Korak po korak do finala: Evo što kaže hrvatski stručnjak koji je pobijedio Ruse u službenom okršaju

U obje kvalifikacijske utakmice za EP 2008. u Austriji i Švicarskoj naša i ruska reprezentacija odigrale su 0:0, no u međuvremenu smo u prijateljskom ogledu na gostovanju dobili 3:1. Jedan je Hrvat matirao Ruse i u službenom okršaju: Ivo Šušak, izbornik Gruzije!, piše Branko Stipković na HNS-ovoj stranici.

Ugodno popodne odmora u Primoštenu prekinuo je na tridesetak minuta. Nadamo se nimalo neugodnih jer Ivu Šuška podsjetili smo na jednu sjajnu epizodu iz Tbilisija 2003. Naravno da se sjeća i detalja:

– Oh, kako ne… Bio sam trener Dinama iz Tbilisija. Onda se gruzijskoj postavi zakompliciralo u ciklusu za Euro 2004. u Portugalu budući da je na domaćem dvoboju s Republikom Irskom (1:2) sve do igrališta bačen nož! Sudac Kyros Vassaras iz Grčke to je vidio i prijavio. Ipak se zbog organizacijskih razloga četiri dana kasnije sa Švicarskom (0:0) igralo kod kuće, kazna Uefe tek je stizala.

Zanimljivo je da su sraz sa Švicarcima vodili naši internacionalci: glavni Edo Trivković, pomoćni Miroslav Jedvaj i Josip Novko, četvrti Goran Marić, aktualni ministar državne imovine.

– Disciplinci kontinentalne federacije odlučili su da zbog onog noža nacionalni sastav idući put ne smije nastupiti na vlastitom, nego na neutralnom terenu. U svemu tome ispostavila se ostavka izbornika Saše Čivadzea, legende gruzijskog nogometa. Pa su se sjetili mene.

Šušak je uživao veliki ugled i ne manje simpatije. Predsjednik saveza Merab Jordania (frend Romana Abramoviča i njegov današnji namjesnik u nizozemskom Vitesseu) zamolio je hrvatskog stručnjaka da preuzme selekciju u doista nepovoljnom trenutku, naime, slijedila je borba s najvećim protivnikom, Rusijom.

– Dakako da nisam ni htio ni mogao ni smio prihvatiti bez odobrenja klupskog lidera Badrija Patarkacišvilija. Kad je Badri nazvao i poručio „U redu je, Ivo, vodi komandu protiv Rusa. I pobijedi! A ja ću s Michelom Platinijem nekako srediti da igramo u Tbilisiju“.

Tako je i bilo.

– S tim da je stopirana Dinamova arena koja prima 70.000 gledatelja. Morali smo na Lokomotivijinu kapaciteta 20.000.

Nije kulminiralo samo poradi nadmetanja s moskovskom ekspedicijom, naspram koje je opći animozitet bio mnogo izdašniji od natjecateljskog rivalstva – proradile su i gruzijske političke igre:

– Vođa oporbe Mihail Saakašvili želio je doći u svlačionicu i štošta kazati reprezentativcima. Naravno da to nisam dopustio, strogo čuvajući sportsko ozračje.

Dotični Saakašvili je uskoro na predsjedničkoj poziciji naslijedio Eduarda Ševarnadzea, ministra vanjskih poslova SSSR-a u eri Mihaila Gorbačova, nedavno je pak u odsutnosti osuđen na zatvorsku kaznu „zbog zloupotrebe ovlasti“. No dobro, ostanimo na travnjaku:

– Klima je postala euforična, povijesno dramatična, to prije što se kompliciralo s proruski orijentiranim pokrajinama Južnom Osetijom i Abhazijom. Tri boda bila su 30. travnja 2003. godine i sveti cilj i neupitni imperativ. Biznismen Patarkacišvili zaključio je da nogometaše treba premirati s 300 tisuća dolara. Kako ćemo dobiti, ako smo objektivno dosta slabiji? Na ruku nam nije išlo što je Šota Arveladze za svoj Glasgow Rangers imao derbi s Celticom pa ga nisu pustili na svih 12 dana priprema, stoga sam ga otpisao na čemu je čestitao i ministar sporta. Mediji su inzistirali da kapetan bude povratnik Kaha Kaladze, prvotimac Milana, nisam pristao pa je traku i dalje nosio Georgi Nemsadze, legionar koji je prošao Trabzonsporom, Grasshoppersom, Dundeejem, kasnije Dynamom iz Kijeva.

Igrali su i Zurab i Otar Kizanašvili, David Kvirkelia, Georgi Demetradze. Za goste i sada aktivni Sergej Ignjaševič, podrazumijevali su se Sergej Semak, Viktor Onopko, Jevgenij Aldonin, Aleksandr Keržakov, Dmitri Sičev, na klupi dežurao Vasili Berezucki. Izbornik Valerij Gazajev.

– Nismo srljali, postavili smo se oprezno, pametno. Slavili pogotkom Malkhaza Asatianija u 12. minuti. Normalno da su se Rusi u drugom poluvremenu otvorili, rezultat se nije mijenjao. Premda smo kontrama stvorili tri super izgledne prilike.

Na tribinama ludilo bez granica. S Ivom Šuškom u fokusu. Zapamćenim za sva vremena.

– Moj sin Vlado i zet Josip nisu mogli vjerovati da se sve to uistinu događa…

Bliži se subota. Što će u Sočiju naši Vatreni s ruskim optimistima?

– Imamo igrače i formaciju koja se ne mora bojati nikoga. Ti momci odreda spadaju u međunarodne klase. Evidentno je da ih krasi savršena unutrašnja kohezija, kemija kakva se očituje malokad i malogdje. Nije li najbolji primjer Vedran Ćorluka, senator-doajen blistave karijere u „kockastom“ koji niti jednim slovom ne propituje zašto nije standardan.

Ivo Šušak je previše iskusan i odmjeren da bi emitirao apsolutno suvišnu bahatost, ali se ne ustručava podcrtati:
– Vjerujem da ćemo biti bolji i otići u polufinale. Bilo bi to realno. Dosadašnji učinak zaslužuje golemi respekt s naklonom do poda, ta tri uspjeha u skupini i viteški boj u osmini finala koji je potvrdio i snagu karaktera.

Svjestan je da ne otkriva ništa novo dok reda nositelje:

– Luka Modrić je gazda na terenu, nezaustavljiv, nenadoknadiv. Dejan Lovren po svemu odličan, zapravo fantastičan. Ante Rebić za neke otkriće, no za mene nije iznenađenje.

Ne bi se, veli, kladio da je brončana generacija iz 1998. u Francuskoj potentnija od ove s ruskih stadiona:
– Pojedinačna moć pretvara se u kolektivnu. Ma sluti na dobro, na najbolje. Razumije se da smo u derbiju s domaćinom favoriti, barem lagani.

A potom?
– U polufinalu bih radije Engleze, nama pogodnije od Šveđana. A i idu na jetra tim svojim silnim podcjenjivanjem.

Kad smo već u sferi planova, tko bi bio naj-izbor u eventualnom finalu: Francuska, Urugvaj, Brazil ili Belgija?
– Brazil. Bio bi to spektakularni vrhunac!

Sudar pravog i europskog Brazila. Prije dva desetljeća izostao je spletom naših nesretnih okolonosti, možda ljetos neće…

Facebook Komentari