Živimo u znanstveno-fantastičnom hororu. Čudesno balansira između čudnovatog i čudovišnog

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Imena neka se ne spominju jer ih se za par desetljeća ionako neće moći rekonstruirati čak niti najfriziranijim životopisima koji će ih nastojati izvući iz naftalina i učiniti živima barem na aparatima, jer postupci su oni koji konstruiraju ljude, a plodovi su takvi kakvi jesu. Kvaziovršni zakonić koji stvari ostavlja onakvima kakve su i bile ako ne pripušta da postanu i gore.

Kvaziporezna reformičica koja državu ostavlja na vrhu porezno najopterećenijih članica a možda i proizvodi nov, nedostižan i vrhunaravni pojam vrhunca. Kvazipronatalitetne politike i politike ostanka koje svaki novim uspjehom zaista samo usporavaju iseljavanje. Produljuju muku.

Ne treba očekivati bilo što od onih kojima su trebali mjeseci da nekakve potpise pošalju na provjeru koja će trajati godinama. Perfidan plan je jasan. S obzirom da je stanovništvo sve starije, ako provjericu oduljimo, nužno će prije ili kasnije broj potpisa biti nedovoljan jer će potpisnici biti mrtvi. Ne treba očekivati bilo što od odgovornih koji kad im brojke ne odgovaraju izmisle nova mjerila brojenja. Ne treba previše očekivati niti od suverena, voljene nacije, nesposobne za ozbiljan prosvjed koji dakako nije rješenje, ali može biti početak rješenja.

Država nije zemlja i njezine ljepote čije prizore postavljamo na svoje račune društvenih mreža. Pripisati sebi nešto što je rezultat prirode i slučajnog spleta okolnosti tipično je u situacijama nesposobnosti pripisivanja sebi vlastitih rezultata između ostalog i zato što ih nema. Država nisu ljudi koji čuče po svojim državnim proplancima, prešetavaju se svojim nepreglednim državnim ravnicama, brčkaju se u svojim državnim uvalama, jezerima i potočićima. Ljudi su rezultat onoga što čine. Čovjek nije, nego postaje na onaj način i u mjeri u kojoj proizvodi plodove.

Zašto su plodovi truli, je li i sam proces dozrijevanja truo, možda je i samo sjeme neljudsko? Kako od nečeg neljudskog očekivati ljudski čin i ljudski rezultat tog čina? Živimo u znanstveno-fantastičnom hororu. Čudesno balansira između čudnovatog i čudovišnog. Živimo u abnormalnim okolnostima u kojima je abnormalan postupak jedina normalna stvar za učiniti.

A što čini nacija? Čin odlaska činjenično je i poetski zadnji čavao na lijesu leša kojeg je davno trebalo pokopati, a što njušimo već i po tome što tijekom ljetnih mjeseci nadjačava čak i smrad s obližnjih odlagališta otpada. Čin umiranja prirodan je čin. Ovoj zemlji sasvim je dobro i bez ljudi i nije Bog zna kako ugrožena, štoviše ugodno je raznježena dok pogledom prati naciju kako poput Melmana odlazi na umiralište.

Facebook Komentari