Analiza: Kako bi neznalice rekle, danas svi igraju nogomet i lopta je okrugla. Ne igraju i nije

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Parovi četvrtfinala svjetskog prvenstva iako redovito insinuiraju od četiri utakmice najmanje dvije dobre, najčešće to ne ostvare.

Naslušali smo se najava izvrsnih četvrtfinala posljednjih 40-ak godina, a od tih utakmica najčešće preostane samo velika napetost, puno pogrešaka, tu i tamo koja solo akcija i pobjeda ili poraz. Naslušali smo se takvih najava u situacijama kad su momčadi bile puno uigranije od današnjih u svim fazama igre i imale kolosalne tandeme i opet ništa. Ako je suditi prema tim mjerilima, teško kako ćemo u ovim susretima vidjeti nešto drugačije, a najmanje o jogo bonito što je paradoksalno jer se u četvrtfinale, isključivo spojem kakvoće pojedinaca i isto tako nedoraslim suparnicima, dovukao rodonačelnik lijepe igre Brazil. No živi bili pa vidjeli.

Urugvaj – Francuska 0:2. Vrlo loša utakmica u kojoj je Urugvaj bez Cavanija u tandemu sa Suarezom vidno osakaćen i nemoćan. Usto i potpuno neshvatljiva reakcija vratara Urugvaja pri drugom zgoditku Francuske zapečatila im je sudbu kletu. Francuska je rutinski privela susret kraju i bez problema ušla u polufinale. Ovo nikako nije bila igra dostojna pretendenata na naslov.

Brazil – Belgija 1:2. Ovo je zasad bilo finale prije finala. Izvrsna utakmica. Brazil ovoliko 100%-tnih prilika nije već dugo promašio, dok je Belgija postigla zgoditak autogolom Brazila i svojim vlastitim trudom. Nije ponovila pogreške iz prethodne utakmice i igrala je 4-4-2, a sve ostalo posljedica je toga. Belgija je garant kako ćemo u polufinalu Francuska – Belgija gledati solidan nogomet.

Švedska – Engleska 0:2 Engleska je iskoristila svoje prilike, a Švedska promašila 3 100%-tne.

Rusija – Hrvatska (2:2) 3:4. Hrvatska je bila malo bolja u neizvjesnom susretu, ali prvo poluvrijeme joj je bilo vrlo loše. Negledljivo. Drugo prema kraju malo bolje. Produžetci još malo bolji. Biti u 113. min. u polufinalu i zatim primiti zgoditak iz sad već tipičnog hrvatskog nesnalaženja kod prekida suparnika, a koju sam već prije opisao, znači ne učiti iz vlastitih pogrešaka.

Polufinala će biti polufinala, iako iz sasvim različitih razloga. Francuska i Belgija su prema dosadašnjim igrama jači par od Engleske i Hrvatske, ali kako bi neznalice rekle, danas svi igraju nogomet i lopta je okrugla. Ne igraju i nije. Neki se samo loptaju i to proglašavaju nogometom, a o geometriji i mehanici lopte sve je poznato. Nasuprot tome, moglo bi se dogoditi da IGRA ipak dođe na svoje, tj. da pobijede momčadi s najboljim igrama koje će baš iz svojih najljepših akcija postići najljepše zgoditke, iako to nije osobito vjerojatno, a pitanje je zašto?

Tri od četiri momčadi u polufinalu dosad su prikazale samo jedan način igre koji nisu promijenile niti kad im je trebalo. Najbolje što su uspjele jesu blage varijacije u ritmu i tempu jednog načina. Jedino je Belgija pokazala kako može tijekom utakmice promijeniti sustav i način igre što je velika prednost, ali pitanje je mogu li to protiv Francuske. Naime, Francuska je samo skupina pojedinaca koji su vrlo dobri do izvrsni, dok je Belgija skupina vrlo dobrih pojedinaca koji su uigrani, napose u obrani i kontra napadima.

Engleska je u blagoj prednosti pred Hrvatskom jer će umor ponovno doći po svoje i to dvostruko više jer je vremena za odmor dvostruko manje i dvostruko brže u susretu. U takvoj situaciji uz rizik i bez obzira na razvoj tijeka susreta Hrvatska bi mogla planirati tri izmjene na poluvremenu kako bi nadoknadila nedostatak. Ostalo je poznato. Činjenica da Hrvatska igra kaotično kod prekida (korneri i slobodni udarci) i da je Engleska učinkovita tijekom tih istih prekida drugima pada kao sjekira u med i to je statistički najveća prijetnja Hrvatskoj i prednost Engleske. Nasuprot tome Hrvatska ima čak 8 igrača koji su postigli zgoditak u 120 min. utakmice, a još i više onih koji su postigli zgoditke iz kaznenih udaraca nakon 120 min. To pak znači da svaki igrač na terenu može postići zgoditak, a i vratar može obraniti vrlo dobre udarce suparnika.

Iako je izvođenje kaznenih udaraca nakon 120 min. igre prije svega stvar vještine, tehnike, iskustva i sitnih trikova zamotanih u podosta napetosti, umora, koncentracije ili dekoncentracije, mirnoće ili napetosti itd., ipak u pobjedi na taj način ima neke morbidne pravde. Naime, ako momčadi nisu uspjele pobijediti jedna drugu u 120 min. igre, onda ona koja pobijedi na jedanaesterce ostvaruje najčišću moguću pobjedu, a to se vidi po tome što se poraženi u takvoj situaciji rijetko žale (ako se na stranu maknu sve navedene stvari pri izvođenju kaznenih udaraca). Ako niste uspjeli pobijediti u 120 min. igre, nemate pravo na prigovor kad izgubite na jedanaesterce. Pobjednik je najčišći mogući, ali način na koji je pobijedio je najmanje nogometni (iako je izvođenje kaznenih udaraca znanost za sebe).

Hrvatska je zasad pokazala ako ništa drugo, onda barem korekciju Linekerove definicije. Nogomet je zaista jednostavna igra, ali s jednom finom razlikom. 22 igrača trče za loptom 120 minuta i nakon izvođenja jedanaesteraca Hrvatska pobjeđuje. Štoviše, čak i ako je na početku utakmice vjerojatnost uspjeha 99% na vašoj strani i ako igrate protiv Hrvatske, nakon 90 minuta ta vjerojatnost pada na 50%, a nakon 120 minuta na 1%. Ukratko, tko ne pobijedi Hrvatsku u 120 minuta kasnije nema osobite izglede.

* Autor kolumne je i autor knjige Filozofija nogometa

Facebook Komentari