U dvjema državama u 2 dana zbile su se 2 smrti; Oba nadležna ministra u najkraćem vremenu došla su do obitelji stradalih i dala ostavke; Nijedna od tih država nije Hrvatska

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Prije desetak godina u dvjema državama u 2 dana zbile su se 2 smrti za koje se temeljem javno dostupnih indicija slutilo kako je odgovornost na ministarstvima. Oba nadležna ministra u najkraćem vremenu došla su do obitelji stradalih, osobno izrazili sućut i ponudili ostavku zbog osjećaja odgovornosti. U obje situacije utvrđeno je kako su ministri samo posredno odgovorni, dok su neposredno odgovorni bili upravitelji hitnih službi koji su podnijeli neopozive ostavke. Niti jedna od tih država nije Hrvatska, a koje su prepustimo čitatelju na istraživanje.

U Hrvatskoj pri slutnjama na neposrednu ili posrednu odgovornost za smrt ministri „zdravstva“ ili nepismeno „zdravlja“ ne otkazuju druge poslove i ne odlaze iskazati sućut, ne nude ostavke, ne osjećaju odgovornost; štoviše, muljaju koliko mogu. „Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, središnje je tijelo državne uprave u Republici Hrvatskoj koje obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na sustav zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja, praćenje i unapređivanje zdravstvenog stanja i zdravstvenih potreba stanovništva.“

Trenutačni „Pravilnik o uvjetima, organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine“ na djelu je od ministra zdravlja Darija Nakića iz 2016. godine pri čemu su od njegova prijedloga i donošenja postojale slutnje kako bi mogao proizvesti relevantne propuste. Ministar Milan Kujundžić u 2 godine mandata nije našao za shodno smanjiti vjerojatnost proizvođenja propusta. Promijenjeno je ime ministarstva, ali ne i njegova ćud. Vjerojatnost propusta ostala je važeća, a ovih dana se i ostvarila s nekoliko međusobno zgusnutih tragičnih smrtnih slučajeva.

Činjenice o slučajevima, prema riječima Predsjednika Vlade RH tek se trebaju utvrditi, a nadajmo se kako za to neće trebati najmanje 2 ministarstva i najmanje 6 mjeseci koliko će prema procjenama nadležnog ministra trebati za pojedinačno utvrđivanje izvornosti potpisa za referendume. Ako se želi, sve se to skupa može utvrditi za 48 sati kako je primjerice bilo utvrđeno u slučajevima spomenutima na početku ne samo zato što se željezo kuje dok je vruće nego i zato što tako kažu pravila upravljanja kriznim stanjima.

Bjelodano je kako je neka pa bila i samo posredna odgovornost na ministru zdravstva, ali on ju poriče i to na nekoliko simptomatičnih načina tvrdeći kako je sve bilo učinjeno lege artis, zatim kako nije bilo propusta, kako je ni manje ni više svijet kriv za manjak liječnika u Hrvatskoj, kako su svi Hrvati odgovorni za zdravstveni sustav i na koncu da će ako prepozna da je odgovoran, dati ostavku. Ostavimo se drugih muljanja i zadržimo se na posljednjem, jer nije jasno kako se osobna odgovornost prepoznaje.

Prepoznaju se lica, grimase, životinje, biljke, kuće, ulice, trgovi, seoski puteljci Ivanbegovine pa čak i pustinjski krajobrazi, ali ne i odgovornost? Odgovornost se s jedne strane može osobno osjećati za štogod propušteno, učinjeno ili počinjeno, a objektivno utvrditi poredbom formalnih odgovornosti s propustom, činom ili rezultatima propusta ili čina. Nema se što tu prepoznavati. Nije odgovornost čempres uz seoski put koji vodi do spilje u kojoj žive četiri brata da ju se prepoznaje. Ona se osjeća i utvrđuje, jer „ako je smrtonosna služba, slovima uklesana u kamenju, bila tako slavna da sinovi Izraelovi nisu mogli pogledati u lice Mojsijevo zbog prolazne slave lica njegova, 8koliko li će slavnija biti služba Duha.“ (2 Kor 3:7)

Facebook Komentari