Sve za razočaranje, a razočaranje ni za što!

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Parafraza, vjerujem, je svima bliska. Mislim da može biti i poticajna. Ako su nekad, u nekim drugim vremenima i režimima, potištenost, očaj, tuga i bijes bili mnogim Hrvatima jako jako bliske; sada izgleda da je od takozvanih negativnih emocija, razočaranje ona koja mnoge tišti.

Što trebamo potiskivati i negirati naše emocije? One imaju uzroke i povode, svoju ulogu i funkciju. Na nama je da uključimo svoj razum – ako imamo i vjeru – i da se nakon njih pokrenemo i krenemo dalje. Želimo li bolje? Možemo li bolje? Eto pitanje svih pitanja!

Svi se razočaramo. Ima uvijek za to povoda. Ono je proporcionalno naših očekivanjima, a one nisu nikada mala! Ali, što poduzeti? Pokušati još jednom; otići i ne vratiti se; boriti se tu, boriti se negdje drugdje; pobjeći glavom bez obzira; sjediti i plakati; gunđati i mrzovoljno živjeti jer nam ne daju da budemo ostvareni, uspješni i sretni?

Vrlo je vjerojatno da su ovaj tekst i ove emocije poprilično drugačije shvaćene od strane 20-godišnjaka; 30-godišnjaka, 40-godišnjaka, 50-godišnjaka, 60-godišnjaka, 70-godišnjaka, 80-godišnjaka itd.

Mladi i stare žive druge prilike i suprostavljaju se drugim izazovima i očekivanjima. Međutim, što reći o razočaravanju? Što nisu ključna naša očekivanja, naše projekcije, naši snovi, naše želje, što nije ključno kako vidimo našu sadašnjost i kako vidimo našu budućnost?

Nikako ne bih htio negirati teške prilike i gotovo bezizlazne situacije i poteškoće raznih pojedinaca i obitelji; ali kao i bol i tuga; i prijezir i svake druge emocije, pozitivne ili negativne, one preslikavaju i pokazuju naš bilo, „naše disanje“, naše stanje.

Prvi korak može biti: svjesno priznati, prihvatiti naše stanje, našu sadašnjost. Drugi korak: prvo u samoći a onda, po mogućnosti, s drugima, intenzivno proživjeti naše stanje. Treći korak: Fino nešto pojesti, lijepo se prošetati; s nekim malo popričati, kratko se pomoliti i dobro se naspavati dan-dva; tri, četiri. A onda, nešto odlučiti: ili se pomiriti za sudbinom i ništa ne mijenjati ili nešto poduzeti.

Pasivnost, nemoć, viktimizam, neodgovornost, žaljenje na neprilike, izgovori i drugo nije teško naći. Meni se čine kao opća pojava.

Od nekih mi je razumljivo, ali moram priznati rijetko; jer vidim u drugima snagu, vidim u drugima znanje, sposobnosti, mogućnosti koje ja nemam i koje u drugima cijenim! Vidim mnogostruke, gotovo beskonačne mogućnosti i prilike za mukotrpni ali slatki rad na sebi, za rad i razvoj naših obitelji i zajednica; za razvoj i unapređenje našeg društva.

Dok god smo živi, to mi se čini jedina i prava opcija za bolju sadašnjost i bolju budućnost. Ako očekujemo, ako se nadamo, ako želimo, ako se trudimo; onda smo na dobrom putu! Ako nam je više-manje svejedno, ako ne znamo što želimo, ako ne znamo kako to postići te ako na tome ozbiljno ne radimo, i to zajedno s drugim ljudima, onda smo na krivom putu! Idemo, ali ne tamo gdje tobože želimo. I brzo ćemo tamo stići!

Teško je! C’est la vie ! Hoću nešto drugo. Neka! Budem radio dok to ne postignem, i to pametno s drugima koji imaju slične pobude i nade. Izvrsno! Kad postignem mali cilj, krenut ću dalje. Kad postignem veći cilj, postavit ću si još veći!

Razočarat ću se mnogo puta i tuga će me obuzeti i prožeti. Bol će biti velika, ogromna, nezaboravna. Ali negdje ću naći uvalicu mira, šumu spokoja, špilju odmora, vjetar poticaja i ružu divljenja koja će me, u dogledno vrijeme, potaknuti da pokušam ponovo!
Imam li boljih opcija? Može li se drukčije? Valjda može! U tome je čar.

* Autor je mladi povratnik iz iseljeništva

Facebook Komentari