Hrvati na krovu Svijeta: Halo, Lilian Thuram, je li vrijeme za poravnavanje računa!?

Kraj tjedna i SP-a, s najboljim hrvatskim nogometašima u fenomenalnom fokusu, s građanima u deliriju, s imenom ovog svetog tla na barem dvije milijarde usana širom svakog megapolisa i svake provinciji širom globusa. Naravno da nismo i još dugo nećemo biti svjesni aktualnih događaja, kojima pristaje opis od samo jedne riječi: nevjerojatno, piše Branko Stipković na HNS-ovoj stranici.

Nema dvojbe da će mali David Vida – bos, super žustar te neopisivo simpatičan – večeras ponovo trčati travnjakom Lužnikija praćen pogledima i koracima jednako dragih Eme i Ivana Modrića, Manuele i Leonarda Perišića, Marte i Petra Strinića…

Kakva sjajna družba!

Nadamo se da će slaviti pobjedu Vatrenih, nasljednika Brončanih koji su od srijede Srebrni, od ove nedjelje daj Bože zauvijek Zlatni. Imamo pravo na optimizam trenutačno sveden na slutnju i pripadajuću strepnju. Ne želimo glumiti Engleze koji su uživali u vlastitoj važnosti i predrasudi o neslomljivosti uoči polufinalnog dvoboja, a ni Francuzi nisu imuni na visoko mišljenje o sebi premda je njihov gard neusporedivo korektniji. Napose izbornikov; Didier Deschamps bira svako slovo dok najavljuje suparnika u finalu. Tu skoro savršenu Hrvatsku kojoj se iskreno dive i laici i eksperti, svi oni kojima objektivnost nije svedena na Kelvinovu nulu.

Nepotrebno je ponavljati da su Tricolori na ovom turniru odigrali 90 minuta manje, lišeni trostrukih produžetaka i dvostruke drame jedanaesteraca. Da je njima ovo sedma, našima zapravo osma ruska partija. Da su upravo rabili blagodati za jedan dan dužeg odmora. Ali, čini se da junacima fantastičnog Zlatka Dalića na neki način odgovara ta silna tortura budući da ih čini jačima, spremnijima, motiviranijima, ponosnijima.

Dakako da je posrijedi najbitnija i najveća utakmica našega sporta. Kakve još nije bilo; neizvjesno je kad će je opet biti. Jer, bez uvrede, nogomet je ipak iz neke druge sfere, stoga i drukčije kategorije. Srećom, trijumf „kockastih“ već je upisan, prije no što argentinski sudac Nestor Pitana puhne u svoju foxericu. Zato što je Hrvatska upisana u najbrojnija svjetska srca plijeneći uvažavanje prostrto do divljenja.

Tako mala, a tako velika!

Da se ne govori o tuzemnom i inozemnom dijelu nacije, ujedinjenom u nemjerljivoj strasti i odanosti. Za kapetana Luku Modrića i asove iz kompletnog ešalona doista se živi. S punim povjerenjem. S vjerom u novu ekstremnu eksploziju kvalitete, moć izvedbe, dokazanu neuništivost duha i daha. Poštujući protivnika kojeg nismo matirali u pet prethodnih što službenih što revijalnih susreta. Pa što, kako podsjeća karizmatski Robert Prosinečki, tradicije postoje zato da bi se rušile.

Njegov kolega Davor Šuker, predsjednik HNS-a, maestralno je zabio Francuzima 1998. u borbi za finale tadašnjeg World Cupa, kad su poradi domaćinstva bili izraženiji favoriti nego danas. Na prepunom Saint-Denisu osjećalo se kako uzdrmani takmac tone, stisnut uz konopce poput grogiranog boksača, njegova beznadnost mogla se opipati prstima. Onda su ga spasile dva slučajna propusta Croata pa je otišao po zlato ni sam neznajući kako…

Halo, Lilian Thuram, je li vrijeme za poravnavanje računa!?

Vatreni su ovih tjedana poslije bespoštednih bitaka na Istočnoj fronti najradije pjevali najljepšu hrvatsku pjesmu svih vremena, svlačionicom, busom i hotelom odzvanjala je Moja domovina: “…ima snagu ZLATNOG žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska!“

Naša domovina.

Neupitno je da su promociji svoje rodne grude pridonijeli više od svih političkih, gospodarskih i društvenih struktura otkad trajemo. Uzajamno sjedinjeni čvršće od granice maksimuma, upregnuti u čudesne mogućnosti, neopterećeni napisanim i nenapisanim imperativima. Zorno dočaravajući primjer majstorstva i težnje za uspjehom. Nerijetko osporavani, njihova matična kuća pogotovo. I sad neki ne čestitaju, vjerojatno razočarani što se ekspedicija odavno nije vratila. Strašno.

Vraća se sutra. Nema straha da Trg bana Jelačića neće biti spreman.

Nekako ćemo valjda preživjeti sve što nosi nedjelja na moskovskom stadionu. Predstavu za vječnost. Sanjajući dominantnu poziciju trona. To zlato, kojeg obećavaju i momci i stožernici. Kojeg očekujemo svi, ali se ne usudimo reći preglasno. Da ne umremo od sreće.

Pa što, jednom se živi!

Argumenti za pobjedu Hrvatske protiv Engleske vrijede i za finale s Francuskom

Facebook Komentari