Veliki Vatreni i veliki nogometaš u otvorenom razgovoru: Badelj o jako riskantnoj odluci uoči Svjetskog prvenstva, ‘slučaju Kalinić’, novom klubu…

“Ovo je srpanj iz najluđih snova”, glasila je jedna od poruka koje smo izmijenili prije desetak dana, dan nakon što mu se rodio sinčić Jona Davide. Milan Badelj (29), po prirodi odmjeren i umjeren tip, nesklon isključivim stanjima debele euforije ili teške depre, dao si je oduška. S debelim razlogom.

Unatrag nekoliko mjeseci proživljavao je duboke emocije; od smrti jednog od svojih najboljih prijatelja, Davidea Astorija, preko vatrenog kovitlaca sreće, sve do jedinstvenog osjećaja očinstva. Nekoliko mjeseci koji će mu uvelike odrediti život. I sve je to bio dio razloga zašto smo ga priveli da učini svojevrsnu inventuru godine pa i života koji je ovoga srpnja dosegao svoj vrhunac…, pišu Sportske novosti.

Nekidan je, konačno, u statusu slobodnog igrača napokon i okončao potragu te se Laziju obvezao na četverogodišnju vjernost, vežući život uz Rim, u “svojoj” Italiji, koju zapravo obožava i životno i nogometno.

– Pisalo se svašta tijekom ljeta, no na to ne mogu niti želim utjecati. Činjenica jest da smo imali kontakte s nekoliko klubova koje ne bih spominjao, zbog respekta, ali i činjenice da mi ne treba takav marketing, da bi me na kraju “kupio” Lazio svojom prezentacijom, planom i vizijom koju su mi predočili. Uostalom, radi se kvalitetnoj ekipi, treneru, igraju atraktivno, napadački, traže gol više… uz činjenicu da ostajem u Italiji za koju sam posebno vezan, to su bili razlozi koji su me privukli – započinjemo priču.

S obzirom na to da je u karijeri promijenio tek četiri kluba (Dinamo, HSV, Fiorentina, sada Lazio), jasno je da je tip koji duboko promišlja uoči važnih životnih odluka, što promjena kluba definitivno jest.

– Najiskrenije, odlazak iz Fiorentine teže mi je pao nego napuštanje Dinama. Iz te neke emocionalne strane, dvojbe nema: svaka od četiri godine provedene u Firenzi bila mi je drugačija, vezao sam se ne samo uz klub i grad, već i uz ljude s kojima sam ispleo neraskidiva, vječna prijateljstva. Duboko sam proživljavao sve, pogotovo ovoga proljeća kada nas je napustio Asto, jer sve poslije toga bilo je nabijeno nečim velikim, dubokim, važnim. Da, bilo je teško odnijeti odluku o odlasku, ali sjedajući za stol shvatio sam da karijera nogometaša nije preduga, i da želim mijenjati stečena iskustva. Svaka promjena nešto uzme, ali i mnogo toga donese. Postao sam svjestan kako je vrijeme za promjene, za nove stečevine, za mijenu koja će me dodatno oplemeniti…

Ipak, odlazak na SP u statusu slobodnog igrača bio je veliki rizik. Možebitna ozljeda bitno bi utjecala na cijelu situaciju.

– Svakako, rizik je postojao, i ne mogu lagati da mi to nije gdjekad prošlo glavom, ali nisam previše razmišljao o tome. Postoje uzroci i posljedice svake odluke, ova je i zbog Mundijala bila specifična, no stigavši na pripreme nisam se želio opterećivati drugim stvarima izuzev reprezentacije i Rusije. Svjestan svega što eventualno prijeti.

Na kraju je sve ispalo savršeno. Hepiend bajke jedne ljetne noći…

– Znaš, zapravo još nisam svjestan što smo mi to zapravo napravili. Ono, ti si tu, ne skidaš osmijeh s lica, hipnotiziran si tim stanjem, ali ne, nisi do kraja svjestan svega što se dogodilo. Pričao sam s nekim ‘vatrenima’, i dođeš do zaključka kako će ti u biti trebati mjeseci, pa i godine da do kraja prožmeš fakt: Hej, mi smo drugi na svijetu, koliko je to, čovječe, veliko…

Droga naroda

Premda, pričajući o Mundijalu, Badelj priču vrti odozada.

– Tamo si, u izolaciji, dva mjeseca u svojevrsnoj karanteni, dakle nisi u Hrvatskoj i premda pratiš cijelu priču kroz medije ti nisi i ne možeš biti svjestan što stvaraš i koliko sve to utječe na naše ljude, na hrvatsku čemernu stvarnost, na ekipu koja ima stvarne prave egzistencijalne probleme. I koja na mjesec dana zaboravi na sve, masa koja se ujedini zbog tebe, zbog sebe, zbog zapravo svih nas zajedno. Dakle, ono što smo doživjeli pri povratku je nešto nevjerojatno, kao da smo opet dobili nezavisnost, takva plima zajedništva, sreće, ponosa. Taj dojam, da je na ulicama preko pola milijuna ljudi, najfascinantnija je impresija svega. Jer, je*iga, to je ipak samo sportski rezultat. Sport. Nogomet. I definitivno nisi spreman niti lud prihvatiti onako nešto. Nikad nigdje, pa i kad se ljudi negdje vraćaju kao prvaci, nisam vidio onako nešto. A doživjeti? Mislim, pusti nas i tu sedmosatnu vožnju, jer si u potpunom holističkom transu, već uzmi ljude koji su po onoj omari i sparini tamo stajali kao sardine preko 12 sati da te dočekaju i da te zaspu tolikom količinom ljubavi, baš ljubavi. ‘Oppio dei popoli’, tako Talijani nazivaju calcio, nogomet. Opijumom, drogom naroda. E, ovo je najbliže toj njihovoj definiciji.

