Kako smo došli do toga da trećerazredni znanstvenici i marginalni aktivisti kroje mjerila kritike

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Čak i za hrvatske prilike drugorazredni povjesničar D. M. (podatci dostupni na dverima Hrvatska znanstvena bibliografija, a ovdje planski ne iznosimo puno ime jer radi se o znanstvenom polusvijetu) prometnut u falš-heroja ljevice koja je više lijevo od ljevice same nalazi za shodno stati u obranu kulturnjakinja koje trpe bespoštedne napade zbog svojih javnih izjava.

Na stranu to što bi bilo ipak nekako elegantnije da ih brane sami kulturnjaci kao svoji svoje, u punokrvnoj klanovskoj obrani i hladnoj zaštiti profesije (kao kod liječnika ili odvjetnika) ili barem teoretičari umjetnosti, medija i svega ostalog, ipak osobito plijeni našu pažnju činjenica kako je obrana loša otprilike koliko i braniteljeva znanost, aktivizam i opća pismenost (piše „njenih“, treba pisati: „njezinih“, piše: „ka moli“, treba pisati: „kamoli“, nije upitna čestica op.a. itd.).

Ono začudno je da branitelj treba biti bolji od branjenika, ali i od napadača, a čini se da nije. Povrh toga, a što je crimen iber crimena, kritika ne smije sadržavati pogreške (osim cinično, ironijski i paradno) koje spočitava kritiziranom činu. Autor je nestručan, neprofesionalan, nema nikakve vjerodostojnosti već pri opisivanju javnih pojava, a najmanje političkog angažmana ne-politikanata. Time branjenicima čini medvjeđu uslugu koristeći se u sredstvima kojima su se branjenici koristili u iskazivanju stavova i na koje je javnost odgovorila istom mjerom.

Središnje u cijeloj stvari pogurnuto je na rub. Radi se o pravu na slobodu mišljenja i govora koje ne potpada pod klasična ograničenja. Dilema je ista kakva se pojavila u filozofiji prava još od izglasavanja Deklaracije o ljudskim pravima, tj. Fissovim riječima, ona između slobode govora kao prava na proširenje javne diskusije i slobode govora kao zloporabe tog istog prava u svrhe različite od izvorne promocije tog prava.

Ukratko, svatko ima pravo na slobodu misli, pisane i izgovorene riječi kao građanin i državljanin demokratske države i nitko mu to pravo ne može oduzeti tako dugo dok korištenjem tog prava ne proizvodi učinke koji potpadaju pod ograničenja tog prava (npr. kleveta, ugroza nacionalne sigurnosti, pravedan sudski proces itd.). To je pravo iskorišteno na dopušten način u javnom iskazivanju stavova politički angažiranih kulturnjaka i isto tako u javnoj kritici tih stavova.

Sve ostalo je stvar za kulturne antropologe i sociolingviste. Primjerice korištenje neprimjerenog žargona pri iskazivanju stavova i isto tako pri kritici tih stavova pitanje je opće kulture, a ne politike i činiti to političkim pitanjem promašaj je kakav se i može očekivati od neprofesionalnih weberovskih političara, ali i od nemuštih nadri-branitelja cijele stvari u pitanju. Na svu sreću ostvareno je pravo slobode govora i slobode odgovora. A sad, za način na koji je odgovoreno ne treba se nadati kako će biti imalo bolji od načina na koji je govoreno, tj. o tome koliko je „usrana“ primjeren odgovor na „usrat“ i slično.

Načelno, nije se za čuditi ovakvim tekstovima u kojima nazovi-znanstvenici herojski staju u obranu kulturnjaka (dok kulturnjaci šute pred gaženjem svojih sestara) baveći se temama u kojima nisu čak niti amateri, umjesto da za početak objave koji tekst u kakvoj svjetskoj publikaciji i uključe se u kakvo svjetsko društvo sustručnjaka barem da osjete kako se stvari uz sve ograde rade na omraženom Zapadu, jer tad im možda ne bi na pamet padale zamisli o drugorazrednim obranama potpuno dosljednima njihovoj drugorazrednoj stručnosti koja igrom slučaja nema nikakve veze s temom što je ukupno gledajući mainstream za hrvatske prilike.

Facebook Komentari