Slučaj Uljanik: Nusprodukt tog cijelog procesa moglo bi biti jedno veliko ništa

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Brodogradilište je mjesto u kojem se grade brodovi. Najveća svjetska brodogradilišta su u Kini, Japanu i Južnoj Koreji. Tek na 9. mjestu je talijansko, a na 10. rusko brodogradilište. Načelno, na tu top listu ne bi dospjela sva hrvatska brodogradilišta kad bi postala jedno i kad bi se njime upravljalo u skladu s pravilnostima temeljne djelatnosti, tržišta i povremeno potreba tuzemnog gospodarstva, jer Hrvatska je riječna i morska zemlja, dobrim dijelom vodeni svijet.

Brodogradilištem Uljanik od privatizacije gospodari se od strane ljudi koji su povezani u jednu odvojenu privatnu kompaniju za koju se ne zna što radi i kolika joj je zarada (navodno je u prošloj godini bila 2 HRK). Uz to, čini se kako je većina upravitelja Uljanika blisko povezana s vladajućom političkom strankom u Istri, tj. IDS-om. Od demokrata i još k tome liberanih za očekivati bi bilo da podržavaju slobodno tržište i stručno upravljanje privatnim kompanijama u interesu lokalne zajednice, a ne obrnuto kako je čini se ovdje bio i jest slučaj.

Brodogradilište Uljanik našlo se u štrajku zaposlenika. Sve bi bilo super, jer je postojanje sindikata i sredstvo štrajka normalan i zdrav izraz volje 2.659 zaposlenika, a ne nikakva prijetnja vlasniku i upravi kako se to često perverzno razumijeva od strane navedenih. No nije super, jer ti isti zaposlenici imaju 47% udjela u vlasništvu tog brodogradilišta protiv kojeg prosvjeduju. Realno prosvjeduju protiv vlastite uprave, a formalno protiv sebe samih, iako te dionice nisu Bogznakaj vredne, napose ne ovih dana.

Prosvjed se nastavlja i namjerava ga se izmjestiti iz Pule u Zagreb na Trg sv. Marka. Paradoks prosvjeda sastoji se u tome što je početna bitno proturječna situacija suludog tranzicijskog procesa, koji traje već 28 godina paralelno s potpuno tržišnim procesom i ne zaboravimo procesom sive, mimozakonske i otvoreno protuzakonske ekonomije, pretvoren u tautološku situaciju tržišne ekonomije koja kaže – što manje državnog uplitanja, to više privatne slobode – i koju se nastoji ostvariti, a što nas vraća u proturječje, pozivanjem na državno uplitanje.

Početni razlog prosvjeda je neisplata plaća što je elementarna stvar svakog gospodarstva, tj. isplatiti plaću za obavljen rad i to u skladu s ugovorom. Završni razlog prosvjeda mogao bi biti sređivanje računa u odnosu države i privatnog vlasništva, tj. razine uplitanja. Ta razina Hrvatima čini se nije jasna. Nije im jasno da država, čak i u najneslobodnijim tržišnim gospodarstvima, država ima pravo i sredstva nadzora nad kompanijama od nacionalnog interesa, ali i jasnu zabranu uplitanja bez posebnog razloga, tj. očuvanje slobode privatnog poduzimanja.

Jedino dobro koje bi iz tog prosvjeda moglo proizaći ima lice i naličje. Lice je raščišćavanje odnosa javnog i privatnog u gospodarstvu pa makar tih 2.659 zaposlenika sa svojim obiteljima napustili Hrvatsku i otišli raditi za kompanije u Kinu, Japan i Južnu Koreju ili u Italiju, a naličje je raščišćavanje odnosa tzv. lokalne samouprave i tzv. privatnih kompanija od interesa lokalne zajednice.

Nusprodukt tog cijelog procesa moglo bi biti jedno veliko ništa kako je to u Hrvatskoj najčešće i slučaj, ali mogla bi biti i svježa i primjenjiva metafora o građenju na zdravim temeljima, ne temeljima na kojima se u Hrvatskoj najčešće gradilo zadnjih 28 godina pri čemu bi se mogla usporediti gradnja zgrade vlade RH s gradnjom Pulske Arene. Naime, po definiciji stvari zgrada vlade što dulje traje to je slabija, a pulska arena zahvaljujući vulkanskom prahu umiješanom u starorimski beton koji prouzročuje nastanak više minerala što dulje traje to je čvršća.

Hrvatska je između ostalog i vodeni svijet pa kao takva treba i plovna sredstva. No njezina nebriga za ta sredstva najbolje pokazuje koliko ona samu sebe razumije kao takav svijet. Da stvar bude čudnovatija radi se o kulturi koja svoje podrijetlo preko Starog Rima i Grčke vuče od preilirskih Liburna koji su bili izvrsni brodograditelji i moreplovci koji su odavno shvatili kako je raznovrsnost brodovlja presudna za sjeverni Jadran. Koje su na koncu Rimljani nakon niza poraza uzeli za upravitelje i odgajatelje vlastite pomorske flote koja je postala teško pobjediva.

Tko to ne razumije neka se tijekom ljetovanja pokuša u nekom čamčiću otisnuti u Velebitski kanal i na temperaturi zraka 37°C, mora 17°C i konstantne lagane senjske bure uloviti kakvu ribicu. Brzo će shvatiti važnost plovidbe i plovnih sredstava koja se najčešće grade na mjestima koja nazivamo brodogradilištima.

Facebook Komentari