U cijeloj toj priči, kazat će nekidan i Zlatko Dalić, svoju je značajnu rolu odigrao i on. I to praktički s klupe. Zatomiti ego nije jednostavna disciplina. Štoviše. A čovjek koji je bio predodređen za ulogu startera na kraju se bajke preobratio u ključnog čovjeka s bankine.

– Ne želim mistificirati samoga sebe. Je, svatko se nada će igrati, pa ako ne igraš, nadaš se da ćeš ući s klupe. Jer, dao bi sve da možeš zaigrati. No otpočetka je sve krenulo na već opisani način: protiv Nigerije izbornik je odlučio zaigrati ofenzivnije, samo s Lukom i Raketom u vezi – pokazalo se dobro. Onda je kontra Argentine stavio Broza, koji je odigrao fantastično, a mi smo srušili Messija i kompaniju. Bile su to, dakle, taktičke odluke izbornika koje su se pokazale besprijekornima. Igrao sam, eto, protiv Islanda, dao i namjestio gol, no premda je na teren kao istrčala “zamjenska momčad”, daješ maksimum. I tada, u neku ruku, shvatiš da si bitan. Zbog koječega. I onda krene Danska, Rusija, Engleska… i nosi te entuzijazam, kažem, osjećaš da si bitan, da održavaš atmosferu koja je bitna, jako bitna. ‘Ajmo pomoći da napravimo nešto. A vidiš i osjećaš da možeš napraviti nešto veliko. Dakle, za*ebi ego, u mojoj viziji nogomet nije pojedinac i nikada neće biti. Nogomet je kolektiv. I bez kolektiva koji puše u isti rog, uvjeren sam da nema ništa. Ego je spika u glavi, utvaraš si da si neki Apolon sa širokim ramenima, pametan, zgodan i moćan, koji u kontrapunktu ima nekog lika koji ništa ne vrijedi. Ja, međutim, oduvijek tražim balans, jer sredina je oduvijek najrealnija. U ovom slučaju, ponavljam – samo kolektiv. Svi smo zajedno. Od prvog do zadnjeg. Baš svi. To ti je ona priča o truloj voćki koja pokvari cijelu kištru…

Na kraju se ispostavilo da je to bio Nikola Kalinić.

– Ne želim izbjeći to pitanje: Kale i ja znamo se 15 godina. I on je izuzetno dobar i strahovito pošten dečko. A sa strane se teško može razumjeti cijela priča, najlakše je generalizirati. Tu također pričamo o egu… Da, Nikola je napravio grešku nakon koje jednostavno nema nazad. Prijelomna točka odnosa, crta. Ali da se razumijemo, Kale je jedan od nas, Kaletova je uloga u svemu ovome velika. Ne zaboravimo koliko nam je pomogao igrama i golovima tijekom kvalifikacija da uopće dođemo do Rusije. I o tome nema zbora.

Dalićev autoritet

Zlatko Dalić je bio čovjek koji je vukao sve poteze. I stoji iza svake ove priče.

– Po meni, cijela je ekipa bila spremna, zrela i gladna da napravi rezultat. Sjećam se naših pogleda i nevjerojatne ljutnje prije dvije godine nakon poraza od Portugala. Prođeš grupu i ispadneš. A ispred tebe autoput; Poljska, Wales…. juriš prema finalu. I govorili smo si kako je nemoguće da se to ponovi. A ponovilo se. I to već za dvije godine. Dakle, ne ideš u osmini finala na Francusku, pa ti sljeduje Brazil, onda Španjolska i za kraj, štajaznam, Argentina. Ne, imaš put koji je težak, ali prohodan. Zato je tekma s Danskom bila toliko teška. Jer, oni su dobri, baš dobri, ali i u nama je neka utakmica te vječne percepcije prebrzog ispadanja. Uglavnom, na početku priprema vidiš glad. Vidiš Luku s četiri kante LP-a kako je gladan, vidiš Raketu, Mandžu, Perju… ma sve. A onda vidiš i izbornika. Koji je svoju vjeru prenio na nas. On je izbornik, ima silan autoritet i kada dođe i kaže mi to možemo, onda to zvuči. Kada nas postavi na teren pa mi odigramo kako odigramo, onda to također vrijedi. Ali sve se poklopilo: on i mi, u situaciji kad smo kao grupa sazreli i ostali željni, gladni, uvjereni i sposobni. I iako će nakon neka dva poraza krenuti sumnja i kritika, što je i normalno, s obzirom na to da je to sport, ovo će djelo i njemu kao i nama stajati vječno kao spomenik, pišu Sportske novosti.

Facebook Komentari