što si radio u ovoj predivnoj zemlji. Pitat će te vlastita majka ili otac, pitat će te vlastiti brat ili sestra, pitat će te vlastita djeca zašto je Hrvatska takva kakva je? Što ćemo im odgovoriti? Hoćemo li plakati…

Igra nije gotova. A zapravo, nije ni igra. Ovo je naš život. Ovo je naša Hrvatska.

* Autor je mladi povratnik iz Argentine

Facebook Komentari